Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-605/08 (Z. J.)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-605/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 605/08, rješavajući apelaciju Zorke Jovanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorke Jovanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-

645/05 od 13. novembra 2007. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Ž-388/02 od 1. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zorka Jovanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čelinca podnijela je 21. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-645/05 od 13. novembra 2007. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-

388/02 od 1. juna 2005. godine.

2. Djelimičnom presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-93/00 od 19. aprila 2002. godine poništeni su kao nezakoniti Rješenje Disciplinske komisije tuženog «Ugoturs» a.d. Čelinac (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 023/00 od 26. januara 2000. godine i Rješenje Upravnog odbora tuženog broj 049/00 od 29. februara 2000. godine, pa je slijedom toga naloženo tuženom da vrati apelanticu na posao. Navedeno je da će sud naknadno odlučiti o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu materijalne štete zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa i o troškovima parničnog postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je na osnovu Rješenja tuženog broj 279/97 od 8. septembra 1997. godine apelantica bila raspoređena na radno mjesto recepcionar – koordinator poslova u hotelu «Turist» koji je u sastavu tuženog. Također, sud je naveo da je utvrđeno da su na radno mjesto recepcionara u hotelu «Turist» bili raspoređeni Mirela Ćosić, Živko Jungić i Stojan Janković. Sud je, dalje, naveo da je utvrđeno da je 16. novembra 1999. godine interni kontrolor tuženog utvrdio niz nepravilnosti u radu recepcije hotela «Turist», te da je nakon toga protiv apelantice i ostalih zaposlenih na recepciji pokrenut disciplinski postupak. Sud je, dalje, naveo da je Disciplinska komisija tuženog utvrdila da je apelantica učinila više težih povreda radne obaveze (nepolaganje dnevnih pazara u blagajnu, neevidentiranje svih gostiju u knjigu gostiju, pretvaranje noćenja u dnevni boravak uz zadržavanje naplaćenih iznosa za sebe), zbog čega joj je izrečena disciplinska mjera - prestanak radnog odnosa. Pri tome, sud je istakao da je samo apelantici izrečena ova disciplinska mjera, dok je ostalim radnicima zbog iste povrede radne obaveze izrečena novčana kazna.

3. U vezi s tim, sud je naveo da iz iskaza parničnih stranaka i iskaza tri svjedoka i internog kontrolora tuženog proizlazi da su recepcionari radili u smjenama, da su svi bili odgovorni za novac koji su primali u svojoj smjeni, te da je novac od dnevnih pazara u blagajnu predavao recepcionar koji je radio u prvoj smjeni. Sud je naveo da iz navedenog jasno proizlazi da su osim apelantice i svi ostali zaposleni na recepciji bili odgovorni za predaju dnevnog pazara u blagajnu. Sud je naveo da saslušani svjedoci nisu bili saglasni oko načina na koji je vršena primopredaja smjene, budući da su jedni izjavili da je primopredaja smjene vršena zapisnički kroz knjigu primopredaje, a drugi da knjiga primopredaje nije postojala. Također, sud je naveo da je punomoćnik tuženog u toku postupka isticao da je postojala knjiga recepcije, ali da predmetnu knjigu nije dostavio uz obrazloženje da je u međuvremenu «nestala». Pri tome, sud je naveo da bi se jedino iz knjige recepcije moglo sa sigurnošću utvrditi koji je radnik u kritičnim danima radio prvu smjenu, koliko je pazara primio od radnika iz prethodne smjene, te koliko je novca predao u blagajnu. S obzirom na to, Osnovni sud je zaključio da tuženi nije ni u disciplinskom niti u predmetnom sudskom postupku dokazao da je upravo apelantica učinila povrede radne obaveze koje su joj stavljene na teret.

4. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj Ž-388/02 od 1. juna 2005. godine kojom je žalba uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Okružni sud je, prije svega, naveo da je vijeće tog suda odlučilo da otvori raspravu pred tim sudom radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je nakon ocjene iskaza apelantice i saslušanih svjedoka, te ocjenom disciplinskog predmeta, utvrdio da su se u apelanticinim radnjama stekla sva bitna obilježja teže povrede radne obaveze za koju joj je izrečena disciplinska mjera – prestanak radnog odnosa. Naime, Okružni sud je naveo da iz spisa disciplinskog predmeta proizlazi da je apelantica u toku disciplinskog postupka izjavila da su djelimično tačni navodi iz zapisnika o izvršenoj kontroli dokumentacije za juli i august 1999. godine, u kojem je utvrđeno niz nepravilnosti u radu recepcije hotela. Također, Okružni sud je naveo da je apelantica tom prilikom izjavila da je svjesna da se radi o težoj povredi radne dužnosti na radnom mjestu šefa recepcije, da se za počinjene povrede osjeća krivom i da ih kao takve djelimično prihvata. Dalje, Okružni sud je naveo da iz disciplinskog predmeta proizlazi da je svjedok Mirela Ćosić izjavila da je upozorila apelanticu, kao šefa recepcije, o uočenim propustima u radu recepcije, ali da je dobila odgovor da o tome nikome ne govori, te da je nakon toga o tim propustima obavijestila direktora i internog kontrolora. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da nije prihvatio iskaz ove svjedokinje koji je dat na raspravi pred tim sudom jer je suprotan iskazu koji je dala u disciplinskom postupku, a koji je, prema ocjeni suda, objektivniji. Također, Okružni sud je naveo da se iskazi većine svjedoka podudaraju sa stanjem disciplinskog spisa. S obzirom na to da je apelantica djelimično priznala svoju odgovornost, te da kao odgovorno lice ništa nije preduzela s ciljem otklanjanja propusta u radu recepcije, iako je znala za te propuste, Okružni sud je naveo da sve to vodi zaključku da je i sama apelantica učestvovala u tim propustima. Pri tome, Okružni sud je istakao da je apelantica, kao koordinator poslova recepcije hotela, bila najodgovornija osoba za rad recepcije, tako da je disciplinska mjera koja joj je izrečena adekvatna učinjenoj povredi radne dužnosti.

5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelanticinoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj Rev-645/05 od 13. novembra 2007. godine, kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je apelantica odgovorna za teže povrede radnih obaveza, bliže navedenih u obrazloženju rješenja Disciplinske komisije, koje je počinila kao recepcionar – koordinator poslova tuženog. Prema ocjeni Vrhovnog suda, značaj počinjenih povreda radnih obaveza je takav da opravdava izricanje disciplinske mjere – prestanak radnog odnosa, u smislu odredbi člana 37. stav 1. tačke 1. i 2. Zakona o radnim odnosima. Dalje, Vrhovni sud je naveo da su bez značaja apelanticini navodi da Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji poslova i radnih zadataka tuženog nije bilo predviđeno radno mjesto recepcionar – koordinator poslova, budući da je prihvatanjem Rješenja tuženog broj 279/97 od 8. septembra 1997. godine apelantica pristala da radi te poslove kao pretpostavljeno lice ostalim recepcionarima. Dalje, što se tiče apelanticinog ukazivanja na to da su osim nje i drugi recepcionari odgovorni za povrede radne dužnosti, Vrhovni sud je naveo da apelantica u konkretnom slučaju odgovara za svoje radnje i propuste, a ne za propuste i radnje trećih lica. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je u svakom slučaju apelanticina odgovornost veća od odgovornosti ostalih recepcionara jer je bila pretpostavljena ostalim recepcionarima.

6. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi da u predmetnom disciplinskom postupku nije dokazano da je počinila teže povrede radnih dužnosti. S obzirom na to, apelantica smatra da je nezakonita odluka tuženog o prestanku radnog odnosa apelantici, kao i osporene odluke redovnih sudova.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se apelacija podnosi očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-605/08 (Z. J.) | Sudska praksa | Aktio