Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1300/10 (H. F., H. Č., S. M. i S. M.)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1300/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 1300/10, rješavajući apelaciju Hasana Feriza i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Hasana Feriza, Hakije Čomora, Samira Mahinića i Suada Marića podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Mostaru br. 07 0 U 002808 09 U od 12. februara 2010. godine, 07 0 U 002807 09 U od 19. februara 2010. godine, 07 0 U 002810 09 U od 12. februara 2010. godine i 07 0 U 002672 09 U od 10. februara 2010. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasan Feriz, Hakija Čomor, Samir Mahinić i Suad Marić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Senad Droce, advokat iz Mostara, podnijeli su 12. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), navedenih u izreci ove odluke.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP 1300/10, AP 1301/10, AP 1302/10 i AP 1303/10. Dakle, ukupno su podnesene 4 apelacije, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jedna odluku pod brojem AP 1300/10.

3. Služba za zaštitu prava branilaca i njihovih porodica Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Služba) je apelantima uputila obavijesti br. 06/4-43-8137/08-1 od 18. jula 2008. godine, 06/4- 43-7271/08-1 od 18. jula 2008. godine, 06/4-43-6067/08 od 3. juna 2008. godine i 06/4-43-6063/08 od 3. juna 2008. godine povodom njihovih zahtjeva, u kojima je navedeno da Služba nije nadležna stavljati bilo kakvu klauzulu izvršnosti na prvostepena rješenja korisnika lične invalidnine, pošto takvu djelatnost vrši isključivo nadležno Kantonalno ministarstvo.

4. Rješenjima Službe br. UP-I-06/4-43-8137/08-2 od 7. januara 2009. godine, UP-I-06/4-

43-7271/08-2 od 7. januara 2009. godine, UP-I-06/4-43-6067/08-2 od 7. januara 2009. godine i UP-I-

06/4-43-6063/08-2 od 7. januara 2009. godine odbačene su kao nedopuštene žalbe apelanata izjavljene na obavijesti ove Službe br. 06/4-43-8137/08-1 od 18. jula 2008. godine, 06/4-43-7271/08-

1 od 18. jula 2008. godine, 06/4-43-6067/08 od 3. juna 2008. godine i 06/4-43-6063/08 od 3. juna 2008. godine, jer se u konkretnim slučajevima ne radi o upravnom aktu, odnosno o rješenju ili zaključku protiv koga se može izjaviti žalba.

5. Obzirom na to da Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) nije reagiralo na žalbe apelanata na obavijesti Službe br. 06/4-43-8137/08-1 od 18. jula 2008. godine, 06/4-43-7271/08-1 od 18. jula 2008. godine, 06/4-43-6067/08 od 3. juna 2008. godine i 06/4-43-6063/08 od 3. juna 2008. godine, apelanti su zbog «šutnje uprave» tužbama u Kantonalnom sudu pokrenuli upravne sporove.

6. Presudama Kantonalnog suda br. 07 0 U 002234 08 U od 16. marta 2009. godine, 07 0 U 002239 08 U od 5. februara 2009. godine, 07 0 U 002237 08 U od 13. marta 2009. godine i 07 0 U 002236 08 U od 4. februara 2009. godine, donesenim zbog «šutnje uprave» u postupku rješavanja žalbi apelanata izjavljenih protiv obavijesti Službe br. 06/4-43-8137/08-1 od 18. jula 2008. godine, 06/4-43-7271/08-1 od 18. jula 2008. godine, 06/4-43-6067/08 od 3. juna 2008. godine i 06/4-43-

6063/08 od 3. juna 2008. godine, tužbe apelanata su uvažene i naloženo je Ministarstvu da riješi po žalbama apelanata.

7. Rješenjima Ministarstva br. UP-II-03-41-448/09 od 25. februara 2009. godine, UP-II-

03-41-447/09 od 25. februara 2009. godine, UP-II-03-41-451/09 od 4. marta 2009. godine i UP-II-03-

41-452/09 od 6. marta 2009. godine odbijene su žalbe apelanata izjavljene protiv rješenja Službe UP-

I-06/4-43-8137/08-2 od 7. januara 2009. godine, UP-I-06/4-43-7271/08-2 od 7. januara 2009. godine, UP-I-06/4-43-6067/08-2 od 7. januara 2009. godine i UP-I-06/4-43-6063/08-2 od 7. januara 2009. godine, kao neosnovane.

8. Presudama Kantonalnog suda br. 07 0 U 002808 09 U od 12. februara 2010. godine, 07 0 U 002807 09 U od 19. februara 2010. godine, 07 0 U 002810 09 U od 12. februara 2010. godine i 07 0 U 002672 09 U od 10. februara 2010. godine odbijene su tužbe apelanata protiv rješenja Ministarstva br. UP-II-03-41-448/09 od 25. februara 2009. godine, UP-II-03-41-447/09 od 25. februara 2009. godine, UP-II-03-41-451/09 od 4. marta 2009. godine i UP-II-03-41-452/09 od 6. marta 2009. godine, kao neosnovane. U obrazloženjima presuda Kantonalni sud je naveo da se prema odredbama člana 220. stav 1. i člana 221. stav 1. ZUP, protiv rješenja i zaključaka, može izjaviti žalba. U konkretnim slučajevima, navedene obavijesti, nemaju karakter upravnog akta, jer se njima nije rješavalo o određenom pravu ili obavezi apelanata u nekoj upravnoj stvari, pa je prvostepeni organ pravilno postupio u skladu sa odredbama člana 65. stav 4. ZUP, jer je obavijestio apelante koji je organ nadležan da postupa po njihovim zahtjevima, a u navedenim slučajevima to je Kantonalno ministarstvo.

9. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelanti moraju da dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelanti odlučuju o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

12. U konkretnim slučajevima apelanti se žale na presude redovnog suda kojim su njihove tužbe odbijene jer je utvrđeno da su se apelanti obratili nenadležnom organu.

13. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita ustavnih prava apelanta je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.

14. Dakle, pobijanim presudama redovnog suda nije odlučeno o zahtjevima apelanata za stavljanje klauzule izvršnosti na prvostepena rješenja korisnika lične invalidnine, odnosno o zahtjevu za donošenje rješenja o izvršenju, već su tužbe odbačene iz formalnih razloga, obzirom da nisu podnesene stvarno nadležnom organu. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelanti su morali podnijeti zahtjev stvarno nadležnom organu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelanti podnošenjem tužbe stvarno nenadležnom organu nisu djelotvorno iscrpili pravne lijekove, jer predmetne tužbe nisu ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1300/10 (H. F., H. Č., S. M. i S. M.) | Sudska praksa | Aktio