Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2206/08 (S. P.)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2206/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 2206/08, rješavajući apelaciju Seada Pirića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seada Pirića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1175/04 od 12. maja 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sead Pirić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, koga zastupa Ramiz Aljić, advokat iz Tuzle, podnio je 21. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž- 1175/04 od 12. maja 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mal-405/03 od 24. juna 2004. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja JKP „Vodovod i kanalizacija“ iz Tuzle (u daljnjem tekstu: tužitelj), kojim je traženo da se apelant obaveže da tužitelju isplati dug od 920,60 KM za period od 1. januara 1996. godine do 31. januara 2003. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 31. januara 2003. godine pa do isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude je navedeno da su na glavnoj raspravi izvedeni dokazi uvidom u analitičke kartice apelantovih zaduženja i ispostavljenih mjesečnih računa u periodu od 1. januara 1996. godine do 31. januara 2003. godine, koje apelant nije plaćao prema navodima tužitelja. Sud je na temelju izvedenih dokaza, te imajući u vidu apelantov prigovor zastarjelosti predmetnog potraživanja, postupajući u smislu odredbi čl. 360, 362. i 378. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine FBiH» broj 29/03), zaključio da je predmetno potraživanje zastarjelo, te je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

3. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv prvostepene presude, žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio, tako što je obavezao apelanta da tužitelju za period od 13. februara 2002. godine do 31. januara 2003. godine na ime duga za potrošnju vode isplati iznos od 229,70 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 31. januara 2003. godine pa do isplate, kao i naknadi troškove postupka u iznosu od 24,95 KM. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku zaključio da odluka prvostepenog suda nije zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava zbog toga što je odredbom člana 378. stav 1. ZOO propisano da potraživanja naknade za isporučenu vodu zastarijevaju u roku od jedne godine. Uvidom u analitičke kartice apelantovog zaduženja i ispostavljene mjesečne račune, Kantonalni sud je zaključio da jednogodišnji rok zastare nije protekao za potraživanja tužitelja od 13. februara 2002. godine do 31. marta 2003. godine, pa je obavezao apelanta na isplatu utvrđenog iznosa tužitelju, u kom pogledu je prvostepenu presudu preinačio. Istovremeno, radi pravilne primjene materijalnog prava, sud je, shodno odredbi člana 277. stav 1. i člana 324. ZOO, obavezao apelanta na plaćanje zakonske zatezne kamate počev od 31. januara 2003. godine, kao dana podnošenja prijedloga za izvršenje, koji se u ovom postupku smatra tužbom, jer je dug za sporni period dospio na naplatu podnošenjem tužbe sudu.

4. Apelant se žali da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe ZOO i da dokaze nije ocijenio u smislu člana 8. ZPP. Apelant navodi da je sud do dosuđenog iznosa mogao doći samo na temelju vještačenja vještaka ekonomske struke. Dalje ističe da tužitelja u predmetnom postupku nije zastupao zakonski zastupnik-direktor.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda u pogledu kršenja prava na pravično suđenje i imovinu odnosi na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

8. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2206/08 (S. P.) | Sudska praksa | Aktio