Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1159/08 (M. G.)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1159/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. srpnja 2010. godine, u predmetu broj AP 1159/08, rješavajući apelaciju Mirka Galića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Galića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg broj 008-0-Gž-07-000 615 od 10. siječnja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj P-181/04 od 10. listopada 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirko Galić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Davor Kovač, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 14. travnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-07-000 615 od 10. siječnja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-181/04 od 10. listopada 2007. godine.

2. Apelant je tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je dosjelošću, a na temelju Ugovora o doživotnom izdržavanju od 9. ožujka 1956. godine (u daljnjem tekstu: ugovor), koji je zaključen između apelanta i njegovog oca, postao vlasnik nekretnine «Obišnjača na vrhu Jurinovca», označena kao k.č. broj 315/1 k.o. Gorica, upisana u zk. ul. broj 10 (u daljnjem tekstu: nekretnina) sa dijelom ½ (u daljnjem tekstu: sporni dio nekretnine), što je Iva Polunić (u daljnjem tekstu: tužena), apelantova sestra, dužna priznati uz obvezu naknade troškova postupka.

3. Presudom Općinskog suda broj P-181/04 od 10. listopada 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u: ugovor, rješenje kojim se dopušta uknjižba prava vlasništva na temelju ugovora, potpuni i nepotpuni zk. izvadak, posjedovne listove, skicu lica mjesta koju je sačinio sudski vještak geometar, te da je saslušao vještaka geometra i svjedoka D. G.

4. Općinski sud je naveo da je nesporno da iz ugovora proizlazi da je apelantova obveza bila uzdržavanje njegovog oca, a da mu otac zauzvrat ostavlja pokretnu i dio nepokretne imovine, među kojima je navedena i nekretnina, ali da iz rješenja o uknjižbi ugovora proizlazi da se dopušta uknjižba ugovora u apelantovu korist i to na nekretninama u zk. ul. broj 17 i 601 k.o. Gorica, ali ne i u zk. ul. u kojem je upisana nekretnina. Dalje, Općinski sud je naveo da iz zk. ul. u koji je upisana nekretnina proizlazi da je apelant upisan kao suvlasnik sa dijelom 1/50, tužena sa dijelom 1/25, te njihove sestre sa dijelom 1/50, dok su ostali suvlasnici ispušteni. Dalje proizlazi da je iz posjedovnog lista iz 1976. godine vidljivo da je, između ostalih, i sporni dio nekretnine upisan kao apelantov posjed u površini od 1240 m², da je iz skice lica mjesta vidljivo da je nekretnina upisana u dva posjedovna lista na ime Z. P. i na apelantovo ime sa površinama od po 1240 m², ali da nekretnina nije podijeljena međašnjim znacima, zbog čega se vještak geometar nije mogao izjasniti gdje je dio nekretnine koji je upisan na ime Z. P., a gdje je sporni dio nekretnine koji je upisan na apelantovo ime, budući da je prilikom aviosnimanja ova nekretnina upisana kao jedna nekretnina u ukupnoj površini od 2480 m². Dalje, iz iskaza svjedoka D. G. ne može se zaključiti je li apelant držao u posjedu sporni dio nekretnine, niti, ukoliko jeste, do kada.

5. Obrazlažući zašto apelantov tužbeni zahtjev nije utemeljen, Općinski sud je naveo da činjenica da je apelant 1976. godine bio upisan kao posjednik spornog dijela nekretnine u površini od 1240 m² ne dokazuje apelantove navode da je on bio u stvarnom posjedu i da je držao taj posjed sve do 1990. godine, kada je tužena na jednom dijelu spornog dijela nekretnine sagradila kuću i voćnjak. Dalje, Općinski sud je istakao da apelant traži da se utvrdi njegovo pravo vlasništva na spornom dijelu nekretnine a upisan je kao suvlasnik nekretnine sa dijelom 1/50, te da nije tužio sve suvlasnike nego samo tuženu koja je upisana sa dijelom 1/25, zatim ako je apelant tužbenim zahtjevom tražio zaštitu vlasništva ili pretpostavljenog vlasništva na spornom dijelu nekretnine od uznemiravanja, onda je morao dokazati da ima jači pravni osnov za vlasništvo, kao i činjenicu da mu je tužena oduzela posjed, sve u smislu odredbe članka 123. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03 i 73/05; u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje, apelant tužbeni zahtjev temelji na ugovoru, tj. savjesnom posjedu najmanje deset godina, a da nije dokazao ne samo da nije bio u posjedu sporne nekretnine nego ni da je izvršio svoju obvezu iz ugovora. Sukladno navedenom, Općinski sud je istakao da, kako tužitelj nije dokazao da ima jači pravni osnov za posjed spornog dijela nekretnine, to je u smislu članka 48. stavak 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH» broj 6/98), u svezi sa člankom 126. ZPP, odbio apelantov tužbeni zahtjev.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-07-000 615 od 10. siječnja 2008. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud na temelju analize i ocjene svih provedenih dokaza potpuno utvrdio činjenično stanje, izveo pravilan zaključak, te donio pravilnu odluku. Precizirajući navedeno, Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev budući da apelant pravo vlasništva na spornom dijelu nekretnine temelji na dosjelosti, a da se iz stanja spisa, posebno iskaza svjedoka D. G., ne može zaključiti da apelant drži u posjedu ili je držao u posjedu sporni dio nekretnine.

7. Apelant navodi da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant nalazi u postupanju sudova koji su pogrešno zaključili da on nije dokazao da je vlasnik spornog dijela nekretnine, a koje vlasništvo je on stekao dosjelošću a na temelju ugovora, dok je tužena drugi dio nekretnine držala u posjedu na temelju kupoprodajnog ugovora, na kojoj je sagradila kuću i pritom zahvatila sporni dio nekretnine koji je on držao u posjedu. Dalje, kako ističe apelant, Općinski sud i Kantonalni sud nisu ocijenili iskaz svjedoka, te skicu lica mjesta vještaka geometra, te su potpuno ignorirali činjenicu da je on pravo vlasništva stekao valjanim pravnim poslom, tj. ugovorom.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine). Apelacija je neutemeljena i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redoviti sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, zapaža da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1159/08 (M. G.) | Sudska praksa | Aktio