Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1303/08 (R. D.)
Odluka donesena 21. 07. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1303/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. srpnja 2010. godine, u predmetu broj AP 1303/08, rješavajući apelaciju Raifa Džigala, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Raifa Džigala podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1889/05 od 26. prosinca 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-
163/00-B od 20. svibnja 2005. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Raif Džigal (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sakib Mataradžija, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 30. travnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1889/05 od 26. prosinca 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-163/00-B od 20. svibnja 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-163/00-B od 20. svibnja 2005. godine utvrđeno je da zajedničku imovinu apelanta i Zilhe Pinjo-Džigal (u daljnjem tekstu: tužena) čine pokretne stvari, precizno navedene u izreci presude, što je tužena dužna trpjeti i priznati apelantu pravo vlasništva na pokretnim stvarima sa dijelom ½, te mu ih predati. Istom presudom Općinski sud je odbacio dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu, ako nije moguća predaja pokretnih stvari, tužena isplati protuvrijednost u konvertibilnim markama, te odredio da svaka stranka snosi svoje troškove.
3. Općinski sud je naveo da je odbacio dio apelantovog tužbenog zahtjeva jer ne sadrži sve elemente propisane odredbom članka 53. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03 i 73/05; u daljnjem tekstu: ZPP), budući da apelant nije opredijelio svoje potraživanje u novcu, te da nije mogao postupati u odnosu na takav zahtjev. Obrazlažući zašto nije dopustio spajanje ovog postupka sa postupkom koji se vodio pred Općinskim sudom I Sarajevo broj P-1667/99 (postupak koji je tužena pokrenula protiv apelanta radi isplate polovice iznosa koji je apelant naplatio na temelju kasko osiguranja za putnički automobil koji predstavlja zajedničku bračnu tečevinu), Općinski sud je naveo da spajanje ne bi utjecalo na ekonomičnost niti na efikasnost postupaka koji su tada vođeni pred različitim sudovima. Obrazlažući zašto je obvezao stranke da svaka snosi svoje troškove, Općinski sud je naveo da je odluku donio po slobodnoj ocjeni vodeći računa o pravičnosti.
4. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1889/05 od 26. prosinca 2007. godine odbijena je apelantova žalba kao neutemeljena i potvrđena prvostupanjska presuda. Odgovarajući na apelantove žalbene navode da je prvostupanjski sud nezakonito odbio prijedlog za spajanje postupka, Kantonalni sud je naveo da su ti navodi neutemeljeni jer spajanje parnica radi zajedničkog raspravljanja nije obvezno, već sud može donijeti odluku da spoji parnice kada postoje opravdani razlozi koji smanjuju troškove ili ubrzavaju raspravljanje, s tim da je uvjet da se vode pred istim sudom, što u konkretnom postupku nije bio slučaj. Dalje, odgovarajući na apelantove žalbene navode da prvostupanjski sud nije pravilno odlučio o troškovima postupka, Kantonalni sud je istakao da su ti navodi neutemeljeni jer je apelant djelomično uspio u parnici, te je prvostupanjski sud odluku o troškovima donio u smislu odredbe članka 386. stavak 2. ZPP.
5. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu ovog prava apelant nalazi u postupanju sudova koji nisu izvršili spajanje ovog postupka sa postupkom broj P-1667/99, budući da su bili ispunjeni svi zakonski uvjeti za spajanje, pa je na taj način apelant uskraćen u pravu na pravičan postupak, te, da je postupak spojen, on bi mogao opredijeliti drugi dio tužbenog zahtjeva. Dalje, povredu navedenih prava apelant nalazi u tome što su redoviti sudovi obvezali i njega na naknadu troškova iako je on u cijelosti uspio u parnici.
6. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo koje navodi u apelaciji, odnosno da nisu točni navodi da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti usvojen, budući da je jedan dio odbačen, te da onaj dio u kojem je apelant uspio tužena nije niti osporavala, tj. priznala ga je već u odgovoru na tužbu. Dakle, u svezi sa navedenim, bilo je osnova za primjenu članka 389. ZPP (oslobađanje od troškova ako je tuženi priznao svoju obvezu), što bi bilo nepovoljnije za apelanta koji je sam priznao da je njegov jedini motiv za pokretanje ovog postupka njegova obrana koju je podnijela tužena protiv njega u drugom postupku, a koje postupke je prvostupanjski sud zakonito odbio spojiti.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine). Apelacija je neutemeljena i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redoviti sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović