Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1842/08 (B. E., R. E., M. E., M. E., M. E.)
Odluka donesena 21. 07. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Eksproprijacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odobrenje o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u Federaciji BiH
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata
Predmeti (1)
AP-1842/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 1842/08, rješavajući apelaciju Branislava Eleka i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branislava Eleka, Rajka Eleka, Miladina Eleka, Milomira Eleka, Milovana Eleka, Nebojše Eleka, Slavka Eleka, Milivoja Eleka, Božane Elek, Milorada Eleka, Mirka Eleka, Milene Simović, Milanke Damjanović, Nade Tučić i Joke Ležajić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-001691 od 19. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Branislav Elek, Rajko Elek, Miladin Elek, Milomir Elek, Milovan Elek, Nebojša Elek, Slavko Elek, Milivoje Elek, Božana Elek, Milorad Elek, Mirko Elek, Milena Simović, Milanka Damjanović, Nada Tučić i Joka Ležajić (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Pala, koje zastupa Mirko Elek, advokat iz Pala, podnijeli su 20. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-001691 od 19. marta 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0- P-06-001564 od 13. aprila 2007. godine obavezan je tuženi JP «Šume Republike Srpske» AD Sokolac ŠG «Jahorina» Pale (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantima na ime materijalne štete isplati pojedinačne iznose pobliže definirane izrekom presude, a koji ukupno iznose 53.734,49 KM sa zateznim zakonskim kamatama počevši od 13. aprila 2007. godine pa do isplate, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 93.362,39 KM.
3. Općinski sud je na temelju izvedenih dokaza zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata osnovan, jer je utvrdio da je tuženi protiv volje apelanata i bez ikakvog pravnog osnova tokom 1979. godine nasilno trasirao i izgradio put radi eksploatacije drvnih asortimana, koji prolazi preko parcela u vlasništvu apelanata, koje u naravi čine pašnjaci, njive, dvorište i okućnice (u daljnjem tekstu: sporne parcele). Dakle, utvrđeno je da je tuženi ovim radnjama apelantima pričinio materijalnu štetu. Općinski sud je odbio prigovor tuženog da je izvršena eksproprijacija spornih parcela apelanata, te da im je na ime izvršene eksproprijacije isplaćena pravična naknada, jer je utvrdio da tuženi nije dokazao svoje tvrdnje, a što je, prema odredbi člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), bio dužan dokazati. Svoju odluku sud je potkrijepio nalazom vještaka geometra koji je u toku postupka istakao da je sporni put iz 1979. godine vidljiv na fotoskicama i koji je u svom nalazu tačno definirao koje parcele apelanata su izuzete u korist puta kao javnog dobra. Vještak je, također, istakao da nema prijavnog lista u relevantnoj dokumentaciji, a u slučaju kada se sa privatnog vlasništva nešto izuzima za državu, moraju postojati rješenje i zapisnik, kojih dokumenata o tome nema u relevantnoj dokumentaciji, osim što postoji pismeni dokaz da su sporne parcele upisane na državu, odnosno da se sada vode kao društveno vlasništvo. Osim toga, vještak je konstatirao da nema dokaza da su sporne parcele eksproprirane i da je apelantima isplaćena pravična naknada na ime izvršene eksproprijacije. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, te s obzirom na to da tuženi nije dokazao da su navedene parcele eksproprirane i da je apelantima isplaćena pravična naknada, sud je visinu i osnov tužbenog zahtjeva apelanata ocijenio na temelju nalaza i mišljenja vještaka geometra, vještaka poljoprivredne i finansijske struke, pa je utvrdio visinu naknade štete koju je tuženi dužan isplatiti apelantima pojedinačno.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-001691 od 19. marta 2008. godine žalba tuženog je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena. Sud je rješenje o troškovima parničnog postupka preinačio tako što je obavezao tuženog da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 57.002,39 KM. Također, odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanata za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.
5. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da je Općinski sud pravilno postupio kada je zaključio da je tuženi, u smislu člana 126. ZPP, morao dokazati da su sporne parcele eksproprirane i da je apelantima isplaćena pravična naknada na ime izvršene eksproprijacije, što tuženi nije dokazao ni u postupku pred ovim sudom. Kantonalni sud je usvojio žalbene navode tuženog da je sud pogrešno obračunao i dosudio troškove parničnog postupka, pa je, na osnovu člana 235. stav 3. ZPP, rješenje o troškovima preinačio i dosudio ih tako što je obračunao taksu na tužbu i odluku prema Zakonu o sudskim taksama, zatim sve advokatske radnje prema važećoj advokatskoj tarifi, s tim da punomoćniku apelanata nije odobrio izdatke navedene kao «odsustvo iz kancelarije», zaključivši da ti troškovi nisu bili neophodni, pa je ukupno dosuđene troškove umanjio za ovaj iznos, ocjenjujući da su apelanti mogli angažirati advokata na području Općinskog suda u Sarajevu, tako da ovaj trošak ne bi ni postojao. Kantonalni sud je prihvatio kao nužne i opravdane troškove u iznosu od 57.039,00 KM, obračunate prema advokatskoj tarifi, u koje su uračunati i troškovi vještačenja. Istom presudom sud je odbio zahtjev punomoćnika apelanata za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu zaključivši da se odgovor na žalbu, prema članu 387. stav 1. ZPP, ne ubraja u neophodne pravne radnje.
6. Apelanti smatraju da su im presudom Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u postupku obračuna i dosuđivanja troškova parničnog postupka, jer je drugostepenom presudom sud ove troškove umanjio za 36.360,00 KM, a koji se odnose na odsustvo iz kancelarije punomoćnika apelanata. Apelanti navode da su ovi troškovi predviđeni Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata RS.
Relevantni propisi
7. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 383.
Parnične troškove sačinjavaju izdaci učinjeni u toku ili povodom postupka. Parnični troškovi obuhvataju i nagradu za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na nagradu.
Član 387. stav 1.
Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
8. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u Federaciji BiH («Službene novine Federacije BiH» br. 67/02 i 22/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 26.
Advokat ima pravo da obračuna nagradu po utrošenom vremenu i to po 10 bodova za svako započeto pola sata, u sljedećim slučajevima:
[...]
5. Za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda, za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja i sl., ali najviše 8 sati dnevno.
[...] Član 31.
Advokatu pripada naknada troškova za sve stvarne izdatke koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih mu poslova.
Za obavljanje poslova izvan sjedišta advokatske kancelarije, advokatu pripada naknada putnih troškova za prijevoz i dnevnica.
Advokat ima pravo na naknadu troškova prijevoza u visini cijene avionske karte ili drugog prijevoznog sredstva koje koristi.
Za upotrebu vlastitog automobila, advokatu pripada nagrada od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar.
Ukoliko visina dnevnice nije posebno ugovorena, advokat ima pravo na dnevnicu u visini dnevnice sudije kantonalnog/županijskog suda na području gdje se nalazi advokatska kancelarija. Ako mora ostati na putu izvan sjedišta kancelarije duže od jednog dana ili mora prenoćiti u hotelu, advokat ima pravo na naplatu dnevnice i troškova hotelskog smještaja, osim u hotelu "L" kategorije.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je očigledno neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo, konkretno advokatska tarifa. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
12. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović