Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2495/08 (H. Č.)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Povrat stana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2495/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 2495/08, rješavajući apelaciju Hamide Čengić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hamide Čengić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-

Gž-07-000896 od 7. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1278/04 od 29. decembra 2006. godine u odnosu na član II stav 3. tač. e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hamide Čengić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-

Gž-07-000896 od 7. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1278/04 od 29. decembra 2006. godine u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Hamida Čengić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupaju Edina Jahić i Tanja Hadžagić, advokati iz Sarajeva, podnijela je 15. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-000896 od 7. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1278/04 od 29. decembra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-1278/04 od 29. decembra 2006. godine, donesenoj povodom tužbe Marije Varga (u daljnjem tekstu: tužiteljica) protiv apelantice kao prvotužene i Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (u daljnjem tekstu: drugotuženi), utvrđeno je da je apsolutno ništavo Rješenje broj 0210-10103 od 16. jula 2002. godine o ustupanju dvoiposobnog stana u Sarajevu, Trg nezavisnosti broj 28/6 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) na korištenje apelantici. Stavom drugim izreke presude je utvrđeno da je pravno valjan Ugovor o korištenju stana broj 05/1-3662/81 od 10. marta 1982. godine, zaključen između SIZ-a stanovanja Grada Sarajeva i tužiteljice, te je dosljedno tome naloženo apelantici da isprazni predmetni stan i da ga slobodnog od lica i stvari preda u posjed tužiteljici. Apelantica je, također, stavom tri izreke presude, obavezana da tužiteljici preda u posjed pokretne stvari precizirane u izreci presude. Stavom četiri izreke presude tužiteljičin dio tužbenog zahtjeva za predaju ostalih pokretnih stvari je odbijen, te su apelantica i drugotuženi obavezani (stav peti izreke presude) da tužiteljici solidarno naknade troškove postupka. Iz provedenih dokaza sud je utvrdio da je tužiteljica stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu 1982. godine, kad se na osnovu rješenja o dodjeli stana i ugovora o korištenju stana sa članovima svog porodičnog domaćinstva, suprugom i dvoje djece, uselila u predmetni stan. Dalje je sud, iz iskaza tužiteljice i njenog supruga, te više svjedoka, utvrdio da su tužiteljicina malodobna djeca napustila predmetni stan 1992. godine, da ih je tužiteljica otišla posjetiti 1994. godine, da je u stanu ostao tužiteljicin suprug koji je 1996. godine otišao posjetiti porodicu, da je u stanu uz odobrenje njenog supruga ostao Sulejmen Bandić, da se njen suprug vratio u stan 1997. godine, da se nakon toga u stan vratio i tužiteljicin sin koji je u stanu boravio sve do 2001. godine. Sud je dalje naveo da je na osnovu rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) utvrdio da je odbijen tužiteljicin zahtjev za povrat stana, budući da je zahtjev od 28. juna 2002. godine podnijela neblagovremeno, odnosno izvan rokova propisanih članom 5. i članom 18.b stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Navedeno je da je iz dokaza provedenih u tom postupku utvrđeno da stan tužiteljice nije bio napušten u periodu od 30. aprila 1991. godine do 4. aprila 1998. godine, budući da je tužiteljicin suprug boravio u stanu neprekidno sve do 10. mjeseca 1996. godine, te da se 1997. godine ponovo vratio u stan koji je koristio jedno vrijeme zajedno sa Sulejmanom Bandićem, a da je stan od 1997. godine koristio i tužiteljicin sin. Iz navedenog je sud zaključio da su članovi tužiteljicinog porodičnog domaćinstva živjeli u predmetnom stanu i poslije rata, pa je zaključio da taj stan predstavlja njihov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te u smislu Odluke Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine.

3. Po ocjeni Općinskog suda, tužiteljica i članovi njenog porodičnog domaćinstva, u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, u spornom periodu od 30. aprila 1991. godine do 4. aprila 1998. godine bili su u posjedu predmetnog stana, jer su njime mogli raspolagati sve do 2000. godine, kada je Sulejman Bandić stan dao na korištenje Medihi Mušinbegović. Navedeno je da je time tužiteljica izgubila mogućnost da utječe na to treće lice i ujedno izgubila posjed stana kojeg je do tada ostvarivala posredstvom Sulejmana Bandića, kao svog punomoćnika, koji je po punomoći stan trebao koristiti s pažnjom dobrog domaćina. Prema ocjeni suda, sve dok se Sulejman Bandić kretao u okviru datih ovlaštenja iz punomoći, tužiteljica je bila u posrednom posjedu stana kojeg je ostvarivala putem Sulejmana Bandića. Budući da tužiteljica i članovi njenog porodičnog domaćinstva nisu napustili predmetni stan sve do 2000. godine, sud je zaključio da se na njih ne može primijeniti Zakon o prestanku primjene, jer se on primjenjuje samo na nosioce stanarskog prava koji su stanove napustili u spornom periodu. Navedeno je da iz tog razloga tužiteljici i nije mogla biti nametnuta obaveza da podnese zahtjev za vraćanje u posjed stana do 4. oktobra 1999. godine, budući da je ona bila u posjedu tog stana sve do početka 2000. godine. Sud je dalje obrazložio da je tužiteljica tek u junu 2002. godine saznala da joj je oduzet posjed predmetnog stana, kad je drugotuženi predmetni stan dodijelio apelantici i kad se ona uselila u predmetni stan. Dalje je navedeno da je i sam drugotuženi, u zahtjevu za iseljenje bespravnog korisnika Medine Mušinbegović, naveo da su tužiteljica i članovi njenog domaćinstva napustili stan i iselili se iz BiH 1999. godine.

4. Sud je obrazložio da je rješenje drugotuženog od 16. jula 2002. godine o ustupanju stana na korištenje apelantici ništavo, jer nisu poštovane odredbe člana 23. Zakona o stambenim odnosima, kojim je regulirano da se stan može dati na korištenje samo jednom nosiocu stanarskog prava. Istaknuto je da tužiteljici nije prestalo stanarsko pravo u smislu relevantnih odredbi Zakona o stambenim odnosima (čl. 43. do 55. i člana 53). Sud je ocijenio neosnovanim navode drugotuženog da je mogao raspolagati predmetnim stanom, jer tužiteljica nije podnijela zahtjev za povrat, što je prouzrokovalo prestanak stanarskog prava. Dalje je navedeno da se drugotuženi prilikom dodjele stana apelantici nigdje nije pozvao na odredbe Zakona o prestanku primjene, niti je postupao u skladu sa članom 18.d stav 1. u vezi sa članom 13. tog zakona, jer bi tada predmetnim stanom pravo raspolaganja i dodjele imao općinski organ uprave nadležan za stambene poslove, a ne drugotuženi. Iz navedenih razloga sud je zaključio da je, u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u vezi sa članom 12. stav 1, članom 19. stav 1. i članom 23. Zakona o stambenim odnosima, ništav akt drugotuženog o dodjeli stana na korištenje apelantici. Budući da tužiteljici stanarsko pravo nije prestalo ni na jedan način propisan zakonom, sud je utvrdio pravnu valjanost ugovora o korištenju stana. Dalje je navedeno da je tužiteljica pokazala namjeru i želju da sa porodicom živi u predmetnom stanu, te da joj u smislu Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH pripada pravo na povrat u dom. Navedeno je da u konkretnom slučaju miješanje države u pravo pojedinca i dosljedna primjena zakonske odredbe u pogledu roka za povrat napuštenih stanova nije u skladu sa legitimnim ciljem u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Istaknuto je da je, prema mišljenju suda, uloga organa uprave da osobama koje su izgubile posjed stana u spornom periodu omoguće povrat stanova, ali da neostvarivanje tog prava u upravnom postupku ne isključuje mogućnost da se to pravo ostvari u nekom drugom postupku. Navedeno je da su zapisnikom konstatirane pokretne stvari koje je apelantica preuzela koje su i prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka zatečene u njenom posjedu, te je u tom dijelu i udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu, a preostali dio tužbenog zahtjeva vezan za ostale pokretne stvari je odbijen, budući da te stvari nisu bile u apelanticinom posjedu.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-000896 od 7. maja 2008. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelantice i drugotuženog, te je potvrđena presuda Općinskog suda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda, te naveo da žalitelji neosnovano ističu da predmetni stan spada u kategoriju napuštenih stanova iz člana 18.b Zakona o prestanku primjene. Istaknuto je da je tačno da je tužiteljica stan napustila 1994. godine a tužiteljicin suprug 1996. godine, ali da je prvostepeni sud utvrdio da se tužiteljicin suprug vraćao u stan 1997. godine, a da je njen sin bio prijavljen na toj adresi i koristio stan u periodu od 1998. godine do 2001. godine zajedno sa punomoćnikom Sulejmanom Bandićem. Navedeno je da ni taj sud iz provedenih dokaza ne može doći do drugačijeg zaključka od onog do kojeg je došao prvostepeni sud, odnosno da predmetni stan nije bio napušten u spornom periodi od 30. aprila 1991. godine do 4. aprila 1998. godine, te da stoga nije bilo mjesta za primjenu Zakona o prestanku primjene. Navedeno je da je za primjenu odredbi tog zakona (član 5. u vezi sa članom 18.b) bilo neophodno dokazati da je stan napušten, odnosno da ga tužiteljica i članovi njenog porodičnog domaćinstva u spornom periodu nisu koristili, a tu činjenicu tuženi nisu dokazali, već je upravo suprotno, drugotuženi tražio iseljenje bespravnog korisnika, tvrdeći da su tužiteljica i članovi njenog porodičnog domaćinstva napustili stan 1999. godine. Sud je naveo da je, suprotno tome, tužiteljica u toku postupka izvela dokaze iz kojih se može zaključiti da su stan koristili članovi njenog porodičnog domaćinstva – suprug i sin. Stoga je sud odbio kao neosnovane žalbe apelantice i drugotuženog, navodeći da okolnost da tužiteljica nije otkupila predmetni stan po odredbama Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo nije od uticaja na drugačiji ishod konkretne pravne stvari, budući da se predmetni postupak ne vodi radi utvrđivanja sticanja uvjeta za otkup stana.

6. Apelantica smatra da su osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđena njena prava iz člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navedena prava odgovaraju pravima iz člana II stav 3. tač. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Povreda prava na pravično suđenje se, po apelanticinom mišljenju, ogleda u očigledno proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica navodi da je pravomoćnim Rješenjem Općinskog suda broj P-1643/02 od 4. marta 2004. godine tužiteljicin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi da ju je apelantica omela u posljednjem mirnom posjedu predmetnog stana odbijen, te smatra da je takva kontradikcija u dva postupka nedopustiva. Dalje, apelantica smatra da se iskazi saslušanih svjedoka ne poklapaju, te ističe da je tužiteljici protekao prekluzivni rok za vraćanje u posjed stana, u smislu člana 5. u vezi sa članom 18.b Zakona o prestanku primjene, kao i prekluzivni rok za otkup stana iz člana 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo. Konačno, apelantica navodi da je proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava imala kao posljedicu povredu apelanticinog prava na dom, a s obzirom na to da se stanarsko pravo smatra imovinom, da je povrijeđeno i apelanticino pravo na imovinu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; Dopustivost prima facie

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Dalje, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje i dom odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na dom, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na dom nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 8. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na dom očigledno (prima facie) neosnovani.

Dopustivost ratione materiae

11. S druge strane, vezano za apelanticine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud konstatuje da pojam «imovina» podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 33/01). Prema stavu Ustavnog suda, stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99). Pravo na imovinu na koje se poziva apelantica bi se, dakle, moglo primijeniti na njen slučaj ukoliko bi se predmetni stan mogao smatrati imovinom u skladu sa tumačenjima Ustavnog suda i Evropskog suda. Međutim, u konkretnom slučaju nesporno je da apelantica nema konstituisano stanarsko pravo na predmetnom stanu, budući da iz dokaza provedenih pred prvostepenim sudom proizlazi da apelantica posjeduje samo Rješenje drugotuženog o ustupanju predmetnog stana na korištenje broj 0210-10103 od 16. jula 2002. godine. S obzirom na odredbe važećih propisa iz kojih proizlazi da je 6. decembra 2000. godine prestala mogućnost sticanja stanarskog prava, apelantica, dakle, nije mogla imati ni legitimno očekivanje da će steći stanarsko pravo, a samim tim ni imovinsko pravo na predmetnom stanu. Shodno utvrđenom, Ustavni sud zaključuje da apelantica nema imovinu koja bi uživala zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2495/08 (H. Č.) | Sudska praksa | Aktio