Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1524/08 (Zemljoradnička zadruga «Ratar» Brka u stečaju)
Odluka donesena 21. 07. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1524/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 1524/08, rješavajući apelaciju Zemljoradničke zadruge «Ratar» Brka u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zemljoradničke zadruge «Ratar» Brka u stečaju podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-08-000057 od 2. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj P-417/04-I od 14. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zemljoradnička zadruga «Ratar» Brka u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Sejfudin Krnjić, advokat iz Tuzle, podnijela je 27. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-08-000057 od 2. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-417/04-I od 14. novembra 2007. godine.
2. Apelant je 13. jula 2004. godine pokrenuo parnični postupak protiv Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi), radi utvrđivanja prava vlasništva na nekretninama bliže označenim u izreci prvostepenih presuda (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). U tužbi je naveo da je sporne nekretnine stekao i da ih koristi na temelju valjanog kupoprodajnog ugovora koji je njegov pravni prednik zaključio prije 30 godina, pa u tom smislu smatra da ima valjan pravni osnov da se upiše kao njihov vlasnik u dijelu 1/1. Također, navodi da je Rješenjem Osnovnog suda broj L-3/03 od 26. maja 2004. godine upućen da pokrene parnični postupak protiv tuženog, kao izlučnog povjerioca, radi dokazivanja osnovanosti i osporavanja prava tuženog na spornim nekretninama.
3. Presudom Osnovnog suda broj P-417/04-I od 14. novembra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj 097-0-Gž-08-000057 od 2. aprila 2008. godine, apelantov tužbeni zahtjev je odbijen u cijelosti.
4. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da je na temelju izvedenih dokaza (uviđaja na licu mjesta, te nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke) utvrđeno da je apelantov pravni prednik, Zemljoradnička zadruga «Brka» (u daljnjem tekstu: apelantov pravni prednik), na osnovu kupoprodajnog Ugovora broj Ov-1615/62 od 23. augusta 1962. godine kupio pravo korištenja spornih nekretnina od tadašnjih korisnika, koje su u zemljišnim knjigama uknjižene kao općenarodna imovina sa dijelom 1/1 sa pravom korištenja koje je upisano u korist apelantovog pravnog prednika sa dijelom 1/1, što znači da apelant na navedenim nekretninama u zemljišnim knjigama nije upisan ni kao titular prava korištenja. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da se u katastarskoj evidenciji sporne nekretnine vode kao društveno vlasništvo, na kojima je, na osnovu Presude broj Ps-345/96 od 25. aprila 1997. godine, izvršena promjena posjednika, odnosno prijenos prava posjeda u p.l. B103 k.o. Brka sa dotadašnjeg korisnika na ime i u korist apelanta. Iz navedenog proizlazi da je apelant stekao obim prava koje je imao njegov pravni prednik (pravo korištenja) jer on nije bio vlasnik spornih nekretnina, pa, stoga, na apelanta nije mogao ni prenijeti više prava nego ih je on imao, te zbog toga što su sporne nekretnine bile općenarodna imovina, pa su kao takve, shodno odredbi člana 205. stav 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH («Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH» br. 11/01, 8/03 i 40/04; u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima), postale vlasništvo Distrikta Brčko BiH. Osnovni sud je zaključio da je apelantovo pravo korištenja spornih nekretnina prestalo da postoji stupanjem na snagu Zakona o upisu stvarnih prava na nekretninama u vlasništvu Distrikta Brčko BiH («Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH» broj 26/04; u daljnjem tekstu: Zakon o upisu stvarnih prava na nekretninama).
5. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i Zakona o upisu stvarnih prava na nekretninama. Apelacioni sud je zaključio da je bez osnova apelantov žalbeni navod da je njegovom zahtjevu trebalo udovoljiti primjenom člana 94. Općeg zakona o zadrugama («Službeni glasnik BiH» broj 18/03), neosnovano obrazlažući u žalbi da je taj član suprotan članu 12. Aneksa od 18. augusta 1999. godine Konačne odluke Arbitražnog tribunala za spor oko međuentitetske granice u oblasti Brčkog od 5. marta 1999. godine. Apelacioni sud je naglasio da iz navedenih odredbi jasno proizlazi da je Distrikt Brčko vlasnik spornih nekretnina s obzirom na to da je apelantov pravni prednik na spornim nekretninama imao samo pravo korištenja, koje je, prema odredbi čl. 2. i 3. Zakona u upisu stvarnih prava na nekretninama, prestalo da postoji. Dakle, apelant prema pravnom sljedništvu nije mogao steći pravo vlasništva na spornim nekretninama jer je njegov pravni prednik na njima imao samo pravo korištenja, te, stoga, apelant nije mogao steći više prava nego ih je on imao.
6. Apelant smatra da su redovni sudovi bili dužni direktno primijeniti član 94. Općeg zakona o zadrugama, koji propisuje da imovina koju zadruga trenutno koristi donošenjem tog zakona postaje imovina zadruge, te usvojiti njegov tužbeni zahtjev. Apelant navodi da je Zakon o upisu stvarnih prava na nekretninama stupio na snagu nakon Općeg zakona o zadrugama, kojim je propisano da je društvena javna imovina na području Distrikta Brčko BiH vlasništvo Distrikta Brčko, kojom upravlja Vlada Distrikta Brčko uz odobrenje supervizora za područje Brčkog. To podrazumijeva da sudovi Distrikta Brčko i sam Distrikt mogu donijeti zakone kakve hoće i da samim tim noviji zakoni derogiraju starije zakone. Prema apelantovom mišljenju, u osporenim presudama se proizvoljno tumači odredba člana 94. Općeg zakona o zadrugama. Apelant navodi da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i odredbe Zakona o upisu stvarnih prava na nekretninama, zbog čega su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je očigledno neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, zbog toga što su sudovi proizvoljno primijenili pozitivne pravne propise.
10. Ustavni sud podsjeća na to da je o istom činjeničnom i pravnom pitanju već razmatrao u Odluci broj AP 1808/05 od 18. novembra 2006. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 11/07 od 20. februara 2007. godine i «Službenim novinama FBiH» broj 19/07 od 19. marta 2007. godine), pa se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda, poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnih zakona, i da je, iako osporene presude u konkretnom slučaju sadrže različita obrazloženja u pogledu primjene člana 94. Općeg zakona o zadrugama, kao zakona Bosne i Hercegovine, Apelacioni sud dao njegovo tumačenje za koje je Ustavni sud zaključio da nije bilo proizvoljno. Sudovi su utvrdili da je apelantov pravni prednik na spornim nekretninama imao pravo korištenja, odnosno raspolaganja spornim nekretninama, a da su sporne nekretnine bile društveno vlasništvo. Apelant je smatrao spornim što u konkretnom slučaju nije direktno primijenjen član 94. Općeg zakona o zadrugama, tumačeći da je prema toj odredbi ex lege stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama. U vezi s prethodnim navodom, Ustavni sud je utvrdio da su redovni sudovi u osporenim presudama primijenili član 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kao i član 2. Zakona o upisu stvarnih prava na nekretninama prema kojem je, inter alia, po službenoj dužnosti izvršen upis prava vlasništva u korist tuženog Distrikta Brčko, na svim nekretninama koje su bile društveno vlasništvo. Prema članu 3. tog zakona, izvršeno je, po službenoj dužnosti, brisanje prava upravljanja, korištenja i raspolaganja na nekretninama iz člana 2. ovog zakona, bez obzira na vrstu i oblik organiziranja titulara tih prava. U navedenoj odluci Ustavni sud je, također, naglasio da je u konkretnom slučaju nesporno da se zakoni Bosne i Hercegovine direktno primjenjuju u Distriktu Brčko. Stoga je Ustavni sud u citiranoj odluci zaključio da odlukama kojima su odbijeni apelantovi tužbeni zahtjevi, kako su to sudovi učinili, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud je zaključio da, s obzirom na odluku u vezi sa pravom na pravično suđenje, nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 1808/05 od 18. novembra 2006. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, pa, zbog istih razloga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović