Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1012/08 (S.M)
Odluka donesena 21. 07. 2010.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1012/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. srpnja 2010. godine, u predmetu broj AP 1012/08, rješavajući apelaciju S. M. i R.M., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. M. i R. M. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 P 900484 07 Gž od 24. siječnja 2008. godine i Presude Općinskog suda Mostar broj 07 58 P 900484 04 P od 17. travnja 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. S. M. (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i R. M. (u daljnjem tekstu: drugoapelantica) iz Međugorja, koje zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin, odvjetnice iz Čitluka, podnijeli su 29. ožujka 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 900484 07 Gž od 24. siječnja 2008. godine i Presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 900484 04 P od 17. travnja 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 900484 04 P od 17. travnja 2007. godine utvrđeno je da je tužiteljica Jela Čilić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) isključivi vlasnik nekretnine, objekta - kuće (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), izgrađene na zemljištu označenom kao k.č. broj 2826 «Starci» k.o. Međugorje (u daljnjem tekstu: zemljište). Istom presudom naloženo je prvoapelantu da zajedno sa obitelji iseli iz sporne nekretnine i da je preda tužiteljici u roku od 30 dana, te da joj naknadi troškove postupka. Također, istom presudom odbijen je protutužbeni zahtjev kojim je drugoapelantica (tužiteljičina sestra i prvoapelantova supruga), kao umješač na prvoapelantovoj strani, tražila da se utvrdi da je prvoapelant suvlasnik sporne nekretnine sa dijelom 1/2, što je tužiteljica dužna priznati, te mu izdati tabularnu ispravu, a da će je u suprotnom zamijeniti ova presuda.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, između ostalog, izvršio uvid u: potvrdu SIZ-a za društveni i komunalni razvoj Općine Čitluk, rješenje o nasljeđivanju i dopunsko rješenje o nasljeđivanju, potvrdu Deutsche banke Nirnberg, nalaz vještaka građevinske struke, račune za građevinski materijal, ugovor zaključen sa JP PTT, podružnica Čitluk, izvod iz rokovnika o slanju novca, račune Elektročitluka, ugovor o sporazumnom raskidu radnog odnosa između tužiteljice i Hotela «Brotnjo», iskaze svjedoka V. Č., J. Č., J. G., M. Č., J. Č., J. V., J. V., M. V., M. I., I. LJ. i M. M., te da je saslušao tužiteljicu, prvoapelanta i drugoapelanticu. Općinski sud je naveo da je među strankama nesporno da je sporna nekretnina izgrađena na zemljištu koje je u diobi pripalo tužiteljici i drugoapelantici, ali da je sporno vlasništvo sporne nekretnine izgrađene na predmetnom zemljištu. S tim u svezi, Općinski sud je naveo da iz iskaza tužiteljice i svjedoka M. M. i M. Č. slijedi da je tužiteljica na zemljištu započela gradnju sporne nekretnine krajem osamdesetih godina novcima koje je zaradila u Njemačkoj, da joj je u izgradnji sporne nekretnine pomagao prvoapelant, tako što je angažirao djelatnike za izgradnju, nabavljao građevinski materijal, plaćao račune, isključivo tužiteljičinim novcima, da su se po dogovoru sa tužiteljicom tijekom 1993. godine prvoapelant i drugoapelantica uselili u jedan stan u spornoj nekretnini budući da su do tada bili podstanari, da je tužiteljica u spornu nekretninu uložila od 180.000,00 do 200.000,00 DEM, da je boravila u spornoj nekretnini kada bi dolazila u Međugorje, te da je tužiteljica namjeravala osigurati prvoapelantu i drugoapelantici stanovanje bez naknade i da oni prihodom stečenim od turizma izgrade stambeni objekt na drugom dijelu zemljišta. Općinski sud je, dalje, naveo da iz potvrde SIZ-a za privredni, društveni i komunalni razvoj slijedi da je tužiteljica investitor sporne nekretnine, te da je izmirila sva potraživanja vezana za izgradnju sporne nekretnine. Na temelju toga, proizlazi da postoji urbanistička suglasnost za izgradnju sporne nekretnine. Dalje, iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke slijedi da sporna nekretnina predstavlja stambeno-poslovni objekt, da se u prizemlju nalazi poslovni prostor površine 108,10 m², na prvom katu trosoban stan u površini od 110,17 m², a na drugom katu pet soba namijenjenih za izdavanje, te da građevna vrijednost sporne nekretnine iznosi 152.180,00 KM. Općinski sud je istakao da iz potvrde Deutsche banke Frankfurt proizlazi da je tužiteljica od 1985. do 1996. godine podigla ukupan iznos od 204.000,00 DEM, da iz iskaza svjedoka Ž. V., M. V., V. Č. i J. Č. slijedi da je spornu nekretninu gradila tužiteljica svojim sredstvima, da prvoapelant nije imao financijskih mogućnosti za gradnju, da je postojala varijanta prema kojoj bi sporna nekretnina bila zajednička ali da navedeno nije realizirano jer je došlo do spora između prvoapelanta i tužiteljice zbog neslaganja u pogledu namjene i korištenja prizemnog dijela sporne nekretnine, te da je prvoapelant uložio određena financijska sredstva ali da je nesporno da je tužiteljica uložila mnogo više.
4. Općinski sud je u obrazloženju naveo da iz prvoapelantovog iskaza proizlazi da je izgradnja sporne nekretnine započela 1989. godine, da mu je tužiteljica u više navrata davala novac, s tim da je najveća svota bila 10.500,00 DEM, da je ukupno u spornu nekretninu uloženo 180.000,00 DEM, da je apelant učestvovao sa iznosima od 10.000,00 DEM, 5.000,00 DEM i 3.340,00 DEM, što su, ustvari, sredstva njegove supruge, tj. drugoapelantice. Utvrđujući navedeno, Općinski sud je naveo da iz Ugovora o kreditu, koji je zaključen između drugoapelantice i Dubrovačke banke, slijedi da je ona podigla kredit u iznosu od 10.000,00 DEM, od čega je iznos od 3.340,00 DEM predstavljao depozit sa kojim nije mogla raspolagati pet godina, te da i iz sporazuma o raskidu radnog odnosa slijedi da je drugoapelantica od Hotela «Brotnjo» dobila iznos od 10.000,00 DEM na ime otpremnine, a da iz iskaza svjedoka slijedi da je drugoapelantica iznos od 5.000,00 DEM dobila od svoje majke, ali da nije potkrijepljeno dokazima da su navedena sredstva uložena u spornu nekretninu.
5. Dalje, Općinski sud je naveo da je za suvlasništvo na spornoj nekretnini potrebno postojanje ugovora o zajedničkoj izgradnji, koji ne mora biti strogo formalan, te da se, sukladno odredbi članka 647. Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: ZOO), ugovorom o ortakluku uzajamno obvezuju dvije ili više osoba da će uložiti svoj trud, odnosno imovinu radi postizanja zajedničkog cilja. Dalje, odredbom članka 25. Zakona o vlasničkopravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH» broj 6/98) propisano je da osoba koja svojim materijalom i svojim radom izradi novu stvar stječe na njoj pravo vlasništva, s tim da pravo vlasništva na novu stvar pripada i vlasniku od čijeg ju je materijala, na temelju posla, izradila druga osoba. Budući da je utvrdio da je tužiteljica vlastitim sredstvima izgradila spornu nekretninu, da nije postojao sporazum o zajedničkoj gradnji, da je prvoapelant zbog dovođenja stana u funkciju radi zadovoljenja vlastitih potreba ulagao financijska sredstva u spornu nekretninu, Općinski sud je zaključio da je tužiteljica, u smislu odredbe članka 25. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, kao isključivi investitor sporne nekretnine stekla pravo vlasništva na spornoj nekretnini.
6. Odlučujući o žalbi prvoapelanta i drugoapelantice, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 P 900484 07 Gž od 24. siječnja 2008. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud većinu odlučnih činjenica utvrdio na temelju iskaza svjedoka koje je pravilno ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je pravilno utvrdio činjenično stanje. Iskazi prvoapelanta i drugoapelantice suprotni su iskazima svjedoka koji su uglavnom rodbina i tužiteljice i drugoapelantice, te na temelju kojih je Općinski sud pravilno zaključio da je apelantica svojim sredstvima (barem u većem dijelu) izgradila spornu nekretninu. Dalje je navedeno da je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da nije utvrđeno da je između tužiteljice i prvoapelanta bio zaključen ugovor o ortakluku, tj. da prvoapelant nije dokazao da je sa tužiteljicom postigao dogovor da zajednički izgrade spornu nekretninu. Kantonalni sud je naveo da se prvostupanjski sud pozvao na odredbu članka 25. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, iako je trebalo primijeniti odredbu članka 22. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima koji je važio u to vrijeme, međutim, sadržaj te odredbe je identičan odredbi članka 25. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, te da je u suštini pravilno primijenjeno materijalno pravo. Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud u smislu navedene odredbe pravilno zaključio da je tužiteljica vlasnica sporne nekretnine koju je izgradila od vlastitog materijala, što čini utemeljenim i njezin zahtjev za iseljenje prvoapelanta i njegove obitelji iz sporne nekretnine, s tim da prvoapelant može tužiteljici postaviti obveznopravni zahtjev radi isplate uloženih sredstava. Kantonalni sud je naveo da u ovom postupku nisu predočeni dokazi za utvrđivanje prava vlasništva na zemljištu, a da iz provedenih dokaza proizlazi da se izgradnji kuće nisu protivili ni apelantova supruga niti ostali članovi obitelji za koje se može samo pretpostaviti da su suvlasnici, a koji nisu imali položaj stranke u postupku. Sukladno navedenom, Kantonalni sud je istakao da se u ovom postupku nije moglo utvrditi tužiteljičino vlasništvo i na zemljištu ispod sporne nekretnine i zemljištu koje služi redovitoj uporabi, te da, s tim u svezi, nije bilo moguće primijeniti odredbe čl. od 24. do 26. u svezi sa odredbom članka 15. stavak 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima o stjecanju prava vlasništva građenjem na zemljištu u suvlasništvu. S tim u svezi, Kantonalni sud je istakao da su u ovom postupku rješavani samo odnosi između tužiteljice i apelanta u pogledu izgradnje samog objekta, zbog čega će tužiteljica, ukoliko želi u potpunosti srediti vlasničkopravne odnose, morati voditi i druge postupke.
7. Prvoapelant i drugoapelantica smatraju da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
8. Europske konvencije. Prvoapelant i drugoapelantica navode da u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti članak 25. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, koji se isključivo odnosi na pokretne stvari a ne na nekretnine, dakle odnosi se na izrađene a ne na izgrađene stvari, te smatraju da su sudovi na taj način proizvoljno primijenili materijalno pravo. Dalje, smatraju da se, u smislu odredbe članka 10. stavak 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, ne može utvrđivati vlasništvo sporne nekretnine neovisno o vlasništvu na zemljištu na kojem je sporna nekretnina izgrađena, budući da je sporna nekretnina spojena sa zemljištem, te da, kako tužiteljica nije vlasnica nego suvlasnica zemljišta, ona ne može postati vlasnikom sporne nekretnine. S tim u svezi, tužiteljica je morala dokazati da je vlasnica ili pretpostavljena vlasnica i zemljišta i sporne nekretnine da bi mogla tražiti predaju u posjed sporne nekretnine. Prvoapelant i drugoapelantica navode da su sudovi, iako tužiteljica nije tužila sestru, «izbacili» drugoapelanticu iz sporne nekretnine na kojoj ona ima pravo suvlasništva, te da su formulacijom «prvoapelant sa svojom obitelji» povrijedili ne samo njegovo pravo na dom nego i pravo njegove obitelji na dom.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine). Apelacija je neutemeljena i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje i imovinu
10. Vezano za prvoapelantove i drugoapelantičine navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da nema elementa proizvoljnosti u obrazloženju odluka redovitih sudova koji su na temelju odredaba Zakona o vlasničkopravnim odnosima zaključili da je tužiteljica vlasnik sporne nekretnine, te, s tim u svezi, naložili iseljenje prvoapelanta i drugoapelantice iz sporne nekretnine. Vezano za prvoapelantove i drugoapelantičine navode da se odredba članka 25. Zakona o vlasničkopravnim odnosima odnosi na pokretne stvari, Ustavni sud ističe da ti navodi nisu utemeljeni jer je predmetna odredba opće naravi, odnosno da se odnosi uopće na stvari, pa tako i ne nalazi proizvoljnost u postupanju sudova koji su je primijenili. Dalje, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud dao obrazloženje u pogledu utvrđivanja prava vlasništva, odnosno suvlasništva, u svezi sa zemljištem na kojem je izgrađena sporna nekretnina, te da prvoapelant i drugoapelantica u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Imajući u vidu navedeno, te stavove Europskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa prvoapelantovim i drugoapelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni. Pravo na dom
12. Prvoapelant i drugoapelantica smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na poštivanje doma u smislu članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. U svezi sa ovim navodom, Ustavni sud mora prvo utvrditi može li se sporna nekretnina smatrati njihovim «domom» u okviru značenja stavka 1. članka 8. Europske konvencije i, ako je to slučaj, predstavljaju li poduzete mjere «miješanje» u njihovo pravo na poštivanje tog «doma». Drugo, kako bi «miješanje» bilo opravdano, ono mora biti «sukladno zakonu». Ovaj se uvjet zakonitosti, sukladno značenju termina iz Europske konvencije, sastoji iz više elemenata: a) miješanje mora biti utemeljeno na domaćem ili međunarodnom zakonu, b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom točnošću i razvidnošću kako bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Europski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. travnja 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
13. Dakle, prvo pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste predstavlja li sporna nekretnina prvoapelantov i drugoapelantičin dom prema stavku 1. članka 8. Europske konvencije. Sukladno praksi Europskog suda, «dom» pojedinca, u smislu stavka 1. članka 8. Europske konvencije, mjesto je koje on ili ona koristi kao privatni dom čak i ako je takvo korištenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu (vidi Europski sud, Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. rujna 1996. godine, Izvješća 1996-IV, aplikacija broj 20348/92; Loizidou protiv Turske, presuda od 18. prosinca 1996. godine, Izvješća 1996-VI, aplikacija broj 15318/89; Europska komisija za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, Izvješće od 27. veljače 1996. godine; aplikacija broj 23238/94; Europski sud, Pentidis protiv Grčke, odluka od 9. lipnja 1997, RJD 1997-III, broj 39). U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi kao nesporno da prvoapelant i drogoapelantica žive u spornoj nekretnini od 1993. godine, dakle više od četrnaest godina (do dana podnošenja apelacije). S tim u svezi, Ustavni sud smatra da sporna nekretnina predstavlja prvoapelantov i drugoapelantičin dom u smislu stavka 1. članka 8. Europske konvencije.
14. Dalje, Ustavni sud smatra da osporene presude, kojim je utvrđeno da je tužiteljica isključivi vlasnik sporne nekretnine, te kojim je naloženo prvoapelantu da sa obitelji iseli iz sporne nekretnine, nesporno predstavljaju miješanje u prvoapelantovo i drugoapelantičino pravo na poštivanje doma. Prema mišljenju Ustavnog suda, paušalne su tvrdnje prvoapelanta i drugoapelantice da je osporenim presudama naloženo nešto što tužiteljica nije tražila postavljenim tužbenim zahtjevom (iseljenje pravoapelanta sa obitelji) s obzirom na to da iz stanja spisa nesporno proizlazi da je tužiteljica zahtijevala, između ostalog, da joj se sporne nekretnine predaju «slobodne od ljudi i stvari».
15. Ustavni sud, dalje, mora ispitati je li osporenim odlukama redovitih sudova izvršeno zakonito «miješanje» u njihovo pravo na poštivanje prava na «dom». Naime, redoviti sudovi su utvrdili da je na predmetnom zemljištu, koje je diobom pripalo tužiteljici i drugoapelantici, sagrađena sporna nekretnina u pretežitom dijelu tužiteljičinim novčanim sredstvima, te da je tužiteljica isključiva vlasnica sporne nekretnine u smislu odredaba članka 25. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da je miješanje u prvoapelantovo i drugoapelantičino pravo na poštivanje njihovog doma bilo sukladno zakonu. Dalje, Ustavni sud smatra da je postojao legitiman cilj za miješanje koji se ogleda u zaštiti prava drugih, u konkretnom slučaju tužiteljice, kojoj je sudskom presudom utvrđeno pravo vlasništva na spornoj nekretnini, te, s tim u svezi, i zaštite njezinih prava koja proizlaze iz prava vlasništva. Ustavni sud smatra da je nesporno utvrđeno da je prvoapelant zbog dovođenja u funkciju stana u spornoj nekretnini radi zadovoljenja vlastitih potreba ulagao financijska sredstva, smatrajući da je to njegov dom, međutim, iz presuda redovitih sudova proizlazi da između tužiteljice i prvoapelanta nije bio zaključen ugovor o ortakluku, tj. da prvoapelant nije dokazao da je sa tužiteljicom postigao dogovor da zajednički izgrade spornu nekretninu. S tim u svezi, Ustavni sud nalazi da je prvoapelantova odgovornost bila da se pravno osigura, što je i imao mogućnost prema pozitivnim zakonskim propisima. Kada se ima u vidu navedeno, proizlazi da presudom redovitih sudova koji su presudili u tužiteljičinu korist nije narušena proporcionalnost između interesa prvoapelanta i drugoapelantice da ostanu živjeti u spornoj nekretnini i legitimnog interesa, dosljedne primjene propisa iz oblasti vlasničkopravnih odnosa. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, prvoapelant i drugoapelantica se moraju suočiti sa posljedicama presude donesene u zakonitom postupku i koja se temelji na zakonskim odredbama iz kojih očito ne proizlazi da se na bilo koga stavlja pretjeran teret. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija očito (prima facie ) neutemeljena i u pogledu pozivanja prvoapelanta i drugoapelantice na povredu članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.
16. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović