Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1667/08 (B. I.)
Odluka donesena 21. 07. 2010.
- Nema povrede
- Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Član 3. Protokola 7 uz EK (Naknada zbog pogrešne osuđujuće presude)
- Uslovi pritvora ili zatvora
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1667/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP-1667/08, rješavajući apelaciju Bakira Ibrahimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bakira Ibrahimovića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Kž- 253/05 od 23. aprila 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj K-645/04 od 28. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bakir Ibrahimović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirza Kovač advokat iz Sarajeva, podnio je 9. juna 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-253/05 od 23. aprila 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-645/04 od 28. marta 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj K-645/04 od 28. marta 2005. godine, apelant je oglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo – izazivanja opće opasnosti iz člana 323. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i krivično djelo nedopuštenog držanja oružja ili eksplozivnih tvari iz člana 371. stav 1. KZ FBiH, a pod tačkom 3. i 4. produženo krivično djelo nedozvoljenog nabavljanja, držanja i nošenja oružja iz člana 6. koje je kažnjivo po članu 43. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije, sve u vezi sa članom 54. KZ FBiH, pa mu je sud primjenom citiranih zakonskih odredbi i članova 39., 41. i 42. KZ FBiH za počinjeno krivično djelo iz člana 323. stav 1. KZ FBiH utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, za počinjeno krivično djelo iz člana 371. stav 1. KZ FBiH kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a za krivično djelo iz člana 6. kažnjivo po članu 43. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci. Primjenom člana 54. KZ FBiH apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i jedanaest mjeseci. Istom presudom, na osnovu člana 78. stav 1. KZ FBiH, apelantu su oduzeta dva pištolja, dva okvir sa mecima i jedan nastavak za vatreno oružje - prigušivač.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je odluku donio nakon provedenog dokaznog postupka tokom kojeg je utvrdio da je apelant 30. decembra 2003. godine u ulici Trg Heroja broj 43/5 Općina Novo Sarajevo, zajedno sa Antunom Grladinovićem, nestručnim rukovanjem izazvao eksploziju eksplozivne naprave koju je neovlašteno držao u navedenom stanu, čije nabavljanje građanima uopšte nije dozvoljeno, a usljed čega je eksplozija izazvala teške tjelesne povrede kod apelanta i to povredu glave, očnih jabučica i trbušnih organa, a kod Antuna Grladinovića teške tjelesne povrede gubitka obje očne jabučice, lijeve ruke i lijeve potkoljenice i na koji način je apelant takođe izazvao opasnost za život ljudi u stambenom objektu u kojem se predmetni stan nalazi, te je prouzročio imovinsku štetu većeg opsega koja prelazi iznos od 60.000,00 KM. Prvostepena presuda sadrži detaljno obrazloženje provedenih dokaza na glavnom pretresu, iskaza svjedoka optužbe, svjedoka odbrane, nalaza i mišljenja tima vještaka medicinske struke, vještaka mikrobiloga i drugih izvedenih dokaza do kojih je sud došao uvidom u brojne materijalne dokaze, pa je ocjenom svih okolnosti i utvrđenih činjenica utvrđeno da sve nesumnjivo ukazuje da su apelant i preminuli Antun Grladinović na bazi podjele uloga zajedno montirali navedenu eksplozivnu napravu velike razorne moći sa jasnom namjerom da istu nakon toga upotrijebe u ostvarenju krivičnog djela kao njihovog zajedničkog cilja. Općinski sud je na temelju svih izvedenih dokaza zaključio da je apelant predmetno krivično djelo počinio sa umišljajem jer je morao biti svjestan da držanjem eksplozivne naprave velike razorne moći u stanu mogu nastupiti posljedice i na građane koji žive u predmetnom stambenom objektu kao i na samom objektu, pa je imajući u vidu sve navedeno donio odluku kojom je apelanta oglasio krivim. Općinski sud je takođe na osnovu člana 219. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) rješenjem broj K-645/04 od 13. decembra 2004. godine obustavio krivični postupak protiv Antuna Grladinovića koji je 1. decembra 2004. godine umro. Prilikom odlučivanja o krivično-pravnoj sankciji i njenoj visini, sud je od olakšavajućih okolnosti cijenio, da je stanje apelantove uračunjljivosti u momentu izvršenja krivičnog djela bilo smanjeno, ali ne bitno što je utvrđeno na temelju vještačenja tima vještaka medicinske struke, da nije osuđivan, da je porodični čovjek i otac jednog djeteta i da je od posljedia eksplozije zadobio teške tjelesne povrede, dok otežavajućih okolnosti nije našao, pa je zaključio da izrečena kazna zatvora odgovara težini krivičnog djela i stepenu krivične odgovornosti apelanta.
4. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom, broj Kž-253/05 od 23. aprila 2008. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog suda. Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani svi žalbeni navodi apelanta. Ovo iz razloga jer je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno cijenio sve izvedene dokaze, pri čemu je pobijanom presudom u odnosu na svaku odlučnu činjenicu naveo valjane razloge zbog koji neki dokaz prihvata ili ne prihvata. Prema tome, Kantonalni sud je odbio kao neosnovan žalbeni navod apelanta da je pobijanom presudom počinjena bitna povreda postupka, zaključivši da se u konkretnom slučaju radi o pravnoj situaciju iz člana 295. stav 2. ZKP FBiH, da je prvostepeni sud opisane činjenične radnje okvalifikovao na ispravan način, o čemu je za takvo postupanje dao valjane razloge i objašnjenja, koje kao pravilne prihvata i ovaj sud. Kantonalni sud je dalje odbio kao neosnovane žalbene navode apelanta koji se odnose na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, jer je po ocjeni ovog suda prvostepeni sud pravilnom ocjenom svih izvedenih dokaza izveo pravilan zaključak, da je apelant počinio krivično djelo za koje je i oglašen krivim. S tim u vezi Kantonalni sud je zaključio da pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama koje se temelje na provedenim i u pobijanoj presudi navedenim dokazima. Kantonalni sud dalje smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je na temelju nalaza i mišljenja vještaka mikrobiologa, i njihovim svjedočenjem na glavnom pretresu zaključio da je eksplozivna naprava bila razorne moći, ručne izrade i sastavljena od gotovih industrijskih proizvoda, koja se usljed nestručnog rukovanja aktivirala, te da je apelant bio svjestan i znao da se radi o napravi velike razorne moći i da je istu držao u stanu, te da je stoga apelant bio svjestan činjenice da time dovodi u opasnost i živote ljudi koji žive u navedenom stambenom objektu, da može nastupiti šteta na samom objektu, i da je na iste posljedice pristao, što sve jasno ukazuje da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi elementi krivičnog djela za koje je i osuđen. Sud je žalbene navode apelanta u odnosu na odluku o izrečenoj kazni odbio kao neosnovane, zaključivši da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve olakšavajuće okolnosti, da je stanje njegove uračunjljivosti u momentu izvršenja krivičnog djela bilo smanjeno, ali ne bitno, da do sada nije osuđivan, da je porodičan, oženjen, otac jednog djeteta, da je od eksplozije zadobio teške tjelesne povrede, potpunu sljepoću na oba oka, dok otežavajućih okolnosti nije našao, na temelju čega je zaključio da izrečena kazna zatvora odgovara težini krivičnog djela i stepenu krivične odgovoranosti apelanta.
5. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na fer suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i prava iz čl. 2. (pravo na žalbu u krivičnim stvarima), 3. (naknada za pogrešnu presudu) i 4. (pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput u istom predmetu) Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju. U vezi povrede prava na pravično suđenje apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, jer smatra da sud izvedene dokaze nije pravilno cijenio prilikom odlučivanja o krivično-pravnoj sankciji. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant u suštini žali na izrečenu kaznu zatvora, navodeći da ga je sud zbog zadobijenih teških tjelesnih povreda mogao osloboditi od odgovornosti, odnosno da mu je mogla biti izrečena blaža kazna. U vezi navoda da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo iz člana 3. Evropske konvencije apelant smatra da je izrečenom kaznom zatvora, a u vezi njegovog zdravstvenog stanja, izložen nehumanom postupanju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi navoda o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud jasno i precizno obrazložio da je u konkretnom slučaju odlučivao na temelju izvedenih dokaza, posebno cijeneći nalaze i mišljenja vještaka, koje je kao pravilno izvedene prihvatio i Kantonalni sud, na temelju kojih je apelantu za počinjeno krivično djelo izrečena krivično-pravna sankcija kao u izreci presude. Ustavni sud takođe zapaža da je prvostepeni sud argumentirano obrazložio svaki dokaz i razloge zbog čega je neki dokaz prihvatio ili zbog čega neki dokaz nije prihvatio, pa je na takvoj ocjeni dokaza zaključio da je apelant odgovoran za krivično djelo za koje je i oglašen krivim. Prilikom odlučivanja o krivično pravno sankciji i njenoj visini sud je, postupajući na temelju relevantnih odredbi KZ FBiH, dao jasno i argumentirano obrazloženje svih utvrđenih olakšavajućih okolnosti.
10. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ili člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U odnosu na apelantove navode da ga je sud zbog teških tjelesnih povreda i zdravstvenog stanja mogao osloboditi od odgovornosti ili mu izreći blažu sankciju i da je izrečenom kaznom izložen nehumanom postupanju, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda, prema kojoj činjenica da je zatvaranje nekoga inkompatibilno s njegovim zdravstvenim stanjem nije dovoljna da bi to lice bilo pušteno na slobodu, zato što utjecaj lišavanja slobode nekog lica na njegovo zdravlje nije ključno pitanje, već eventualno odsustvo odgovarajuće medicinske njege u vrijeme trajanja lišavanja slobode. Naime, medicinska njega mora biti pružena bilo na mjestu gdje se lice nalazi u pritvoru ili zatvoru. (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj 9610/81, 6 EHRR 110 (1983)).
12. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža apelant ne nudi bilo kakve argumente i dokaze iz kojih bi se moglo vidjeti da su mu nadležni organi uskratili, ili da će mu uskratiti, mogućnost da dobije odgovarajuću medicinsku njegu u odnosu na izrečenu sankciju te upućivanje na izdržavanje predmetne zatvorske kazne. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta da je izrečenom kaznom izložen nehumanom postupanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Ustavni sud uočava da se apelant takođe žali da su mu povrijeđena prava iz čl. 2. 3. i 4. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud prije svega primjećuje da se navedeni članovi Evropske konvencije tiču isključivo prava lica lica na žalbu u krivičnim stvarima, naknade za pogrešnu presudu i prava da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta u istom predmetu. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da apelant, osim paušalnih navoda u pogledu kršenja navedenih prava, nije dostavio dokaze koji bi mogli prima facie ukazati na mogućnost odnosno vjerovatnoću da je moglo doći do kršenja navedenih prava u predmetnom postupku. Stoga Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz čl. 2., 3. i 4. Protokola broj 7. uz Evropski konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović