Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1539/08 (M. M.)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

Nema povrede
Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
  • Krivični postupak
  • Pravo na odbranu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Minimalna prava optuženog - pravo da se sam brani
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1539/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 1539/08, rješavajući apelaciju Martina Marijanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Martina Marijanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 02 0 K 000041 08 Kzk od 8. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Martin Marijanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Tomislav Ljubić, advokat iz Tuzle, podnio je 28. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 02 0 K 000041 08 Kzk od 8. aprila 2008. godine. Apelant je 24. decembra 2008. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio postupak izvršenja prema pravomoćnoj Presudi Kantonalnog suda broj 02 0 K 000041 08 Kzk od 8. aprila 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-166/05 od 22. jula 2005. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela prijevare iz člana 282. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), krivičnog djela porezne utaje iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH i krivičnog djela skidanja ili povrede službenog pečata ili znaka iz člana 341. stav 1. KZFBiH. Apelantu je na temelju čl. 5, 7, 41, 42. i 49. stav 1. KZFBiH za počinjeno krivično djelo prijevare utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, za krivično djelo porezne utaje kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, a za krivično djelo skidanja ili povrede službenog pečata ili znaka kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca. Sud je primjenom člana 46. KZFBiH apelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca kao glavnu kaznu i novčanu kaznu u iznosu od 10.000,00 KM kao sporednu kaznu. Na temelju člana 114. stav 2. KZFBiH, Općinski sud je utvrdio da će se od apelanta oduzeti imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela u iznosu od 865.025,37 KM.

3. Općinski su je tokom postupka izveo brojne dokaze saslušanjem svjedoka i stalnih sudskih vještaka ekonomske struke, te uvidom u nalaze i mišljenja vještaka od 6. augusta 2004. godine i 25. maja i 21. juna 2005. godine, kao i uvidom u brojne druge materijalne dokaze. Na temelju navedenih dokaza sud je utvrdio da je apelant, kao odgovorna osoba u preduzeću «Her-Pos» d.o.o. Orašje (u daljnjem tekstu: preduzeće «Her-Pos»), 12. februara 2001. godine zaključio ugovor o konsignacijskoj prodaji sa preduzećem «Badel 1862» Zagreb, te da je od Carinarnice Orašje 22. februara 2001. godine dobio rješenje o dozvoli otvaranja konsignacijskog skladišta. U periodu od 26. marta 2001. godine do 22. februara 2002. godine apelant je na graničnom prijelazu u mjestu Orašje prijavio carinskim službenicima uvoz konsignacijske robe ukupne vrijednosti od 1.155.612,32 KM, a zatim je istu robu smjestio u konsignacijsko skladište preduzeća «Her-Pos», koju je prema nalozima za izvršenje doznaka u inozemstvu, preko ovlaštenih banaka, platio dostavljaču «Badel 1862» iz Zagreba i na taj način je preduzeće «Her-Pos» postalo vlasnikom cjelokupne uvezene robe.

4. Općinski sud je, dalje, utvrdio da je apelant od ukupno uvezene robe, smještene u konsignacijsko skladište preduzeća «Her-Pos», carinskim službenicima prijavio na konačno carinjenje robu u vrijednosti od 714.095,03 KM, dok je prikrio i nikad nije prijavio kupljenu konsignacijsku robu u vrijednosti od 441.517,29 KM, postupajući tako suprotno odredbi člana 210. st. 8. i 9. i člana 215. stav 1. Carinskog zakona FBiH. Dakle, carinski službenici nisu nikad obračunali carinske obaveze preduzeću «Her-Pos» koje za navedenu robu iznose 683.041,90 KM, za koji iznos je oštećen budžet FBiH.

5. Na temelju navedenog, Općinski sud je zaključio da je apelant, u namjeri da sebi ili drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist, doveo drugog lažnim prikazivanjem činjenica u zabludu i time ga naveo da ovaj na štetu tuđe imovine nešto učini, a šteta prelazi iznos od 30.000,00 KM. Time je apelant počinio krivično djelo prijevare iz člana 282. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH.

6. Apelant u istom svojstvu, u istom preduzeću i u istom periodu, u namjeri da preduzeće izbjegne plaćanje poreza, nije prijavio carinskim službenicima, a samim tim niti Poreskoj upravi Županije Posavske, stečene prihode ostvarene prometom robe ukupne vrijednosti od 441.517,29 KM, postupajući tako suprotno odredbi čl. 28, 29. i 30. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga FBiH i člana 210. st. 8. i 9, te člana 215. stav 1. Carinskog zakona FBiH. Na taj način je izbjegao plaćanje poreza na promet u ukupnom iznosu od 181.983,47 KM, za koji iznos je oštećen budžet Županije Posavske. Dakle, apelant je u namjeri da izbjegne plaćanje poreza davao lažne podatke o stečenim prihodima i nije prijavio stečene prihode, koji su od utjecaja na utvrđivanje poreskih obaveza, a iznos obaveza čija su plaćanja izbjegnuta je veći od 5.000,00 KM, čime je apelant počinio krivično djelo porezne utaje iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH.

7. Općinski sud je, na temelju iskaza svjedoka i nalaza vještaka, utvrdio da je apelant, nakon što su službene osobe Carinarnice Orašje privremeno zatvorile konsignacijsko skladište preduzeća «Her-

Pos» (čemu je apelant bio prisutan) stavljanjem carinskih obilježja - plombi na dvoja ulazno-izlazna vrata radi osiguranja prostora dok je stanje robe u skladištu na taj dan bilo zapisnički konstatirano, ušao u zapečaćeni prostor i iz njega iznio neocarinjenu robu u vrijednosti od 154.000,00 KM. Dakle, apelant je ušao u osigurani prostor i time počinio krivično djelo skidanja ili povrede službenog pečata ili znaka iz člana 341. stav 1. KZFBiH.

8. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio Rješenje broj 002-0-Kž-07-000010 od 14. decembra 2007. godine, kojim je žalbu uvažio, pa je Presudu Općinskog suda broj K-166/05 od 22. jula 2005. godine ukinuo i odredio održavanje pretresa pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud počinio bitne povrede odredaba iz člana 312. stav 1. tačka k) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), jer je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi i razlozima presude, te da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je proizvoljno primijenio odredbu člana 116. KZFBiH, kojom je propisano dosuđivanje imovinskopravnih zahtjeva i uvjeta za oduzimanja imovinske koristi. Utvrđeno je da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, odnosno da nije pravilno ocijenio dokaze, zbog čega je prvostepena presuda ukinuta na temelju člana 330. stav 1. tačke a) i b) ZKPFBiH i određeno je održavanje pretresa pred Kantonalnim sudom.

9. Kantonalni sud je nakon održanog pretresa, kojem su prisustvovali apelant, njegov branilac i tužilaštvo, donio Presudu broj 02 0 K 000041 08 Kzk od 8. aprila 2008. godine, kojom je apelant proglašen krivim zbog počinjenog krivičnog djela prijevare iz člana 282. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH i krivičnog djela skidanja ili povrede službenog pečata ili znaka iz člana 341. stav 1. KZFBiH, pa mu je sud, na temelju čl. 33, 34. i 40. KZFBiH, za počinjeno krivično djelo prijevare utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a za krivično djelo skidanja ili povrede službenog pečata ili znaka kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca. Sud je apelantu primjenom člana 46. KZFBiH izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca. Kantonalni sud je, na temelju člana 212. stav 3. ZKPFBiH, obavezao apelanta da na ime imovinskopravnog zahtjeva uplati novčani iznos od 683.041,90 KM državi Bosni i Hercegovini. Istom presudom apelant je oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo porezne utaje iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog člana KZFBiH.

10. Kantonalni sud je na temelju ponovne ocjene dokaza, iskaza svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke kao i ocjenom ostalih materijalnih dokaza, ocjenjujući ih pojedinačno i u međusobnoj vezi, nesporno utvrdio da apelant, od ukupno uvezene robe, nije nikako platio carinu na vrijednost robe u iznosu od 441.517,29 KM a da carinske obaveze za ovu robu iznose 683.041,90 KM. Utvrđeno je da je apelant bio svjestan svih obilježja navedenog krivičnog djela jer iz samog rješenja kojim mu je odobreno otvaranje konsignacijskog skladišta kao i iz ugovora o konsignacijskoj prodaji sa inozemnim dobavljačem nesporno proizlazi njegova obaveza za zakonitim poslovanjem predmetnog skladišta. Dalje je utvrđeno da je Carinska uprava 16. aprila 2004. godine izvršila kontrolu poslovanja predmetnog skladišta, kada je i popisana zatečena roba u konsignacijskom skladištu, čija je vrijednost na taj dan bila 134.551,19 KM, kada je skladište zapečaćeno stavljanjem službene oznake Carinarnice, a da je kasnijim pregledom skladišta, koje je izvršio službenik Carinske uprave 24. maja 2002. godine, utvrđeno da je iz skladišta iznijeto robe u vrijednosti od 133.231,69 KM, čime je nesporno utvrđeno da je apelant povrijedio zapečaćeni prostor i da je iz njega iznio robu navedene vrijednosti.

11. Apelant navodi da su mu osporenom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo da mu se sudi samo za djelo koje je propisano zakonom iz člana 7. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo da se ne bude dva puta suđen ili kažnjen po istom predmetu iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje zbog nepotpuno i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da se osporena presuda temelji isključivo na nalazu i mišljenju vještaka Joze Agatića, da Kantonalni sud nije izvršio ponovnu ocjenu dokaza izvedenih u prvostepenom postupku i da nije imao mogućnost da iznese svoju odbranu. Apelant navodi da nije dokazano da je on iz konsignacijskog prostora preduzeća iznio robu za koju se tereti i da mu nije poznato ko je robu iznio, te smatra da, nakon što je roba iznesena iz skladišta, on više za to nije odgovoran. Apelant navodi da je sud proizvoljno primijenio materijalno pravo jer krivično djelo prijevare iz člana 282. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, za koje je proglašen krivim, nije propisano zakonom pa, stoga, nije niti mogao biti osuđen za navedeno djelo. Smatra da mu je moglo biti suđeno samo za krivično djelo carinske prijevare iz člana 216. KZBiH, pa, s tim u vezi, osporava i nadležnost Kantonalnog suda za postupanje u konkretnom slučaju.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je očigledno neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava. Pravo na pravično suđenje

14. U odnosu na apelantove navode da nije imao mogućnost da iznese svoju odbranu, uvidom u predočenu dokumentaciju i osporene presude Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi tražili od apelanta da iznese odbranu u svojstvu optuženog, ali da je apelant odbranu iznosio isključivo putem svog pravnog zastupnika, tj. advokata, koji na ovaj dio postupka nije imao primjedbi. Apelantov branilac tokom trajanja postupka nije predlagao provođenje dokaza saslušanjem apelanta u svojstvu svjedoka, dok se apelant na pretresu održanom 8. aprila 2008. godine izjasnio da ne želi davati iskaz kao svjedok. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, te da su njegovi navodi u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U vezi sa sljedećim apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

16. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio svoju presudu koju je donio na pretresu održanom 8. aprila 2008. godine, na kojem je ovaj sud ponovo izvodio dokaze, ne samo saslušanjem stalnog sudskog vještaka Joze Agatića, kako to apelant tvrdi, nego i svih ostalih dokaza, tj. ponovnim saslušanjem vještaka Rešide Beširević i ostalih svjedoka, kao i uvidom u materijalne dokaze, koje je taj sud ocijenio savjesno i brižljivo, kako pojedinačno, tako i zajedno sa drugim izvedenim dokazima. Kantonalni sud nije prihvatio navode apelantove odbrane, koje apelant ističe i u apelaciji, da ne zna ko je iznio robu iz njegovog skladišta i da to nije bio on, uz obrazloženje da je apelant, kao posjednik konsignacijskog skladišta, prema odredbi člana 42. Pravilnika o postupanju za otvaranje carinsko-smještajnih prostora, odgovoran za robu smještenu u konsignacijsko skladište.

17. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani. Kažnjavanje samo na osnovu zakona

18. U konkretnom slučaju, apelant se žali na povredu prava iz člana 7. Evropske konvencije navodeći da krivično djelo prijevare iz člana 282. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, za koje je proglašen krivim, nije propisano zakonom. Smatra da mu je trebalo biti suđeno u skladu sa KZ Bosne i Hercegovine i to za krivično djelo carinske prijevare (član 216. KZBiH). Međutim, kako je apelant krivična djela počinio 2000. i 2001. godine, to mu je suđeno u skladu sa KZFBiH («Službene novine FBiH» broj 43/98), koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnih djela, i u kojem su ta djela propisana kao krivična djela. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 7. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

19. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u krivičnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u krivičnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom predmetu

20. Ustavni sud uočava da se apelant žali i da mu je povrijeđeno pravo iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se navedeni član Evropske konvencije tiče prava da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom predmetu. Apelant osim paušalnih navoda, u pogledu navedenih prava, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao prima facie ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. S obzirom na odluku Ustavnog suda, nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1539/08 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio