Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2386/08 (JU OŠ „Olovo“ Olovo)
Odluka donesena 21. 07. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 226
- Zakon o radu · čl. 68
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2386/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 2386/08, rješavajući apelaciju JU OŠ „Olovo“ Olovo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU OŠ „Olovo“ Olovo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001322 od 15. maja 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-001 321 od 6. jula 2007. godine i Presude Općinskog suda u Visokom-Odjeljenje u Olovu broj O-P:134/05 od 10. aprila 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JU OŠ „Olovo“ Olovo (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 4. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-
001322 od 15. maja 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-001 321 od 6. jula 2007. godine i Presude Općinskog suda u Visokom-
Odjeljenje u Olovu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj O-P: 134/05 od 10. aprila 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj O-P: 134/05 od 10. aprila 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-001 321 od 6. jula 2007. godine, obavezana je apelantica da tužitelju Veizu Plećanu (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati na ime manje isplaćene plaće iznos od 18.471,40 KM, na ime manje isplaćene naknade za topli obrok iznos od 509,40 KM, na ime regresa koji nije isplaćen iznos od 2.166,56 KM, na ime naknade prevoza sa posla i na posao iznos od 1.354,90 KM i jubilarne nagrade iznos od 999,38 KM ili ukupno iznos od 23.501,63 KM za period od 20. jula 2002. godine do 31. decembra 2005. godine, sa zateznom kamatom počev od 20. jula 2005. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, i troškove parničnog postupka u iznosu od 1.926,21 KM.
3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je tužitelj podnio tužbu 20. jula 2005. godine protiv apelantice radi isplate razlike na ime manje isplaćene plaće i drugih primanja iz radnog odnosa, na što ima pravo u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 53/00, u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) za period od 20. jula 2002. godine do 31. decembra 2005. godine. Tužitelj je u tužbi naveo da je zaposlen kao nastavnik kod apelantice na osnovu Ugovora o radu broj 01-09-185-1/01 od 31. augusta 2001. godine na neodređeno vrijeme.
4. Općinski sud je u provedenom postupku, posebno ocjenjujući nalaz vještaka finansijske struke i postupajući u skladu sa odredbama čl. 68. i 106. Zakona o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00, 2/00 i 29/03), čl. 4. i 5. st. 1. i 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH („Službene novine FBiH“ broj 19/00, u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) i čl. 30. i 31. st. 2, 32, 37, 38. i 40. Granskog kolektivnog ugovora, utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan i da je apelantica dužna tužitelju isplatiti razliku za sporni period u ukupnom iznosu od 23.501,63 KM. Općinski sud je ukazao na odredbu člana 30. Granskog kolektivnog ugovora kojom je propisano da je najniža plaća u oblasti osnovnog obrazovanja 70% prosječne plaće u Federaciji BiH, a koeficijent sa kojim se množi ta osnovica propisan je članom 32. istog ugovora, koja za nastavno osoblje iznosi 2,40 do 2,90. Imajući u vidu navedeno, sud je naložio vještaku finansijske struke da u konkretnom slučaju primijeni najmanji koeficijent za osnovicu plaće iz raspona određenog Granskim kolektivnim ugovorom, jer u ugovoru o radu tužitelja koeficijent nije bio određen, smatrajući da je to jedino prihvatljivo rješenje.
5. Kantonalni sud je zaključio da navodi žalbe ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude, da ne postoje povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) apelantičinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
6. Odlučujući o apelantičinoj reviziji izjavljenoj protiv Presude Kantonalnog suda broj 004-0-
Gž-06-001 321, Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-001322 od 15. maja 2008. godine reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je, takođe, apelantičin zahtjev za naknadu troškova sastava revizije odbio kao neosnovan.
7. Vrhovni sud je naveo da je na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u nižestepenim presudama zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su obavezali apelanticu da tužitelju, kao svom uposleniku, za sporni period isplati razliku po svim zahtjevima iz tužbe, što ukupno iznosi 23.501,63 KM. Na ovako utvrđeno činjenično stanje, po ocjeni revizijskog suda, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, tj. odredbe čl. 68. i 106. Zakona o radu, čl. 4. i 5. st. 1. i 2. Općeg kolektivnog ugovora i čl. 30. i 31. st. 2, 32, 37, 38. i 40. Granskog kolektivnog ugovora. Vrhovni sud je odbio kao neosnovan prigovor revidenta da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti član 103. Zakona o radu, jer, po ocjeni suda, ovaj spor nije spor za utvrđivanje i zaštitu povrijeđenih prava iz radnog odnosa, već zahtjev za isplatu novčanih potraživanja iz radnog odnosa, o čemu su nižestepeni sudovi pravilno odlučili uz primjenu člana 106. Zakona o radu. Vrhovni sud je, takođe, odbio kao neosnovan prigovor revidenta o pogrešnoj primjeni odredbi Granskog kolektivnog ugovora zbog toga što je utvrdio da je tužitelj sa apelanticom potpisao individualni ugovor o radu, kojim je pristao na kriterije finansiranja obrazovanja koje utvrdi resorno ministarstvo Zeničko-dobojskog kantona pozivom na zaključak Vlade ovog kantona. Vrhovni sud smatra da ugovor o radu ne može biti u suprotnosti sa odredbama Zakona o radu, te Općim i Granskim kolektivnim ugovorom koji su u našem pravnom sistemu neposredni izvori prava (član 69. Zakona o radu).
8. Dakle, u odnosu na individualne ugovore o radu na koje se primjenjuju odredbe kolektivnog ugovora, oni djeluju kao zakon, tj. pravna norma koja garantuje minimum prava ispod kojih se ne može ići prilikom obračuna i isplate plaća i drugih prava radnika iz radnog odnosa. Prema tome, Vrhovni sud smatra da pojedinačnim ugovorima o radu ne mogu biti ugovorena prava radnika u manjem obimu od onih predviđenih kolektivnim ugovorom, kako je to i propisano članom 1. Granskog kolektivnog ugovora koji je stupio na snagu 1. januara 2001. godine i od kada se njegove odredbe moraju primjenjivati kao mjerodavno pravo. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je u konkretnom slučaju tužitelj sa apelanticom zaključio ugovor o radu nakon stupanja na snagu Granskog kolektivnog ugovora, pa je stoga njegov ugovor morao biti usklađen sa odredbama Granskog kolektivnog ugovora, a što je apelantičin propust pa stoga smatra da su odredbe apelantičinog ugovora o radu u suprotnosti sa odredbama navedenog kolektivnog ugovora a samim tim su i ništave. Vrhovni sud je dalje zaključio da je nalazom vještaka tužitelju izvršen obračun plaće prema najnižem koeficijentu iz Granskog kolektivnog ugovora, tj. 2,40, pa se stoga ne može prihvatiti apelantičin revizijski prigovor u ovom dijelu, jer ni apelantica ne kaže koliki koeficijent tužitelju pripada ako to nije 2,40.
9. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelantica se žali na pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog prava u postupku pred sudovima, posebno člana 69. Zakona o radu, jer smatra da su sudovi ignorisali stav 1. navedenog člana kojim je propisano da se Granskim kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu utvrđuju najniža plaća i uvjeti njenog usklađivanja. Smatra da je stalni sudski vještak odredbu čl. 30. i 31. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora protumačio na način da se osnovica za obračun plaće povećava automatski, odnosno kako se uvećava prosječna plaća u FBiH. Stoga navodi da ovakav pristup sudova dovodi u pitanje pravni smisao sindikalnog pregovaranja i zajedničkog usaglašavanja parametara za obračun plaće shodno odredbama Granskog kolektivnog ugovora. Osim toga, apelantica se poziva na odredbe Zakona o budžetu, Zakona o izvršenju budžeta i Zakona o trezoru, jer se sredstva za plaće i ostale naknade uposlenicima u obrazovanju obezbjeđuju iz budžeta, pa smatra da je ovakvim tumačenjem odredaba Granskog kolektivnog ugovora, nemoguće planirati sredstva za plaće.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. S obzirom na to da je apelantica nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine. U toj odluci je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantičino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu
13. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili materijalno pravo prilikom odlučivanja o tužbenom zahjevu tužitelja za isplatu neisplaćene razlike plaća i drugih prava iz radnog odnosa, odnosno da li su odluke sudova u skladu sa odredbama Zakona o radu, Općim i Granskim kolektivnim ugovorom.
14. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
15. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno i precizno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, konkretno odredaba Zakona o radu, Općeg i Granskog kolektivnog ugovora, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelantica isključivo žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
Zabrana diskriminacije
16. U odnosu na apelantičine navode da je u njenom slučaju prekršeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud naglašava da je apelantica nositelj javne vlasti, te da se, imajući u vidu stavove iz ove odluke, ne može pozivati na povredu prava iz Evropske konvencije, uključujući i član 14. Evropske konvencije za koji apelantica smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđen.
17. U odnosu na apelantičine navode o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud naglašava kako ove navode smatra očigledno (prima facie) neosnovanim imajući u vidu, prije svega, zaštitni objekt člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te činjenicu da je apelantica organ javne vlasti. Slijedeći to ne postoji mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanticu prekršili član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović