Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3815/08 (E. M., F. M., F. H., A. H. i N. H.)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Zastara
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3815/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. srpnja 2010. godine, u predmetu broj AP 3815/08, rješavajući apelaciju Ediba Memića, Fikreta Memića, Fahre Huskića, Amira Hajdića i Nusreta Huskića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ediba Memića, Fikreta Memića, Fahre Huskića, Amira Hajdića i Nusreta Huskića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku pred Kantonalnim sudom u Sarajevu u predmetu broj 009-0-Gž-07-00 3022, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ediba Memića, Fikreta Memića, Fahre Huskića, Amira Hajdića i Nusreta Huskića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-001588 od 13. travnja 2010. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Edib Memić, Fikret Memić, Fahro Huskić, Amir Hajdić i Nusret Huskić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa mr. Edhem Mehinović, odvjetnik iz Tešnja, podnijeli su 10. prosinca 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) u predmetu broj 009-0-Gž-07-00 3022. Navedena apelacija registrirana je pod poslovnim brojem AP 3815/08. Nakon toga, apelanti (koje je zastupao isti odvjetnik) su 21. svibnja 2010. godine podnijeli drugu apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-001588 od 13. travnja 2010. godine. Navedena apelacija registrirana je pod poslovnim brojem AP 1932/10.

2. Budući da su isti apelanti Ustavnom sudu dostavili više zahtjeva iz njegove nadležnosti o istom pitanju (apelacija zbog dužine trajanja postupka pred Kantonalnim sudom u predmetu radi isplate plaća i regresa i apelacija protiv presude Vrhovnog suda kojom je konačno odlučeno o istom predmetu), Ustavni sud je, sukladno članku 31. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 3815/08 i AP 1932/10, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3815/08.

3. Apelanti su 16. prosinca 2005. godine podnijeli tužbu protiv Federacije Bosne i Hercegovine radi isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR-4913/05 od 20. rujna 2007. godine obvezana je Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima isplati novčane iznose, pojedinačno precizirane u izreci presude, na ime neisplaćenih plaća i naknada za godišnji odmor, sve sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 16. prosinca 2005. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, te da im naknadi troškove parničnog postupka. Općinski sud je odbio dio tužbenog zahtjeva apelanata na ime zateznih kamata preko dosuđenog iznosa.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u potvrde tužene iz kojih proizlazi da apelantima nisu isplaćene plaće i naknade za korištenje godišnjih odmora u iznosima koje potražuju. Općinski sud je istakao da je posebno ocijenio prigovor tužene o neblagovremenosti tužbenog zahtjeva, te, s tim u svezi, istakao da je odredbom članka 103. Zakona o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99, 32/00 i 29/03) propisano da uposlenik u roku od jedne godine od dana dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo iz radnog odnosa ima pravo tražiti zaštitu pred nadležnim sudom, a budući da se u konkretnom slučaju radi o utvrđenom novčanom potraživanju apelanata, to se navedena odredba ne primjenjuje. Dalje, vezano za prigovor zastare potraživanja, Općinski sud je istakao da, sukladno članku 106. Zakona o radu, apsolutna zastara nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, te da je rok protekao jer su apelanti tužbu podnijeli 16. prosinca 2005. godine, a njihova potraživanja se odnose na period od 1999. godine do 2001. godine. Međutim, odredbom članka 4. točka 4. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» broj 66/04; u daljnjem tekst: Zakon), koji je stupio na snagu 28. studenog 2004. godine, propisano je da unutarnji dug Federacije predstavljaju obveze po osnovu neisplaćenih plaća i dodataka Federalnog ministarstva obrane i Vojske Federacije nastale u periodu od 1. travnja 1996. godine do 31. prosinca 2002. godine. S tim u svezi, Općinski sud je naveo da je Parlament FBiH utvrdio postojanje obveze, što u konkretnom slučaju predstavlja priznanje obveze, u smislu odredbe članka 366. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: ZOO).

5. Tužena je 3. listopada 2007. godine uložila žalbu na navedenu presudu, a apelanti su 17. listopada 2007. godine dostavili odgovor na žalbu.

6. Općinski sud je 25. listopada 2007. godine dostavio odgovor apelanata tuženom, a 22. studenog 2007. godine dostavio spis Kantonalnom sudu radi odlučivanja o žalbi tužene.

7. Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-Gž-07-00 3022 od 12. prosinca 2008. godine, kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu pretežito se pozivajući na razloge iz presude Općinskog suda.

8. Tužena je 27. siječnja 2009. godine uložila reviziju, a apelanti su 5. ožujka 2009. godine dali odgovor na reviziju.

9. Odlučujući o reviziji tužene, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-09-001588 od 13. travnja 2010. godine, kojom je reviziju uvažio i preinačio presude Općinskog i Kantonalnog suda tako što je odbio tužbeni zahtjev apelanata. Obrazlažući zašto je donio ovakvu odluku, Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi pogrešno zaključili da je stupanjem na snagu Zakona izvršeno priznanje duga u smislu članka 366. ZOO-a, zbog čega nisu usvojili prigovor zastare potraživanja. Obrazlažući ovaj stav, Vrhovni sud je naveo da potraživanje u materijalnopravnom smislu zastarom ne prestaje, već samo prestaje pravo tražiti ispunjenje obveze, te da nakon proteka zastarnog roka obveza ostaje, ali kao neutuživa sa svim pravnim posljedicama neutuživih obveza, ali je dužnik može pravovaljano ispuniti, tako da protekom roka nastaje pravna situacija u kojoj je disponiranje zastarjelim potraživanjem prešlo od povjeritelja na dužnika. Dalje, navedeno je da dužnik može, nakon što je zastara nastupila, pismeno priznati zastarjelu obvezu, što predstavlja jednostrani pravni akt dužnika koji treba da bude učinjen izravno ili neizravno povjeritelju. Vrhovni sud je istakao da, kako Zakon ne sadrži izravno ili neizravno priznanje duga prema apelantima, tj. ne sadrži priznanje duga na izričiti način u odnosu na osnovu i visinu obveze, to se njegovim donošenjem ne može smatrati da je došlo do odricanja od zastare, u smislu članka 366. u svezi sa člankom 365. ZOO-a, a niti priznanja duga, u smislu odredbe članka 387. ZOO-a. Sukladno navedenom, Vrhovni sud je naveo da, kako su potraživanja apelanata dospjela prije 16. prosinca 2002. godine, a tužba je podnesena 16. prosinca 2005. godine, to su istekom trogodišnjeg roka, od dana dospjelosti svakog pojedinačnog potraživanja, potraživanja apelanata zastarjela.

10. Apelanti smatraju da im je zbog nedonošenja odluke o žalbi na prvostupanjsku presudu u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti navode: «…prvostupanjska presuda je pravična […], a žalba je usmjerena očito na odugovlačenje sudskog postupka i odgađanje naplate potraživanja apelanata iz radnog odnosa…». Dalje, «…od podnošenja odgovora na žalbu apelanata 11. listopada 2007. godine proteklo je više od godinu dana, a Kantonalni sud ne odlučuje o žalbi...». Apelanti predlažu da Ustavni sud naloži Kantonalnom sudu da u razumnom roku donese pravičnu i na zakonu utemeljenu presudu. Osim toga, apelanti ističu da su im presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti nalaze u postupanju Vrhovnog suda koji je pogrešno zaključio da donošenjem Zakona nije priznat dug u cijelosti, da je i tužena tijekom 2006. i 2007. godine izdavala potvrde sa zvaničnim podacima o potraživanjima, te da nije shvatljivo da se ti akti ne smatraju priznanjem duga.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine). Apelacija je neutemeljena i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U konkretnom slučaju, a imajući u vidu da se apelanti žale na duljinu postupka o žalbi, koji se u vrijeme podnošenja apelacije vodio pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud nalazi da je 22. studenog 2007. godine Kantonalnom sudu dostavljena žalba tužene na nadležno postupanje a da je Kantonalni sud presudu donio 12. prosinca 2008. godine, dakle u roku od jedne godine i dvadeset dana. Iako se postupak iz radnih odnosa prema zakonu smatra hitnim, Ustavni sud nalazi da u konkretnom slučaju trajanje postupka pred Kantonalnim sudom ne prelazi granice «razumnosti», u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Sukladno navedenom, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelanti navode, tj. da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» da se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

14. U svezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, a koji se odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo (pogrešan zaključak da je nastupila zastara potraživanja u konkretnom slučaju), Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije , Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

15. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku u dijelu kojim se naglašava da je prigovor zastare tužene utemeljen, odnosno da se donošenje Zakona ne može smatrati kao odricanje od zastare, u smislu članka 366. u svezi sa člankom 365. ZOO-a, a niti kao priznanje duga, u smislu odredbe članka 387. ZOO-a, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

16. U odnosu na apelacione navode da je tužena priznala dug kada je izdala zvanične potvrde sa podacima o dugovanju, Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj Odluci broj AP 884/07 od 22. listopada 2009. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da se stav redovitih sudova temelji na relevantnim odredbama Zakona o radu i odredbama ZOO-a. Ustavni sud je, analizirajući obrazloženje odluka redovitih sudova, zaključio da su redoviti sudovi dali jasne razloge za zaključak da se izvod iz poslovnih knjiga, podataka iz računovodstva kojim su potvrđene nesporne činjenice, ne može smatrati priznanjem duga koje je dato u obliku propisanom u odredbi članka 387. ZOO-a. Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u pogledu ovih apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 884/07. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni i u ovom dijelu.

17. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3815/08 (E. M., F. M., F. H., A. H. i N. H.) | Sudska praksa | Aktio