Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-442/08 (A.A.)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-442/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 442/08, rješavajući apelaciju A. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. A. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž-07-000 219 od 6. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj K-

454/02 od 15. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A. A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Nedžad Babić, advokat iz Zenice, podnio je 9. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kž-07-000 219 od 6. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-454/02 od 15. juna 2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje presude Kantonalnog suda do donošenja odluke o apelaciji. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 442/08 od 27. februara 2008. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kao neosnovan.

2. Presudom Općinskog suda broj K-454/02 od 15. juna 2007. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 177. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant 15. decembra 2001. godine, udarcima u predjelu glave, nanio tešku tjelesnu povredu bivšoj djevojci Hani Kos (u daljnjem tekstu: oštećena). Općinski sud je istakao da je na osnovu jasnih i uvjerljivih dokaza optužbe, a naročito iskaza oštećene, utvrdio da je apelant počinio predmetno krivično djelo u vrijeme i na način kako je to naprijed navedeno. Prema mišljenju suda, oštećena nije imala razloga da lažno svjedoči protiv apelanta, posebno imajući u vidu težinu povreda koje je tom prilikom zadobila, kao i činjenicu da u to vrijeme nije bila u sukobu ni sa kim drugim ko bi joj mogao nanijeti te povrede. Pri tome, sud je istakao da je Rješenjem Suda za prekršaje u Kaknju broj P-I-

2039/01 od 11. septembra 2001. godine apelant proglašen odgovornim jer je namjerno oštetio motorno vozilo oštećene. Prema mišljenju suda, navedeno rješenje potvrđuje tvrdnje oštećene o poremećenim odnosima između nje i apelanta, kao i činjenicu da je apelant i prije kritičnog događaja prijetio oštećenoj. Također, sud je naveo da iz Zapisnika o uviđaju Policijske uprave Zenica broj 740/01 od 15. decembra 2001. godine proizlazi da su ulazna vrata stana u kojem je u kritično vrijeme boravila oštećena otvorena upotrebom fizičke snage sa vanjske strane, te da su vidljiva oštećenja na vratima. Također, sud je naveo da iz otpusnog pisma Kantonalne bolnice Zenica proizlazi da je oštećena bila na liječenju u toj ustanovi do 28. decembra 2001. godine, a da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizlazi da je oštećena kritične prilike zadobila tešku tjelesnu povredu. Prema mišljenju suda, sve naprijed navedeno ukazuje na istinitost iskaza oštećene, zbog čega je sud u potpunosti poklonio vjeru njenom iskazu.

3. Dalje, Općinski sud je naveo da iz patrolnog naloga Stanice policije Bosanski Brod broj 4364 od 15. decembra 2001. godine proizlazi da je apelantu tog dana u 20,45h u mjestu Šešlije izrečena mandatna kazna. U vezi s tim, sud je naveo da je tim dokazom opovrgnuta apelantova odbrana i iskaz svjedoka da su tog dana apelant i svjedok oko 16,30h otišli u Zagreb i vratili se oko 23,00h. Pri tome, sud je istakao da je navedeni dokaz službenim putem pribavio zastupnik optužbe, te da na njemu nema nikakvih ispravki, tako da sud nije imao razloga da posumnja u vjerodostojnost takvog dokaza. S druge strane, sud je naveo da je imao razloga da posumnja u vjerodostojnost prekršajne prijave Policijske stanice Bosanski Brod No

50843 i poziva za plaćanje kazne, kao i zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, koje je apelant dostavio kao dokaz da je u kritično vrijeme bio u Bosanskom Brodu. Naime, sud je obrazložio da na prekršajnoj prijavi i pozivu za plaćanje kazne postoji nejasnoća u pogledu datuma, a da je na zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka, koji je sačinjen na pisaćoj mašini, izvršena ispravka hemijskom olovkom i to samo u pogledu datuma kada je prekršaj učinjen. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je apelant u kritično vrijeme bio u Zenici, te da je Zenicu napustio dosta kasnije, a ne oko 13h, kako je to apelant tvrdio. Što se tiče ostalih saslušanih svjedoka, sud je naveo da nije prihvatio iskaze tih svjedoka jer je, prema ocjeni suda, sasvim nelogično da se neko detaljno sjeća događaja od prije pet godina, a radi se o osobama za koje je taj događaj u životu bio potpuno nebitan, kao i da se sjeća da je u određeno vrijeme bio sa apelantom, ali se ne sjeća šta je radio prije i nakon toga u toku tog dana. Odlučujući o vrsti i visini kazne, Općinski sud je naveo da je uzeo u obzir olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, pa je ocijenio da će se izrečenom kaznom zatvora postići opća i posebna svrha kažnjavanja iz člana 33.

KZFBiH.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Kž-07-000 219 od 6. novembra 2007. godine, kojom je žalba djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena u odluci o kazni tako što je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, nakon provedenog dokaznog postupka, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo i izveo pravilan zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud jasno obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio, kao i zašto određene dokaze nije prihvatio, o čemu je dao valjane razloge u obrazloženju osporene presude. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je apelant u toku postupka pokušao dokazati da je u kritično vrijeme bio na području Bosanskog Broda, te je u tom smislu priložio dokumente radi dokazivanja svoje tvrdnje. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud izvršio pravilnu ocjenu dokaza koje je priložio apelant, te izveo pravilan zaključak da takvi dokazi nisu pouzdani u smislu dokazivanja apelantove tvrdnje. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na osnovu jasno obrazloženih dokaza utvrdio da je apelant počinio predmetno krivično djelo i to upravo onako kako je utvrđeno u prvostepenoj presudi. Što se tiče odluke o kazni, Kantonalni sud je naveo da je apelantu izrečena prestroga kazna, te da je novoutvrđena kazna primjerena i da se takvom kaznom može postići, kako opća, tako i posebna svrha kažnjavanja, u smislu člana 33. KZFBiH.

5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da Kantonalni sud nije razmotrio sve žalbene navode, te da je neosnovano prihvatio obrazloženje i navode iz prvostepene presude, iako nije bilo nijednog dokaza da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Naime, apelant navodi da je u prvostepenom postupku odbrana izvela niz dokaza iz kojih proizlazi da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio u Bosanskom Brodu, a ne u Zenici, te da, stoga, nije počinio predmetno krivično djelo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je očigledno neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36; i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

10. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Naime, Ustavni sud ukazuje na to da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao predložene svjedoke optužbe i odbrane, proveo vještačenje putem vještaka medicinske struke, te izvršio uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju u spisu. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da je apelant, u vrijeme i na način kako je to navedeno u izreci presude, počinio predmetno krivično djelo. Za navedeno utvrđenje prvostepeni sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključak da je apelant izvršio navedeno krivično djelo. Također, sud je sasvim jasno obrazložio zašto nije prihvatio navode odbrane ocjenjujući ih kao nelogične i nevjerodostojne. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, izuzev odluke o kazni, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučivanje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dato obrazloženje redovnih sudova zadovoljavajuće sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

11. Imajući u vidu sve navedeno kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-442/08 (A.A.) | Sudska praksa | Aktio