Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2564/08 (I. O.)
Odluka donesena 21. 07. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2564/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 2564/08, rješavajući apelaciju Ive Oršolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ive Oršolića, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Pžp-08-000055 od 20. juna 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Orašju broj 025-0-
Pr-07-001 046 od 4. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivo Oršolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tolise - Orašja, kojeg zastupa advokat Sanela Hidanović, podnio je 21. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 002-0-Pžp-08-000055 od 20. juna 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 025-0-Pr-07-001 046 od 4. aprila 2008. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 025-0-Pr-07-001 046 od 4. aprila 2008. godine apelant je oglašen odgovornim što kao obveznik PDV prilikom podnošenja PDV prijave za period od 1. januara 2006. godine do 31. augusta 2007. godine nije u prijavama u polju 32 iskazivao podatke za krajnju potrošnju Federacije BiH, čime je počinio prekršaj iz člana 132. stav 1. Pravilnika o primjeni Zakona o porezima na dodanu vrijednost (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Sud je apelantu primjenom navedene zakonske odredbe, kao i člana 14. Zakona o prekršajima F BiH, izrekao uvjetnu osudu i utvrdio novčanu kaznu u iznosu od 1.000,00 KM koja se neće izvršiti ukoliko apelant kao okrivljeni u roku od 6 mjeseci ne izvrši novi teži prekršaj za koji se može izreći ova novčana kazna. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Uprava za indirektno oporezivanje- Regionalni ured Tuzla, Odsjek za poreze, Grupa za reviziju i kontrolu (u daljnjem tekstu: Uprava) podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta zbog navedenog prekršaja Nadalje je navedeno da je apelant na usmenom pretresu izjavio da su tačni navodi iz zahtjeva i priznao da nije iskazao podatke o krajnjoj potrošnji odnosno PDV ali je istakao da je uredno izmirio sve obaveze po osnovu PDV i da se u konkretnom slučaju radilo samo o propustu unošenja podataka o krajnjoj potrošnji u odgovarajuću rubriku te da je apelant izjavio da ne spori činjenične navode iz zahtjeva o pokretanju prekršajnog postupka. Sud je naveo da, obzirom na činjenicu da je apelant priznao počinjeni prekršaj i prihvatio odgovornost za isti, nije provodio dokazni postupak već je izvršio uvid u dokumentaciju dostavljenu uz zahtjev (zapisnik Uprave od 9. oktobra 2007. godine i rješenje od 18. oktobra 2007. godine). Istaknuto je da je sud prilikom izricanja prekršajne sankcije nije našao otežavajuće okolnosti u odnosu na apelanta a da je od olakšavajućih okolnosti cijenio apelantovo priznanje i njegovo prekršajno nekažnjavanje te činjenicu da učinjenim prekršajem nisu prouzrokovane teže posljedice pa je apelantu na osnovu člana 14. Zakona o prekršajima izrekao uvjetnu osudu ocjenjujući da će se tom sankcijom postići svrha kažnjavanja.
3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 025-0-Pr-07-001 046 od 4. aprila 2008. godine djelimično je uvažena žalba apelanta, te je rješenje Općinskog suda preinačeno u pogledu izrečene kazne na način da je apelantu za navedeni prekršaj izrečena uvjetna osuda, kojom mu se utvrđuje novčana kazna u iznosu od 100,00 KM koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od 6 mjeseci ne izvši novi prekršaj za koji se može izreći ova kazna. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog propisa jer iz činjeničnog opisa prekršajnog djela te materijalnih dokaza proističe da se u radnjama apelanta u cjelosti stiču obilježja prekršajnog djela iz člana 38. i 39. Zakona o porezu na dodatu vrijednost («Službene novine BiH» broj 9/2005 –u daljnjem tekstu: Zakon o PDV), a koje je činjenje kažnjivo po odredbi člana 67. stav 1. tačka 3. istog zakona. Navedeno je da je u postupku kontrole apelanta kao obveznika indirektnih poreza sačinjen zapisnik i donijeto rješenje kojim se utvrđuje razrez poreza apelantu za tačno navedeni porezni period na neplaćenu obavezu dodatno utvrđenih a ne prijavljenih obaveza PDV –a u iznosu od 108,00 KM i naloženo plaćanje u određenom roku, a na koje se rješenje apelant nije želio i postupio je po nalogu iz tog rješenja. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je Općinski sud pogrešno primjenio odredbe materijalnog propisa kad je apelanta oglasio odgovornim za činjenje prekršaja iz člana 132. stav 1. Pravilnika jer je apelant počinio prekršaj povredom odredbi člana 38. i 39. Zakona o PDV kojim se propisuje obaveza obračuna PDV, rokovi podnošenja prijave za plaćanje PDV te sadržaj i podaci te prijave. Navedeno je da je stoga zbog pogrešne primjene materijalnih propisa Općinski sud apelantu pogrešno izrekao kaznu budući da je članom 67. stav 1. tačka 3. Zakona o PDV propisano da će se počinitelju za navedeni prekršaj izreći novčana kazna u iznosu koji odgovara 50% od neplaćenog ili pogrešno obračunatog iznosa a minimalno u iznosu 100,00 KM te je iz tih razloga Kantonalni sud preinačio rješenje prvostepenog suda. Istaknuto je da je sud vodio računa da se radi o propustu apelanta u unošenju podataka, o malom novčanom iznosu koji je utvrđen kao razlika neplaćene obaveze kao i o činjenici da je apelant postupio po nalogu iz rješenja i platio obaveze pa je sud vodeći računa o tim olakšavajućim okolnostima primjenom člana 14. Zakona o prekršajima apelantu izrekao uvjetnu osudu te utvrdio minimalno propisanu novčanu kaznu za predmetni prekršaj. Sud je naveo da je apelant u žalbi tvrdio da je Općinski sud donoseći rješenje kojim ga je oglasio odgovornim za učinjeni prekršaj iz člana 132. stav 1. Pravilnika (koji je donio Upravni odbor Uprave) povrijedio odredbe člana 3. Zakona o prekršajima kojim je regulirano da se prekršaji propisuju samo Zakonom BiH i odlukama Vijeća ministara. Međutim, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim ove žalbene navode apelanta budući da je članom 2. Zakona o prekršajima FBiH prekršaj definisan kao kršenje javnog poretka ili propisa o ekonomskom i finansijskom poslovanju utvrđenim zakonom ili drugim propisom za koje su određena obilježja i za koje su propisane sankcije. Istaknuto je da je članom 4. navedenog Zakona propisano da prekršaji i prekršajne sankcije mogu biti propisani zakonima i drugim propisiama BiH, Fedearacije, kantona, gradova a što je u predmetnom slučaju propisano Zakonom o PDV.
4. Apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II. stav 3. tač. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Nadalje apelant ističe da je povrijeđeno i njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da «nije sporio činjenične navode iz prekršajne prijave, ali niti jednom svojom izjavom nije posredno ili neposredno priznao odgovornost za sporni prekršaj. Apelant je istakao da nije spreman dati svoje očitovanje u pogledu pravne kvalifikacije prekršaja navodeći da vjeruje da će Sud pravilno primijeniti prekršajni zakon» pri čemu je apelant smatrao da Upravni odbor Uprave uopće nije ovlašten propisivati prekršaje na državnom nivou te da je stoga trebala biti donesena oslobađajuća odluka. Nadalje apelant ističe da Kantonalni sud u izreci preinačava prvostepeno tješenje u pogledu izrečene sankcije a u obrazloženju tog rješenja vrši promjenu kvalifikacije prekršaja te utvrđuje da je apelant počinio prekršaj iz čl. 38. i 39. Zakona o PDV.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba „krivična“ u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „krivičnoj optužbi“. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radi o „krivičnoj optužbi“, odnosno da je u konkretnom slučaju član
6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi: Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07 tač. 21. i 22.).
8. Dakle, Ustavni sud je konstatovao da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju, te imajući u vidu da se apelant žali na kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu, a da se njegovi navodi odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u prekršajnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u prekršajnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović