Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2560/08 (H. S.)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2560/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 2560/08, rješavajući apelaciju Hašima Smajlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hašima Smajlovića podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 097-0-GžP-08-000007 od 3. jula 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hašim Smajlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, koga zastupa Ohro Musić, advokat iz Brčkog, podnio je 20. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-GžP-08-000007 od 3. jula 2008. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-I-07-012426 od 19. jula 2007. godine dozvoljeno je izvršenje na prijedlog apelanta-tražioca izvršenja protiv izvršenika Admira Balića (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi naplate novčanog potraživanja i predaje u posjed i na slobodno raspolaganje pokretnih stvari-inventara, na osnovu pravosnažne i izvršne Presude Osnovnog suda broj Mal-138/05 od 15. decembra 2006. godine potvrđene Presudom Apelacionog suda broj 097-0-Gž-07-000105 od 5. juna 2007. godine.

3. Odlučujući o prigovoru izvršenika podnesenom protiv Rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj 096-0-I-07-012426 od 19. jula 2007. godine, Apelacioni sud je Rješenjem broj 097-0-GžP-08-000007 od 3. jula 2008. godine prigovor izvršenika usvojio i izvršenje obustavio.

4. U obrazloženju rješenja je navedeno da je izvršenik blagovremeno podnio prigovor protiv rješenja Osnovnog suda od 19. jula 2007. godine u kojem je naveo da je sve što duguje apelantu po Presudi Osnovnog suda broj Mal-138/05 od 15. decembra 2006. godine izmirio, a kao dokaz takve tvrdnje uz prigovor je priložio sporazum koji je zaključio sa apelantom 10. aprila 2007. godine. Na okolnost da je sadržina navedenog sporazuma tačna izvršenik je predložio i saslušanje šest svjedoka. Odlučujući o prigovoru izvršenika, sud je, shodno odredbi člana 47. stav 3. Zakona o izvršnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“ br. 8/00, 1/01, 5/02, 8/03, 19/07 i 2/08, u daljnjem tekstu: Zakon o izvršnom postupku), održao ročište na kojem su izvedeni svi predloženi dokazi. Uvidom u predmetni sporazum od 10. aprila 2007. godine Apelacioni sud je utvrdio da su ga potpisali apelant kao tražilac izvršenja i izvršenik, te da je u njemu jasno i precizno definisano da je izvršenik u cijelosti izmirio prema apelantu potraživanje po presudi Osnovnog suda od 15. decembra 2006. godine i da drugih potraživanja više nema. Sud je, takođe, iskaze svjedoka prihvatio kao vjerodostojne, objektivne i uvjerljive dokaze, jer oni potvrđuju navode iz sporazuma da je izvršenik sve stvari koje je apelant od njega potraživao vratio apelantu, odnosno odvezao apelantovoj kući. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud je, postupajući prema odredbi člana 48. stav 2. Zakona o izvršenom postupku, usvojio kao osnovan prigovor izvršenika i obustavio izvršenje.

5. Apelant se žali da mu je rješenjem Apelacionog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini osporava sporazum koji je zaključio sa izvršenikom 10. aprila 2007. godine, navodeći da sud sporazum nije mogao smatrati vjerodostojnim dokumentom, jer nije prezentiran u originalu. Dalje navodi da je sporazum zaključio sa izvršenikom u vrijeme dok je trajao postupak po žalbi izvršenika, pa smatra da je izvršenik svoju obavezu prema njemu izvršio u cijelosti po nepravosnažnoj presudi Osnovnog suda, tj. ne čekajući odluku o žalbi. Apelant se isto tako žali da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, jer nije imao pravo žalbe protiv rješenja Apelacionog suda.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda u pogledu kršenja prava na pravično suđenje i imovinu odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. Ustavni sud zapaža da apelant povredu člana 13. Evropske konvencije vidi u tome što nije imao pravo da izjavi žalbu protiv pravomoćnog rješenja Apelacionog suda od 3. jula 2008. godine kojim je obustavljeno izvršenje u konkretnom slučaju. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da član 13. Evropske konvencije ne konstituira obavezu za države članice da obezbijede pravne lijekove (redovne ili vanredne) protiv pravomoćnih sudskih odluka. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2560/08 (H. S.) | Sudska praksa | Aktio