Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-105/08 (I. L.)
Odluka donesena 21. 07. 2010.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanovi JNA
- Povrat stana
- Nenadležnost za odlučivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-105/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 105/08, rješavajući apelaciju I. L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 1. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I. L. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-06-000015 od 26. oktobra 2007. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-20795/05 od 29. novembra 2005. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/III-23-36/04 od 20. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I. L. podnesena zbog dužine trajanja postupka pred Komisijom za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, zbog nenadležnosti Ustavnog suda za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. I. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva podnio je 10. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-U-06-000015 od 26. oktobra 2007. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ uprave) broj 27/02-23-20795/05 od 29. novembra 2005. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) broj 23-04/III-
23-36/04 od 20. oktobra 2005. godine.
2. Apelant je 27. decembra 1996. godine Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) podnio zahtjev za vraćanje nekretnina prema odredbama Aneksa VII Dejtonskog sporazuma, u kojem je naveo da je nosilac stanarskog prava na stanu u Sarajevu, ulica Olimpijska broj 40/3 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Prema odredbi člana 2. Zakona o prijenosu i rješavanju neriješenih zahtjeva za vraćanje u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo, CRPC je 1. decembra 2004. godine prvostepenom organu uprave prenio rješavanje povodom apelantovog zahtjeva za vraćanje predmetnog stana.
3. Prvostepeni organ uprave je Rješenjem broj 23-04/III-23-36/04 od 20. oktobra 2005. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, nakon održane rasprave i uvida u priloženu dokumentaciju, utvrđeno da je apelantu Naredbom komandanta Armije broj 1-64 od 24. jula 1992. godine prestala aktivna vojna služba u svojstvu starijeg vodnika I klase. Prvostepeni organ uprave je istakao da je odredbom člana 3a. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da se nosilac stanarskog prava na stanovima koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane, a koji je nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. S obzirom na to da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH (Vojska Jugoslavije), on se, u smislu odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), ne može smatrati izbjeglicom, a samim tim ne može ostvariti pravo na vraćanje stana u posjed, zbog čega je njegov zahtjev odbijen.
4. Drugostepeni organ uprave je, odlučujući o apelantovoj žalbi, Rješenjem broj 27/02-23-
20795/05 od 29. novembra 2005. godine odbio žalbu. U obrazloženju rješenja je navedeno da iz pismene dokumentacije uložene u spis proizlazi da se apelant 27. decembra 1996. godine obratio CRPC-u sa zahtjevom za vraćanje nekretnina prema odredbama Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji je ustupljen prvostepenom organu na nadležno rješavanje 1. decembra 2004. godine. Nakon provedenog postupka, prvostepeni organ uprave je nesporno utvrdio da je apelant, nakon 19. maja 1992. godine, ostao u aktivnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH (Vojska Jugoslavije) pa se ne može smatrati izbjeglicom, shodno odredbi člana 3a. stav 1. Zakona o prestanku primjene, niti mu se može odobriti povrat u posjed predmetnog stana. Osim toga, apelantu nije odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine, te, stoga, prema mišljenju drugostepenog organa uprave, navodi žalbe nisu mogli utjecati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari.
5. Apelant je tužbom od 5. januara 2006. godine u Kantonalnom sudu pokrenuo upravni spor radi poništenja rješenja drugostepenog organa uprave. Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-U-06-
000015 od 26. oktobra 2007. godine kojom je apelantova tužba odbijena. U obrazloženju presude navedeno je da je Kantonalni sud zakonitost osporenog rješenja ocijenio u smislu odredbe člana 34. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine FBiH» broj 9/05) i zaključio da je apelantova tužba neosnovana. Takav zaključak, prema obrazloženju osporene presude, proizašao je iz materijalnih dokaza uloženih u upravni spis. Dalje, kako je istakao Kantonalni sud, apelant je u zapisnik sa usmene rasprave od 14. februara 2004. godine naveo da je bio aktivno vojno lice JNA i da je u tom svojstvu, nakon napuštanja predmetnog stana 5. aprila 1992. godine, otišao u Srbiju i Novi Sad, te mu je, na njegov zahtjev, prestala vojna služba 30. juna 1992. godine. S obzirom na to da činjenično stanje potvrđuje da je apelant kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu ostao u službi vojnog lica van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine, Kantonalni sud je, potvrđujući pravilnost i zakonitost osporenog drugostepenog rješenja, zaključio da apelant nije stekao status izbjeglice ili raseljenog lica, u smislu člana 3a st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene. Stoga je Kantonalni sud zaključio da se prvostepeno i drugostepeno rješenje zasnivaju na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava.
6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II. stav 3. tačke e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelant se žali na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu svih navedenih prava apelant prije svega ističe u vezi sa nerazumnom dužinom trajanja postupka pred CRPC-om i retroaktivnom primjenom Zakona o prestanku primjene, koji je neosnovano primijenjen na konkretnu pravnu situaciju. Naime, kako je dalje naveo, zahtjev za povrat stana podnio je CRPC-u u decembru 1996. godine, ali kako povodom zahtjeva nije rješavano godinama, to je njegov zahtjev tek 2004. godine ustupljen prvostepenom organu uprave. Zbog nepostupanja o zahtjevu na vrijeme, uskraćena mu je mogućnost da se njegov problem riješi u razumnom roku, zbog čega je bez mogućnosti da upotrijebi djelotvoran pravni lijek, što sve u svojoj ukupnosti predstavlja kršenje prava na pravično suđenje. U vezi sa odlukama donesenim u upravnom postupku koji je okončan presudom Kantonalnog suda, apelant se žali na sva naprijed navedena prava, te, u vezi s tim, i na pogrešnu primjenu materijalnog prava i retroaktivnu primjenu Zakona o prestanku primjene. Zbog toga je predložio da se osporena presuda Kantonalnog suda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2. i 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 2. i 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
1. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje; […]
a) Dopustivost prima facie
8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu, neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
9. U vezi sa povredom prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj Odluci broj AP 2531/05 od 12. aprila 2006. godine (objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 68/06 od 29. augusta 2006. godine) razmatrao o istom činjeničnom i pravnom pitanju na koje se poziva i apelant u konkretnom slučaju.
10. U navedenoj odluci, ispitujući apelaciju u vezi sa aspektima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je zaključio da su nadležni organi, pozivajući se na izmijenjenu odredbu člana 3.a Zakona o prestanku primjene, pravilno primijenili relevantne materijalnopravne propise, te da nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U navedenoj odluci, Ustavni sud je, također, razmatrao navode o nedostatku djelotvornog pravnog lijeka i zaključio da drugostepeni organ uprave i Kantonalni sud imaju punu jurisdikciju, što znači da mogu prema propisanim pravnim lijekovima donositi obavezujuće odluke, što je glavna karakteristika tzv. remedijalne efektivnosti, kao jednog od elemenata instituta «efektivnog pravnog lijeka». Činjenica da rezultat ovih lijekova nije pozitivan za apelanta ne predstavlja kršenje prava na djelotvoran pravni lijek.
11. S obzirom na to da se razlozi dati u Odluci Ustavnog suda broj AP 2531/05 u vezi sa povredom prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek odnose i na konkretan slučaj, Ustavni sud se u cijelosti poziva na obrazloženje koje je dato u toj odluci, te zaključuje da je apelacija, u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovana. Pravo na imovinu
12. U vezi sa povredom apelantovog prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj Odluci broj AP 1148/06 od 13. septembra 2007. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao o istom činjeničnom i pravnom pitanju u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te je utvrdio da je miješanje u apelantovu imovinu izvršeno na osnovu odluka koje su zasnovane na članu 3a. Zakona o prestanku primjene, jer je utvrđeno da je apelant ostao u aktivnoj službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine poslije 19. maja 1992. godine. Ustavni sud je smatrao da je u konkretnom slučaju postojao legitiman cilj za miješanje u pravo apelanata na poštivanje imovine, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, da su organi uprave i redovni sud vodili računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi ostvariti, s druge strane, te zaključio da je miješanje u pravo na poštivanje imovine bilo «neophodno u demokratskom društvu», te da je bilo proporcionalno legitimnom cilju.
13. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da je i pitanje proporcionalnosti navedenog zakona analizirao u Odluci broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine (objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 29/03), u okviru prava na imovinu. Tom prilikom Ustavni sud je zaključio da član 3a. Zakona o prestanku primjene, na način kako je izmijenjen («Službene novine Federacije BiH» broj 29/03), «uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava nosioca stanarskog prava i javnog interesa». Do takve ocjene Ustavni sud je došao nakon što je razmotrio niz relevantnih faktora, a naročito da: «…prvo, član 3.a) Zakona u izmijenjenoj formi ne utječe na ona lica koja su već kupila stan; drugo, on, također, ne utječe na lica kojima je priznat zaštićeni status ili status koji je jednak statusu izbjeglice ili raseljenog lica od države van teritorije bivše SFRJ; treće, druga lica, koja sada žive u tim stanovima, mogu potraživati stanarsko pravo na njima. Sa tačke gledišta pravne sigurnosti, u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, vraćanje u posjed stana će izazvati pravnu nesigurnost u velikom broju slučajeva, te jasne i praktične poteškoće».
14. S obzirom na to da se razlozi dati u Odluci broj AP 1148/06 u vezi sa povredom prava na imovinu odnose i na konkretan slučaj, Ustavni sud se u cijelosti poziva na obrazloženje koje je dato u toj odluci, te zaključuje da je apelacija, u vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovana.
Ostali navodi
15. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II. stav 3. tačke e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i suštinu apelantovih navoda o povredi njegovog prava na dom koji se odnosi na navodnu proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
b) Nadležnost za odlučivanje
16. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na nerazumnu dužinu trajanja postupka pred CRPC-om, Ustavni sud se poziva na svoju dosadašnju praksu (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/01 od 22. juna 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01, i neobjavljena Odluka broj AP 2633/05 od 12. aprila 2006. godine). Prema stavovima iz navedenih odluka, CRPC je institucija koja je uspostavljena Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Sporazum). Ustav Bosne i Hercegovine - Aneks 4, sastavni je dio Sporazuma. Prema tome, iz same strukture Sporazuma proizlazi da su aneksi istog karaktera i da tvorcima aneksa nije bila namjera da dođe do bilo kakvog sukoba ili mogućnosti spora između pojedinih aneksa ili institucija koje su njima uspostavljene. Na osnovu izloženog, može se zaključiti da se oni nadopunjavaju i djeluju paralelno. Osim toga, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini»,te, s tim u vezi, zaključuje da nije u njegovoj nadležnosti ispitivanje povreda prava koja su propisana ostalim aneksima Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. U citiranim odlukama Ustavni sud je zaključio da se CRPC ne može smatrati sudom u Bosni i Hercegovini i da Ustavni sud nije nadležan da preispituje odluke CRPC-a, a samim tim niti dužinu trajanja postupka, budući da CRPC vrši svoje funkcije izvan standardne sudske strukture Bosne i Hercegovine.
17. Ustavni sud, u konkretnom slučaju, u skladu sa Pravilima, ispituje da li je zadovoljen uvjet dopustivosti meritornog razmatranja predmetne apelacije, odnosno da li je predmet apelacije «presuda bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini». Kako je nesporno da je CRPC tijelo sui generis, koje nije sastavni dio sudske strukture u Bosni i Hercegovini, slijedi da dužina trajanja postupka pred CRPC-om nije podobna za meritorno ispitivanje. Na osnovu izloženog, slijedi da Ustavni sud nije nadležan za ispitivanje dužine trajanja postupka pred CRPC-om. Osim toga, Ustavni sud ne vidi razlog zašto bi ovaj predmet drugačije tretirao nego u skladu sa svojom dosadašnjom praksom.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko utvrdi da nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović