Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1450/08 (V. Ć.)
Odluka donesena 21. 07. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Primjena blažeg zakona
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1450/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 1450/08, rješavajući apelaciju Vojina Ćurlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vojina Ćurlića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Kž-
07-000 303 od 7. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 071-0-K-06-001223 od 10. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vojin Ćurlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 16. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Kž-07-000 303 od 7. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-K-
06-001 223 od 10. septembra 2007. godine.
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1450/08 od 14. oktobra 2008. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Osnovno javno tužilaštvo Banja Luka (u daljnjem tekstu: Osnovno tužilaštvo) protiv apelanta je podnijelo Optužnicu broj KT-302/95 od 7. aprila 1998. godine zbog krivičnog djela ubistva u pokušaju.
4. Osnovni sud je Presudom broj 071-0-K-06-001223 od 10. septembra 2007. godine apelanta proglasio krivim za izvršenje krivičnog djela ubistva u pokušaju iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske – Posebni dio («Službeni glasnik RS» broj 22/00; u daljnjem tekstu: KZRS) u vezi sa članom 19. KZRS - Opći dio, te ga osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je radi otklanjanja različitosti verzija događaja koje je, s jedne strane, dao apelant, i, s druge strane, oštećeni, izvršena rekonstrukcija događaja na licu mjesta u prisustvu apelanta i oštećenog, vještaka medicinske struke i vještaka balističara, te da je tom prilikom korišten uviđajni materijal. Verzija događaja koju je prikazao apelant na licu mjesta, prema nalazima vještaka, ne uklapa se u materijalne tragove niti je moguća prema sudskomedicinskoj i balističkoj ekspertizi. Verzija događaja koju je prikazao oštećeni, prema ocjeni vještaka, potpuno je objektivna i istinita. Nakon detaljne analize svakog dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, Osnovni sud je nesporno utvrdio da je apelant kritične prilike, poslije svađe i fizičkog sukoba sa oštećenim, u tri navrata iz automatske puške rafalno ispaljivao hice, što je imalo za posljedicu tešku tjelesnu povredu oštećenog. Te činjenice je sasvim određeno i uvjerljivo prikazao oštećeni a tu verziju su, kao jedinu moguću, potvrdili vještaci nakon izvršene rekonstrukcije događaja. Osim navedenog, Osnovni sud je utvrdio da je apelant postupao sa direktnim umišljajem jer rafalno ispaljivanje metaka u više navrata upućuje na apelantovu upornost i namjeru da oštećenog liši života.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Kž-07-000 303 od 7. aprila 2008. godine, kojom je žalbu djelomično usvojio i prvostepenu presudu preinačio u pravnoj ocjeni djela, tako što je krivičnopravne radnje za koje je apelant proglašen krivim pravno kvalificirao kao krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 135. stav 2. KZRS, za koje ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena. Obrazlažući presudu, taj sud je istakao da je tokom postupka izvedeno dovoljno dokaza koji su poslužili prvostepenom sudu kao osnov za pravilno i potpuno utvrđenje činjeničnog stanja. Međutim, uvažena je apelantova žalba koja se odnosi na oblik vinosti u vezi sa pravnom ocjenom djela, te je utvrđeno da apelant nije imao namjeru oštećenog lišiti života (mogao je to učiniti da mu je pucao u vitalne organe), zbog čega je u tom dijelu prvostepena presuda preinačena. Okružni sud je uvažavanjem žalbe zaključio da je apelant svjesno ispalio više hitaca u oštećenog znajući da će mu time nanijeti teške tjelesne povrede, što ukazuje na to da je sa direktnim umišljajem izvršio krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 135. stav 2. KZRS. Okružni sud je imao u vidu, kako je navedeno u obrazloženju presude, sve krivične zakone koji su doneseni nakon izvršenja krivičnog djela, pa je utvrdio da je primijenjeni KZRS, prema zaprijećenoj kazni i roku zastare za krivično gonjenje, najpovoljniji za apelanta. Što se tiče odluke prvostepenog suda o izrečenoj krivičnoj sankciji, Okružni sud je ocijenio da su pravilno ocijenjene sve okolnosti koje utječu na oštrije ili blaže kažnjavanje, zbog čega je kazna zatvora u trajanju od jedne godine pravilno odmjerena jer odgovara težini i društvenoj opasnosti krivičnog djela teške tjelesne povrede iz člana 135. stav 2.
KZRS.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava zbog vrste i visine izrečene kazne. Naime, apelant tvrdi da je u drugostepenom postupku promijenjena pravna kvalifikacija krivičnog djela sa težeg na blaže, a visina kazne je ostala ista. To je, prema njegovom mišljenju, nelogično i nedopustivo, jer je kvalifikacija blažeg krivičnog djela morala dovesti do izricanja blaže kazne.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
10. Ustavni sud zapaža da se apelant žali na neprimjenjivanje «blažeg zakona» budući da je Okružni sud djelomičnim uvažavanjem njegove žalbe izmijenio pravnu kvalifikaciju krivičnog djela. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je Okružni sud obrazlažući svoju presudu jasno istakao da je imao u vidu sve krivične zakone koji su doneseni nakon izvršenja krivičnog djela i utvrdio da je KZRS najpovoljniji za apelanta po pitanju zaprijećene kazne i zastarnog roka za krivično gonjenje. Okružni sud je u apelantovim radnjama našao sve elemente blažeg krivičnog djela od onog za koje je osuđen prvostepenom presudom, ali kako je i za jedno i drugo djelo najniža propisana kazna godina dana, Okružni sud je ocijenio da izrečena kazna koju je utvrdio prvostepeni sud u potpunosti odgovara težini i društvenoj opasnosti krivičnog djela teške tjelesne povrede.
11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović