Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2440/08 (D.Đ.)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2440/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 2440/08, rješavajući apelaciju D.Đ., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.Đ. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-

Rev-07-001627 od 10. juna 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-002349 od 11. jula 2007. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-1925/04 od 8. juna 2006. godine, u odnosu na član II. stav 3. tač. b), d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 3. i 5. i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda te član 5. stav 1. tačka e.1. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije u vezi sa članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.Đ. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-

Rev-07-001627 od 10. juna 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-002349 od 11. jula 2007. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-1925/04 od 8. juna 2006. godine, u odnosu na navode o povredi odredbi Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Konvencije broj 111 o diskriminaciji u zapošljavanju i zanimanju te Evropske socijalne povelje, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. D.Đ. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 8. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-

001627 od 10. juna 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-002349 od 11. jula 2007. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-1925/04 od 8. juna 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Pr-1925/04 od 8. juna 2006. godine, donesenom u ponovnom postupku, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže Federaciju Bosne i Hercegovine - Ministarstvo energetike, rudarstva i industrije (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu isplati naknadu razlike plaća za period od 1. januara 1996. godine do 30. juna 1998. godine (u daljnjem tekstu: sporni period) u iznosu od 10.983.00 KM, kao i da mu isplati naknadu za ishranu za isti period u iznosu od 3.000,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je sud iz provedenih dokaza, a što i nije sporno među strankama, utvrdio da je apelant u spornom periodu bio zaposlenik na čekanju posla na osnovu rješenja tuženog od 28. maja 1992. godine, 1. januara 1994. godine i 2. decembra 1995. godine. Nadalje je navedeno da je nesporno da apelant na navedena rješenja o upućivanje na čekanje posla nije ulagao prigovor i da su ista i dalje na pravnoj snazi iz čega proizilazi da je u tom periodu imao status zaposlenika na čekanju posla. Također je navedeno da je u toku postupka učinjeno nespornim da je apelant u spornom periodu primao iznos od 200,00 KM na ime naknade za vrijeme čekanja, da su mu izvršene uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, da je kao i ostali zaposlenici pored naknade primao i pomoć a da apelant u spornom periodu nije faktički radio. Sud je zatim naveo da plaća i naknada plaće za vrijeme čekanja posla predstavljaju dvije različite pravne kategorije te da samo zaposlenik koji radi ima pravo na plaću a da pravo na naknadu plaće ima zaposlenik za period u kojem ne radi zbog opravdanih slučajeva predviđenih zakonom (privremena nesposobnost za rad, godišnji odmor i za vrijeme čekanja posla). Nadalje je navedeno da naknadu plaće za vrijeme čekanja posla predviđa i član 7. Zakon o radnim odnosima («Službeni list RBiH» br. 21/92, 13/93 i 16/93) koji je bio na snazi kad je apelant upućen na čekanje. Tim članom je reguliran status «radnika na čekanju» kao poseban radno pravni institut u uslovima neposredene ratne opasnosti i ratnog stanja a najduže do prestanka ovih okolnosti te je regulirano da radnik u tom statusu ima pravo na novčanu naknadu. Nadalje je navedeno da je i odredbom člana 143. stav 1. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br.43/99 i 32/00) reguliran način prestanka statusa radnika koji su se na dan stupanja na snagu tog zakona zatekli u faktičkom položaju uposlenika na čekanju posla kao i pravo na naknadu plate te je sud zaključio da ovaj status nije porestao danom prestanka okolnosti zbog kojih je konstituisan. Sud je istakao da rješenjem od 2. decembra 1995. godine o upućivanju apelanta na čekanje nije ograničeno trajanje čekanja do kraja ratnog stanja. Nadalje je navedeno da je nesporno da je apelant u spornom periodu primao naknade kao i ostali zaposlenici na čekanju posla i to u iznosima koji su znatno veći od zakonskog miniumuma najniže plaće, te je istaknuto da apelant nije pobijao rješenja kojim je upućen na čekanje iz kojih razloga je sud odbio tužbeni zahtjev apelanta u dijelu kojim je tražio razliku naknade plaće. Također je navedeno da apelant nije dokazao da su ostali zaposlenici na čekanju posla, kao i oni koji su radili, dobijali naknadu toplog obroka te je navedeno da se i ova naknada može isplaćivati samo za period faktičkog rada a nesporno je da apelant u spornom periodu nije radio.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-002349 od 11. jula 2007. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda broj Pr-

1925/04od 8. juna 2006. godine i rješenje isti broj od 15. juna 2006. godine (kojim je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka). U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje te istakao da je prvostepeni sud zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan u smislu člana 7. Zakona o radnim odnosima i člana 143. Zakona o radu. Navedeno je da su tačni navodi apelanta da se prema članu 7. stav 1. Uredbe sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opsnosti («Službeni list RBiH» broj 21/92), koja se nakon potvrđivanja od Skupštine R BiH primjenjivala kao Zakon o radnim odnosima, radnik za čijim je radom privremeno prestala potreba zbog smanjenja obima posla za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti mogao uputiti na čekanje najduže do prestanka ovih okolnosti, a stavom 2. tog člana da radnik upućen na čekanje ima pravo na novčanu naknadu u u iznosu utvrđenom odlukom poslodavca u skladu sa materijalnim mogućnostima preduzeća. Međutim, Kantonalni sud je naveo da odluke o rasporedu radnika na čekanje nisu prestale po sili zakona prestankom ratnih okolnosti zbog kojih su donesene već se radno–pravni status svakog pojedinog radnika rješavao pojedinačnim rješenjima koja imaju konstitutivni karakter. Istaknuto je da je među strankama bilo nesporno da apelant protiv rješenja o upućivanju na čekanje nije izjavljivao prigovor. Navedeno je da je apelant i prema stavu Vrhovnog suda, izraženom u rješenju broj Rev-220/03 od 19. oktobra 2004. godine, donesenom u prethodnoj fazi tog postupka, zbog proteka roka od jedne godine, izgubio pravo da zahtijeva utvrđivanje ništavosti tih rješenjau smislu člana 83. stav 2. tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa i člana 103. Zakona o radu. Osim navedenog sud je konstirao da je apelant u toku postupka povukao dio zahtjeva usmjeren ne ukidanje rješenja o upućivanje na čekanje. Stoga je sud zaključio da je apelant u spornom periodu imao status radnika na čekanju posla, kojem prema članu 7. stav 2. tada važećeg Zakona o radnim odnosima pripada samo pravo na novčanu naknadu, koju je apelant prema nespornim činjenicama i ostvario. Sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan i sa aspekta člana 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koja regulira naknadu materijalne štete u vidu izgubljene zarade, jer ostankom na pravnoj snazi rješenja o upućivanju na čekanje apelant prema redovnom toku stvari nije mogao osnovano očekivati ostvarivanje prava na lični dohodak budući da to pravo ne pripada radnicima na čekanju. Iz tih razloga sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode apelanta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava te je naveo da podnesak apelanta od 21. marta 2007. godine kao i dopuna žalbe nisu razmatrani shodno odredbi člana 214. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene navode apelanta kojim je osporavao rješenje o troškovima postupka zaključivši da je ta odluka donesena pravilnom primijenom odredbi ZPP.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001627 od 10. juna 2008. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanta. U obrazloženju presude je navedeno da su suprotno revizijskim prigovorima nižestepeni sudovi izveli pravilan zaključak da rješenja o rasporedu radnika na čekanje nisu prestajala po sili zakona (prestankom okolnosti zbog kojih su donesena) već je radno pravni status svakog pojedinog radnika rješavan donošenjem pojedinačnih rješenja koja su imala konstitutivni karakter. Na osnovu takvog rješenja apelant je i vraćen na posao 30. juna 1998. godine. S obzirom da apelant nije pobijao rješenja tuženog na osnovu kojih je upućan na čekanje posla sud je naveo da su ta rješenja postala konačna i bila na pravnoj snazi sve do ponovnog povratka apelanta na posao te je naveo da je tuženi u spornom periodu, shodno Zakonu o radnim odnosima, isplatio apelantu sve pripadajuće naknade kao i ostalim radnicima na čekanju. Iz navedenih razloga sud je zaključio da apelant nije mogao osnovano zahtijevati isplatu razlike plaća i naknada za ishranu (topli obrok) jer u spornom periodu nije radio pa mu ta vrsta naknade nije pripadala. Sud je ocijenio neosnovanim i navode apelanta vezane za primjenu člana 83. stav 2. tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa i člana 103. Zakona o radu. Navedeno je da je u pobijanoj presudi Kantonalni sud u pogledu ptrimjene ovih odredbi samo obrazložio pravni stav koji je u svom rješenju, broj Rev-220/03 od 19. oktobra 2004. godin, zauzeo Vrhovni sud (da je apelant zbog proteka roka od godinu dana izgubio pravo zahtijevati utvrđenje ništavosti rješenja o upućivanju na čekanje). S obzirom da je apelant u toku postupka odustao od ovog dijela tužbenog zahtjeva Vrhovni sud je ocijenio da su ti revizijski prigovori apelanta bez uticaja ba zakonitost i pravilnost drugostepene presude.

5. Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu je rješavajući o prijavi apelalanta, podnesenoj Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu dlukom o prihvatljivosti i meritumu broj CH/01/7841 od 27. juna 2007. godine, proglasila prihvatljivom apelantovu prijavu u pogledu člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Federaciji Bosne i Hercegovine je naloženo da u postupku pokrenutom po apelantovoj tužbi iz januara 1997. godine radi zaštite prava iz radnog odnosa donese pravosnažnu odluku u roku od 6. mjeseci od dana dostave odluke Ustavnog suda, te da apelantu isplati iznos od 7.156,00 KM, u roku od 3 mjeseca po prijemu odluke na ime naknade nematerijalne štete za povredu prava na pravično suđenje u smislu razumne dužine postupka

6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Suština navoda o povredi ovog prava svodi se na pogrešnu primjenu materijalnog prava budući da apelant smatra da je Vrhovni sud «slučjno ili namjerno zaobišao i nije uzeo u obzir opšte poznatu činjenicu i nije je primijenio – šta je 'jače, starije, veće pravne snage' Zakon ili rješenje donešeno na osnovu zakona», te navodi da je po važećim propisima trebao biti vraćen na posao 23. novembra 1996. godine kad je donesena odluka o prestanku ratnog stanja a ne 30. juna 1998. godine. Apelant smatra da rješenja o upućivanju na čekanje nisu imala konstitutivni karakter i po apelantu su postala konstitutivnim tek donošenjem člana 143. Zakona o radu 1. januara 2000. godine kad je apelant već radio. Nadalje apelant ističe da je podneskom od 19. marta 2007. godine tražio da prisustvuje raspravi na Kantonalnom sudu ali da je obaviješten da je zakasnio te apelant smatra da je time povrijeđen njegovo pravo na pristup sudu. Nadalje apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđena i njegova prava iz člana II. stav 3. tač. b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 3. i 5. Evropske konvencije, člana 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, člana 2. Konvencije broj 111 o diskriminaciji u zapošljavanju i zanimanju, člana 5. stav 1. tačka e.1. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, kao i pravo na rad iz člana 1. stav 1. tačka 2. Evropske socijalne povelje u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da su ova njegova prava povrijeđena «zbog slanja i držanja na čekanju uz istovremeni prijem novih lica» na njegovo radno mjesto. Nadalje apelant traži da Ustavni sud Bosne i Hercegovine u skladu sa odlukom o prihvatljivosti i meritumu broj CH/01/7841 od 27. juna 2007. godine da nalog Federaciji Bosne i Hercegovine, da u smislu tačke 61. te odluke (687,00 KM za svaku godinu odlaganja), isplati apelantu naknadu štete od dana donošenja te odluke do donošenja odluke Vrhovnog suda.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; Dopustivost prima facie

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo osobito imajući u vidu da je apelant konačno preciziranim tužbenim zahtjevom tražio isključivo isplatu naknade razlike plaća i naknadu toplog obroka a ne poništenje rješenja o upućivanju na čekanje posla te su redovni sudovi naveli da je odluka o odbijanju tužbenog zahtjeva apelanta zasnovana na članu 7. Zakona o radnim odnosima iz kojih razloga je Vrhovni sud ocijenio neosnovanim i navode apelanta vezane za primjenu člana 83. stav 2. tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa i člana 103. Zakona o radu.

11. Nadalje Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud pojasnio da apelantov podnesak od 21. marta 2007. godine, u kojem je tražio da prisustvuje raspravi na Kantonalnom sudu, kao i dopuna žalbe nisu razmatrani shodno odredbi člana 214. stav 4. ZPP kojim je regulirano da «Podnesci primljeni nakon prijeme odgovora na žalbu ili nakon proteka roka za odgovor na žalbu neće se uzimati u razmatranje, osim ukoliko sud od stranke izričito ne zatraži dodatno izjašnjenje». S obzirom na tu odredbu kao i odredbu člana 217. ZPP prema kojoj drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, Ustavni sud u ovakvom postupanju Kantonalnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Stoga se i navodi apelanta o povredi prava na pristup sudu pokazuju u cjelosti neosnovanim budući da iz stanja spisa proizilazi da je apelant imao pristup sudu i to na tri sudske instance. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje.

12. Nadalje Ustavni sud zapaža da je svojom odlukom, broj CH/01/7841 od 27. juna 2007. godine, već utvrdio povredu člana II/3.e) Ustav Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo apelanta na donošenje odluke u razumnom roku u predmetnom parničnom postupku. Iz stanja spisa je evidentno da je u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda o apelantovoj prijavi već bila donesena pravomoćna odluka Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-

002349 od 11. jula 2007. godine. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da je predmetna odluka kojom je naloženo Federaciji da apelantu isplati nematerijalnu štetu u iznosu od 7.156,00 KM, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u cijelosti izvršena to je neosnovano ponovno pozivanje apelanta na dužinu postupka u konkretnoj pravnoj stvari. Ovo osobito imajući u vidu da je Vrhovni sud odluka o apelantovoj reviziji broj 070-0-Rev-07-001627 od 10. juna 2008. godine donio u roku kraćem od godinu dana. Taj rok se prema mišljenju Ustavnog suda, imajući u vidu odgovarajuće odredbe ZPP (čl. 232, 237, 245) koje reguliraju dostavljanje odluke o žalbi, izjavljivanje revizije te dostavljanje revizije na odgovor za što je potreban određeni period i što podrazumijeva čitav niz radnji koje treba obaviti prvostepeni i drugostepeni sud prije dostavljanje revizije na odlučivanje Vrhovnom sudu, ne može smatrati nerazumnim u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

13. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant ukazuje i na povredu prava iz člana II. stav 3. tač. b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 5. Evropske konvencije kojim je garantirana zabrana mučenja i pravo na ličnu slobodu i sigurnost. U vezi stim, Ustavni sud zapaža da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda do povrede ovih prava u pravilu može doći u krivičnom postupku. Budući da su predmet ovog apelacionog postupka odluke redovnih sudova donesene u parničnom postupku u kojem je apelant tražio naknadu razlike plaća i naknadu toplog obroka, Ustavni sud Bosne i Hercegovine smatra da su navodi apelanta o povredi ovih prava također prima facie neosnovani jer apelant nema „opravdan zahtjev“ da se poziva na kršenje navedenih prava u konkretnom parničnom postupku.

15. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminiran u smislu člana 5. stav 1. tačka e.1. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant smatra da je diskriminiran «zbog slanja i držanja na čekanju uz istovremeni prijem novih lica».

16. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uslova rada nije garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini je, između ostaloga, naveden Međunarodna konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije. Ovom konvencijom je garantirano pravo na rad i pravo na uživanje pogodnih uvjeta rada. Uživanje ovih prava garantirano je članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je određeno da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

17. Nadalje, Ustavni sud zapaža da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj , presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).

18. U vezi s prednjim Ustavni sud ponovo zapaža da je konačno preciziranim tužbenim zahtjevom apelant tražio isplatu naknade razlike plaća i naknade toplog obroka a ne poništenje rješenja o upućivanju na čekanje posla. Stoga navodi apelanta da je tuženi dok je apelant bio na čekanju primao druga lica u radni odnos ne ukazuju na diskriminaciju apelanta. Naime, Ustavni sud smatra da bi diskriminacija u odnosu na apelanta postojala samo u situaciji da je tuženi radnike koje je kao i apelanta uputio na čekanje posla vratio na posao prije apelanta te im isplaćivao veću naknadu plaće odnosno naknadu toplog obroka za vrijeme dok su bili na čekanju posla. S obzirom da apelant svoje navode nije potkrijepio validnim dokazima, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice niti dokaze koji bi ukazivali da je u identičnoj situaciji drugačije tretiran u odnosu na druge uposlenike tuženog.

19. Stoga, a imajući u vidu da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji prima facie ukazuju mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravima iz člana 5.e) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije također očigledno (prima facie) neosnovani.

Dopustivost ratione materiae

20. U vezi apelacionih navoda o povredi prava iz člana 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, člana 2. Konvencije broj 111 o diskriminaciji u zapošljavanju i zanimanju i člana 1. stav 1. tačka 2. Evropske socijalne povelje, Ustavni sud ističe da ti sporazumi nisu navedeni u Ustavu Bosne i Hercegovine i u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini. Budući da prava predviđena ovim dokumentima nisu dakle zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, niti dodatnim sporazumima o ljudskim pravima iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae nedopuštena u skladu s članom 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda.

21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, onosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2440/08 (D.Đ.) | Sudska praksa | Aktio