Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1223/08 (Zemljoradnička zadruga «Ratar» Brka u stečaju Brčko)
Odluka donesena 21. 07. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pristup sudu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1223/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. srpnja 2010. godine, u predmetu broj AP 1223/08, rješavajući apelaciju Zemljoradničke zadruge «Ratar» Brka u stečaju Brčko, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zemljoradničke zadruge «Ratar» Brka u stečaju Brčko podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 097-0-Pž-
08-000013 od 25. siječnja 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj Ip-4768/91 od 25. listopada 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
Zemljoradnička zadruga «Ratar» Brka u stečaju Brčko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, koju zastupa Sejfudin Krnjić, odvjetnik iz Tuzle, podnijela je 23. travnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Pž-08-000013 od 25. siječnja 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ip-4768/91 od 25. listopada 2007. godine.
1. Apelant je, kao tražitelj izvršenja, 21. lipnja 1991. godine podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika «Agrosidex» d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi naplate novčanog potraživanja. Osnovni sud u Brčkom dopustio je traženo izvršenje Rješenjem broj Ip-4768/91 od 22. listopada 1991. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o izvršenju) koje je postalo pravosnažno 12. veljače 1992. godine. Nakon pravosnažnosti, rješenje o izvršenju dostavljeno je Službi društvenog knjigovodstva (SDK) Brčko 7. travnja 1992. godine, sa nalogom da se izvrši prijenos novčanih sredstava sa izvršenikovog žiroračuna na apelantov žiroračun.
2. Osnovni sud je donio Zaključak broj Ip-4768/91 od 3. veljače 2005. godine u kojem je naveo da se u tom sudu, prema apelantovom prijedlogu od 21. lipnja 1991. godine, vodi izvršni postupak protiv izvršenika radi izmirenja duga u iznosu od 233.570,40 dinara i sporednih potraživanja, te je, u smislu članka 57. stavak 3. Zakona o izvršnom postupku («Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH» br. 8/00, 1/01, 5/02 i 8/03; u daljnjem tekstu: ZIP), pozvao apelanta da u roku od osam dana od prijema zaključka dostavi sudu uređen prijedlog za dozvolu izvršenja, u kojem će potraživanje biti izraženo u konvertibilnim markama, naveden žiroračun i naziv banke apelanta i izvršenika, kako bi se rješenje moglo uputiti na izvršenje.
3. Apelant je postupio prema navedenom zaključku, a Osnovni sud je donio Rješenje broj Ip-4768/91 od 9. svibnja 2005. godine kojim je ponovo dopustio jednom već dopušteno, ali neprovedeno izvršenje, te novo rješenje o izvršenju dostavio izvršeniku uz pouku da se protiv njega može izjaviti prigovor u roku od tri dana od njegovog prijema.
4. Rješavajući o izvršenikovom prigovoru, Osnovni sud je donio Rješenje broj Ip-
4768/91 od 15. srpnja 2005. godine kojim je odlučio da se apelantov podnesak od 16. veljače 2005. godine smatra tužbom, te da se izvršenje odgađa i da će biti nastavljeno na apelantov prijedlog nakon pravosnažnosti odluke parničnog suda. Apelant je uložio prigovor protiv ovakvog rješenja.
5. Odlučujući o apelantovom prigovoru protiv Rješenja Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 15. srpnja 2005. godine, Apelacioni sud je donio Rješenje broj Pž-89/05 od 11. listopada 2005. godine kojim je apelantov prigovor odbijen i potvrđeno rješenje Osnovnog suda.
6. Apelant je protiv rješenja Apelacionog suda od 11. listopada 2005. godine i rješenja Osnovnog suda od 15. srpnja 2005. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2248/05 od 16. siječnja 2007. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kojom je usvojio apelaciju, utvrdio povredu prava na pravično suđenje, ukinuo rješenje Osnovnog suda i Apelacionog suda, te naložio hitno provođenje rješenja o izvršenju.
7. U postupku provođenja odluke Ustavnog suda, Osnovni sud je donio Rješenje broj Ip-
4768/91 od 25. listopada 2007. godine kojim je utvrdio da je postupak izvršenja u cijelosti završen. Obrazlažući navedeno rješenje, Osnovni sud je naveo da je Rješenjem o izvršenju broj Ip-4768/91 od 22. listopada 1991. godine dopušteno izvršenje u apelantovu korist a protiv izvršenika, što je uređeno prijedlogom za izvršenje od 14. veljače 2005. godine jer se u međuvremenu promijenila valuta. Dalje, navedeno je da je dopisom Nove banke, Filijala Brčko, od 25. listopada 2007. godine Osnovni sud obaviješten da je po uređenom prijedlogu za izvršenje sa izvršenikovog računa skinuto za zatezne kamate iznos od 47.699,69 KM, za glavni dug iznos od 25.952,27 KM i za troškove sastava prijedloga iznos od 426,66 KM. Osnovni sud je istakao da je, nakon što su mu dostavljene uplatnice, zaključio da je Nova banka, Filijala Brčko, provela Rješenje broj Ip-4768/91 od 22. listopada 1991. godine, te je, s tim u svezi, a u smislu članka 58. ZIP-a, donio predmetno rješenje.
8. Odlučujući o apelantovom prigovoru na navedeno rješenje, Apelacioni sud je donio Rješenje broj 097-0-Pž-08-000013 od 25. siječnja 2008. godine kojim je prigovor odbio i potvrdio prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je istakao da je pravilna odluka Osnovnog suda budući da je izvršenikova obveza utvrđena pravosnažnim rješenjem o izvršenju, da je Nova banka, Filijala Brčko, obračun zateznih kamata povjerila Agenciji za posredničke, informatičke i financijske usluge AD Banjaluka (u daljnjem tekstu: Agencija), te da je nakon izvršenog obračuna izvršenik platio zatezne kamate u iznosu od 47.699,69 KM, glavni dug u iznosu od 25.952,27 KM i nagradu za sastav prijedloga u iznosu od 426,66 KM. S tim u svezi, Apelacioni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je, u smislu odredbe članka 58. ZIP-a, donio osporeno rješenje kojim je odredio da je izvršenje završeno.
9. Odgovarajući na apelantove prigovore u svezi sa obračunom zateznih kamata, Apelacioni sud je naveo da apelant u uređenom prijedlogu za dozvolu izvršenja nije naveo obračun zateznih kamata, te je obračun zateznih kamata banka povjerila Agenciji nakon čega je izvršila prijenos tog iznosa sa izvršenikovog računa u korist apelantovog računa. Dalje, Apelacioni sud je naveo da apelant niti uz prigovor nije dostavio obračun zateznih kamata koji ukazuje na utemeljenost ovog prigovora, nego da je samo paušalno istakao da obračun nije točan. Sukladno navedenom, Apelacioni sud je istakao da je Osnovni sud donio pravilnu odluku, a da apelant ima mogućnost u novom izvršnom postupku tražiti iznos zateznih kamata, uz dokaze da iznos naplaćenih zateznih kamata u ovom postupku nije puni iznos koji mu pripada.
10. Apelant navodi da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant nalazi u postupanju sudova koji mu nisu omogućili da se izjasni na obračunate zatezne kamate, odnosno da je ovakvim obračunom zateznih kamata umanjenja njegova imovina za 254.711, 96 KM, da je banka obračun zateznih kamata povjerila Agenciji, što znači da je banka odredila vještačenje a ne sud, te da on za to nije znao, čime je onemogućen da raspravlja pred sudom. Apelant navodi da je prvostupanjsko rješenje dobio u petak pred kraj radnog vremena, da je rok za podnošenje prigovora tri dana, da je prigovor morao predati u ponedjeljak, da je u prigovoru naveo da obračun zateznih kamata nije točan, te da je tražio da mu se omogući da se izjasni na obračun zateznih kamata, ali da je Apelacioni sud odbijanjem njegovog prigovora počinio iste greške kao i prvostupanjski sud.
11. U odgovoru na apelaciju Apelacioni sud je naveo da je apelant na prvostupanjsko rješenje izjavio prigovor u kojem je samo paušalno osporio iznos obračunate zatezne kamate, koji je izvršila Agencija, odnosno da uz prigovor nije dostavio bilo kakav obračun zateznih kamata nadležne i kvalificirane institucije. Budući da sud nije ovlašten vršiti obračun kamata, jer to vrše banke, odnosno ovlaštene institucije, te da apelant uz prigovor nije dostavio obračun zateznih kamata, Apelacioni sud je istakao da nije bilo razloga da ne potvrdi prvostupanjsko rješenje, tim prije što je apelanta zastupao odvjetnik koji je znao da u svakoj fazi postupka može izvršiti uvid u predmet i koji je znao da i uz prijedlog za izvršenje može podnijeti obračun zatezne kamate. Također, Apelacioni sud je u odgovoru istakao da podsjeća na svoj stav iz rješenja u kojem je uputio apelanta da može podnijeti novi prijedlog za izvršenje uz dokaze da mu isplaćeni iznos zateznih kamata nije pravilno određen.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine). Apelacija je neutemeljena i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava. Pravo na pravično suđenje
14. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje pokreću pitanje o tome je li apelant imao efektivno pravo pristupa sudu u izvršnom postupku u kojem je radnjama izvršenja okončan izvršni postupak.
15. U svezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da prava garantirana člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije obuhvaćaju, inter alia, pravo na sudsku zaštitu, a pravo na pristup sudu čini jedan od njegovih aspekata (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka broj AP 53/03 od 26. kolovoza 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 48/04). Dalje, prema tumačenju Europskog suda, u članak 6. stavak 1. Europske konvencije ugrađeno je pravo na sud, a jedan vid toga prava je pravo na pristup, to jeste, pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Međutim, to pravo nije apsolutno, ono može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštivanju zahtjeva iz Europske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Dalje, ograničenje neće biti sukladno članku 6. stavak 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između uporabljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi presudu u predmetu Stubbings and Others v. The United Kingdom od 22. listopada 1996, Reports of Judgements and Decisions 1996-IV, stavak 50). Nije dovoljno da je pravo pristupa sudu samo moguće, odnosno da je samo omogućeno pokrenuti postupak pred domaćim sudom, nego to pravo mora biti i efektivno (vidi, mutatis mutandis, Europski sud, R. D. protiv Poljske, presuda od 18. prosinca 2001. godine, st. 43-52).
16. Ustavni sud uočava da je apelant, prema nalogu suda, zbog promjene valute uredio prijedlog za izvršenje, da je u tom prijedlogu precizirao iznos glavnice i troškove postupka, da je nakon toga, budući da izvršenje nije bilo okončano, Ustavni sud naložio provođenje rješenja o izvršenju, te da je Osnovni sud postupajući prema odluci Ustavnog suda obaviješten da je apelant namiren u određenom iznosu zateznih kamata, glavnog duga i troškova postupka. Nakon toga, Osnovni sud je donio rješenje kojim je odredio da je postupak izvršenja okončan. Na ovo rješenje apelant je uložio prigovor zbog, navodno, pogrešno obračunatih zateznih kamata, međutim, uz prigovor nije dostavio dokaze koji bi eventualno doveli do mogućnosti da apelant raspravlja o visini zatezne kamate.
17. S tim u svezi, Ustavni sud nalazi da postupanjem Osnovnog suda koji je donio rješenje kojim je okončan izvršni postupak, te postupanjem Apelacionog suda koji je apelantov prigovor ocijenio kao paušalan, kada apelant uz prijedlog za izvršenje nije dostavio obračun zateznih kamata i kada je tu priliku propustio, te ne dostavljajući dokaze uz prigovor, nije dovedeno u pitanje apelantovo pravo na pristup sudu garantirano u okviru prava na pravično suđenje. Dakle, navedeno ukazuje na to da je apelant imao pravo pristupa sudu, te da se koristio svojim procesnim pravima upravo u smislu odredaba ZIP-a. Zbog toga, a imajući u vidu prethodno navedene stavove Europskog i Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.
Pravo na imovinu
18. Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode temelji na postupanju sudova koji su ga onemogućili da u postupku iznese dokaze kojim bi potvrdio da su mu pogrešno obračunate zatezne kamate. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
19. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović