Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1278/08 (DOO «Tranzit» Derventa)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1278/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 1278/08, rješavajući apelaciju DOO «Tranzit» Derventa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO «Tranzit» Derventa podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-441/04 od 16. januara 2007. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Pž-91/03 od 18. maja 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj Ps-35/02 od 31. marta 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. DOO «Tranzit» Derventa (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente podnio je 24. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-441/04 od 16. januara 2007. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-

91/03 od 18. maja 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-35/02 od 31. marta 2003. godine.

2. «Frukatinis» d.o.o. Prnjavor (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je 8. jula 2002. godine tužbu Osnovnom sudu protiv apelanta radi naknade štete. Presudom Osnovnog suda broj Ps-35/02 od 31. marta 2003. godine naloženo je apelantu da tužitelju na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 13.120 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelant i tužitelj zaključili usmeni ugovor o prijevozu robe, prema kojem se apelant obavezao da preuzme određenu količinu lubenica od dobavljača u Grčkoj i da ih preveze do Prnjavora, a da mu tužitelj kao naknadu za prijevoz robe isplati iznos od 3.800 KM. Sud je, dalje, naveo da je utvrđeno da je apelant, nakon što je dovezao naručenu količinu lubenica, zahtijevao od tužitelja iznos od 5.700 KM, uz obrazloženje da je imao nepredviđenih troškova zbog čekanja na granici. Također, sud je naveo da je utvrđeno da je tužitelj ponudio apelantu ugovoreni iznos prijevoza, ali je apelant odbio da primi taj iznos, a zatim je odbio da preda tužitelju naručenu robu.

3. Što se tiče apelantovog prigovora da je imao nepredviđenih troškova zbog čekanja na granici (jer njegov vozač nije imao urednu vizu za Grčku), Osnovni sud je ocijenio taj prigovor kao neosnovan. Naime, sud se pozvao na odredbe člana 676. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano da prijevoznik odgovara za lica koja su po njegovom nalogu radila na izvršenju prijevoza. S obzirom na to, sud je naveo da je apelant, kao prijevoznik, odgovoran za izbor vozača, te da je kao dobar privrednik morao znati da vozač mora imati vizu za ulazak u Grčku, te da, stoga, ne može tužitelj snositi troškove koje je svojim propustom izazvao apelant. Dalje, sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant, nakon što je odbio da preda robu tužitelju, robu zadržao nekoliko dana u kamionu (iako je znao da se radi o lako kvarljivoj robi), a zatim robu odvezao i prodao na tržnici. Pri tome, sud je naveo da je nesporno da se roba djelimično oštetila u tom periodu, što je za posljedicu imalo pad prodajne cijene robe na tržnici. Međutim, prema mišljenju suda, pad prodajne cijene zbog oštećene robe ide na teret apelantu, koji u konkretnom slučaju nije postupio sa pažnjom dobrog privrednika u smislu odredbi člana 664. stav 2. ZOO-a. Imajući u vidu da je roba bila oštećena kada je dovezena na tržnicu i ocjenjujući iskaz svjedoka Nermina Rebića koji je prodavao tu robu na tržnici, Osnovni sud je zaključio da se svježa roba, na dan kada je dovezena iz Grčke, mogla realno prodati najmanje po cijeni od 0,80 KM po kilogramu. Pri tome, sud je istakao da bi izvođenje dokaza na okolnost jedinične cijene robe u to vrijeme bilo otežano, te da je, stoga, tu činjenicu utvrdio primjenom odredbi člana 223. Zakona o parničnom postupku. S obzirom na to da je nesporna količina naručene robe, Osnovni sud je naveo da je apelant prouzrokovao tužitelju štetu u iznosu od 13.120 KM, što predstavlja razliku između utvrđene cijene robe koju je apelant zadržao i naknade za prijevoz koju mu tužitelj nije isplatio.

4. Protiv prvostepene presude apelant je 25. juna 2003. godine izjavio žalbu. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj Pž-91/03 od 18. maja 2004. godine, kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, te da je u obrazloženju osporene presude dao valjane razloge za svoje odlučivanje, koje u potpunosti prihvata i taj sud. Naime, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelant nije prihvatio isplatu ugovorene cijene za prijevoz robe u iznosu od 3.800 KM, kao i da je odbio da preda tužitelju robu. Također, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant predmetnu robu nekoliko dana držao u kamionu, iako je znao da se radi o lako kvarljivoj robi, da bi nakon toga robu prodao na tržnici. S obzirom na to da je među stranka nesporna količina robe, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, pozivajući se na odredbe člana 223. ZPP, pravilno utvrdio da bi ukupna cijena robe u veleprodaji iznosila 16.920 KM. Također, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je navedeni iznos umanjio za 3.800 KM, te obavezao apelanta da tužitelju na ime naknade materijalne štete isplati preostali iznos od 13.120 KM.

5. Protiv drugostepene presude apelant je 14. jula 2004. godine izjavio reviziju. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, donio Presudu broj Rev-441/04 od 16. januara 2007. godine, kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je tužitelj pretrpio materijalnu štetu u visini tržišne vrijednosti robe u vrijeme prispijeća u odredište, te da nije od značaja koliko je robe apelant prodao i za koju cijenu. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da je apelant, odbijajući da primi ispunjenje obaveze od tužitelja i da preda robu, pao u docnju i da je na njega prešao rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari, u smislu člana 326. stav 1. ZOO-a. S obzirom na to da je nesporna količina robe, a da je utvrđena tržišna cijena u vrijeme prispijeća robe iznosila 0,80 KM po kilogramu, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je tužitelj pretrpio štetu u iznosu od 16.920 KM. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi umanjili navedeni iznos za 3.800 KM, iako apelant nije istakao prigovor u tom smislu. Međutim, Vrhovni sud je naveo da tužitelj u tom dijelu nije osporavao nižestepene presude, te da, stoga, nije u mogućnosti otkloniti navedeni nedostatak u primjeni materijalnog prava. Također, Vrhovni sud je naveo da, suprotno apelantovim prigovorima, nema mjesta primjeni odredaba člana 670. stav 2. i člana 679. stav 1. ZOO-a, budući da roba nije bila opterećena nikakvim drugim davanjima iz ugovora o prodaji, kao i da su stranke ugovorile naknadu za prijevoz, bez ikakvih drugih naknada. S obzirom na to da je tužitelj ponudio apelantu isplatu ugovorene naknade za prijevoz, dakle ispunjenje svoje obaveze iz ugovora, što apelant nije prihvatio, Vrhovni sud je naveo da tužitelju pripada pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze ili raskid ugovora, a u svakom slučaju ima pravo i na naknadu štete, u smislu odredaba člana 124. ZOO-a.

6. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na «suđenje u razumnom roku» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da je predmetni parnični postupak pokrenut 8. jula 2002. godine, a da je okončan presudom Vrhovnog suda od 16. januara 2007. godine, koja mu je dostavljena tek nakon godinu dana. Stoga, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na «suđenje u razumnom roku», jer je postupak, uključujući i period dostavljanja konačne odluke Vrhovnog suda, trajao pet godina i šest mjeseci. Dalje, apelant navodi da prvostepeni sud nije uzeo u obzir iskaz svjedoka Nermina Rebića u dijelu koji se odnosi na cijenu prodate robe na tržnici, a što je predstavljalo odlučnu činjenicu pri utvrđivanju visine nastale štete. Također, apelant smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju bili dužni primijeniti odredbe člana 670. stav 2. i člana 679. stav

1. ZOO-a.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Što se tiče apelantovih navoda o kršenju prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak trajao ukupno četiri godine i sedam mjeseci i to na tri sudske instance. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su Osnovni sud i Okružni sud u tom periodu aktivno postupali, te da su u tom smislu u relativno kratkim vremenskim razmacima donijeli svoje odluke, tj. da je pravosnažna odluka protiv koje je izjavljena revizija donesena u periodu kraćem od dvije godine. Također, Ustavni sud smatra da period odlučivanja pred Vrhovnim sudom ne predstavlja period koji prelazi granice «razumnog roka», u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da je presuda Vrhovnog suda dostavljena apelantu godinu dana nakon donošenja. Iako Ustavni sud smatra da je ovakvo kašnjenje u dostavljanju apelantu revizijske odluke neopravdano, sama ta činjenica ne može voditi kršenju prava na suđenje u razumnom roku, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da činjenice u odnosu na koje je podnesena apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3 .e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je u odnosu na ove navode apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

10. Što se tiče apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, a ta obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su i ostali apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Također, apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije naveo u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, prema kojem osnovu, niti je dostavio bilo kakav dokaz na osnovu kojeg bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije prema nekom zabranjenom osnovu. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1278/08 (DOO «Tranzit» Derventa) | Sudska praksa | Aktio