Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1384/08 (R. G., S. M., Z. M., F. P., M. P.)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada
  • Eksproprijacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1384/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 1384/08, rješavajući apelaciju Rukije Ganić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rukije Ganić, Suvade Mujić, Zekije Muhedin, Fazile Puščul, Muzafera Puščula, Zufera Puščula, Ferida Puščula i Selvete Puščul podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000 090 od 5. februara 2008. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-000 986 od 31. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rukija Ganić, Suvada Mujić, Zekija Muhedin, Fazila Puščul, Muzafer Puščul, Zufer Puščul, Ferid Puščul i Selveta Puščul (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Visokog, koje zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijeli su 12. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000 090 od 5. februara 2008. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-

000 986 od 31. oktobra 2006. godine. Apelanti su 29. maja 2008. godine dopunili apelaciju.

2. Rješenjem Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj R-

105/04 od 26. decembra 2005. godine utvrđena je naknada za eksproprirane nekretnine apelanata, pobliže označene u izreci rješenja, u ukupnom iznosu od 58.671,48 KM, uz uvećanje od 20% (11.734,29 KM) na ime naknade za izgubljenu korist. Naloženo je protivniku predlagača Općini Visoko (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača) da apelantima isplati navedeni novčani iznos razmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su rješenjem organa uprave od 20. septembra 1994. godine eksproprirane nekretnine apelanata u korist protivnika predlagača, te da je protivnik predlagača u toku 1994. godine ušao u posjed predmetnih nekretnina. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je, postupajući prema prijedlogu apelanata, u predmetnom postupku utvrdio naknadu za eksproprirane nekretnine, shodno odredbama čl. 10, 49, 50. stav 2. i 52. Zakona o eksproprijaciji. Dalje, Općinski sud se pozvao na odredbe člana 70. Zakona o eksproprijaciji kojima je propisano da raniji vlasnik ima pravo i na naknadu izgubljene koristi koju bi ostvario dotadašnjim načinom iskorištavanja ekspropriranih nekretnina i to od dana kada je korisnik eksproprijacije ušao u posjed tih nekretnina pa do isplate. Imajući u vidu da je protivnik predlagača ušao u posjed predmetnih nekretnina odmah nakon donošenja rješenja o eksproprijaciji, te imajući u vidu dug period koji je prošao od tada pa do utvrđivanja naknade za eksproprirane nekretnine, Općinski sud je zaključio da apelantima pripada i pravo na naknadu izgubljene koristi, u smislu člana 70. Zakona o eksproprijaciji.

3. Odlučujući o žalbama apelanata i protivnika predlagača, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 004-0-Gž-06-000 986 od 31. oktobra 2006. godine, kojim su žalbe djelimično uvažene, pa je prvostepeno rješenje preinačeno tako što je naknada za eksproprirane nekretnine povećana na iznos 60.208,48 KM, dok je zahtjev apelanata za naknadu izgubljene koristi odbijen u cijelosti. U preostalom dijelu žalbe su odbijene. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je osnovana žalba protivnika predlagača izjavljena protiv prvostepenog rješenja u dijelu u kojem je apelantima uvećana naknada za eksproprirane nekretnine za 20%. Naime, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju izgubljena zarada, u smislu člana 70. Zakona o eksproprijaciji, mogla utvrditi jedino na osnovu nalaza i mišljenja vještaka odgovarajuće struke, a da takav nalaz prvostepeni sud nije pribavio. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da su apelanti i protivnik predlagača pred organom uprave zaključili sporazume od 15. jula, 28. augusta i 1. septembra 1994. godine, te 9. oktobra 1995. i 13. aprila 1996. godine, na osnovu kojih je protivnik predlagača isplatio apelantima utvrđenu naknadu za zemljište, desetogodišnji prinos drvne mase, te za usjeve i zasade. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da apelantima ne pripada pravo na naknadu izgubljene koristi koju bi ostvarili dotadašnjim načinom iskorištavanja ekspropriranih nepokretnosti, u smislu člana 70. Zakona o eksproprijaciji.

4. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata protiv drugostepenog rješenja, donio Rješenje broj 070-0-Rev-07-000 090 od 5. februara 2008. godine, kojim je revizija odbijena. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog stanja, koje su utvrdili nižestepeni sudovi, proizlazi da su apelanti i protivnik predlagača pred organom uprave zaključili sporazume, prema kojima se protivnik predlagača obavezao da apelantima na ime naknade za desetogodišnji prinos drvne mase, usjeve i zasade isplati određene novčane iznose. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te pravilno zaključio da apelantima ne pripada pravo na naknadu, u smislu člana 70. Zakona o eksproprijaciji, budući da im je taj oblik naknade isplaćen na osnovu predmetnih sporazuma. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da su neosnovane tvrdnje apelanata da je predmetnim sporazumima obuhvaćena samo naknada za usjeve u godini kada je protivnik predlagača ušao u posjed ekspropriranih nekretnina. Prema ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno zaključio da se sporazum koji je zaključen između apelanata i protivnika predlagača odnosi na desetogodišnji prinos, a ne samo na jednu godinu.

5. Apelanti se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da su Vrhovni sud i Kantonalni sud pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili odredbe člana 70. Zakona o eksproprijaciji. Naime, apelanti navode da su se predmetni sporazumi o naknadi koje su zaključili sa protivnikom predlagača odnosili samo na 1994. godinu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je očigledno neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1384/08 (R. G., S. M., Z. M., F. P., M. P.) | Sudska praksa | Aktio