Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2669/08 (R. B.)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vanparnični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2669/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 2669/08, rješavajući apelaciju Radovana Bajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radovana Bajića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-

08-001 058 od 25. juna 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radovan Bajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Meliha Filipović, podnio je 30. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001 058 od 25. juna 2008. godine.

2. U vanparničnom postupku Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-V-07-001123, pokrenutom po prijedlogu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: predlagač) protiv apelanta, sud je 28. decembra 2007. godine donio rješenje o sudskom poravnanju kojim je predlagač kao korisnik eksproprijacije obavezan da apelantu na ime naknade za eksproprisane nepokretnosti, precizirane u izreci rješenja, isplati ukupnu naknadu u iznosu od 2.690,00 KM u roku od 15 dana od dana poravnanja. Navedeno je da se isplatom utvrđenog iznosa smatra da je apelant u cijelosti namiren, te da korisnik može danom isplate stupiti u posjed predmetnih nepokretnosti. Konstatirano je da je predmetno poravnanje pravosnažno danom donošenja, tj. 28. decembra 2007. godine.

3. Rješenjem Osnovnog suda broj 071-0-V-07-001123 od 12. marta 2008. godine donesenom u vanparničnom postupku naloženo je predlagaču da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 740,00KM u roku od 15 dana po pravosnažnosti rješenja isplatom apelantovom punomoćniku. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u tom predmetu 28. decembra 2007. godine donijeto sudsko poravnanje, te da je na tom ročištu apelantov punomoćnik predložio da se usvoji poravnanje a da se naknadno donese rješenje o troškovima, postavivši zahtjev za naknadu troškova u ukupnom iznosu od 740,00 KM sa tačno preciziranim radnjama obračunatim shodno Advokatskoj tarifi. Navedeno je da je nesporno «da je donijeto sudsko poravnanje, koje je sud u cijelosti usvojio na zapisniku od 28. 12. 2007. godine, sud je donio rješenje kao u dispozitivu o troškovima shodno odredbi člana 391» Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Odlučujući o žalbi predlagača, Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-Gž-08-001 058 od 25. juna 2008. godine kojim je uvažio žalbu, te preinačio Rješenje Osnovnog suda broj 071-0-

V-07-001123 od 12. marta 2008. godine na način da je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju rješenja sud je naveo da je predmet konkretnog vanparničnog postupka određivanje naknade za eksproprisane nekretnine, da se apelant saglasio sa predloženom naknadom, da je predložio da se zaključi sudsko poravnanje a da se neknadno odluči o troškovima postupka uz postavljanje opredijeljenog zahtjeva za naknadu ukupnog iznosa od 740,00 KM kojem je prvostepeni sud udovoljio na osnovu člana 391. ZPP. Međutim, Okružni sud je naveo da stranke predmetnim poravnanjem nisu ugovorile i regulisale troškove postupka, te da je pravilnom primjenom odredbe člana 391. ZPP, kojom je regulirano da svaka stranka snosi svoje troškove, ako je parnica završena sudskim poravnanjem a u poravnanju nije drugačije odlučeno, na što je predlagač ukazao u svojoj žalbi, trebalo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove. Navedeno je da takav stav zauzima i sudska praksa, te da je saglasno odredbama čl. 87. do 89. ranijeg ZPP. Pri tome se sud pozvao i na pravni stav izražen u odluci Vrhovnog suda Srbije broj Gžz-178/81, identičan stav OS u Zagrebu u odluci broj GŽ-8777/76 od 21. decembra 1976. godine. Istaknuto je da se prilikom zaključenja sudske nagodbe stranke najčešće dogovaraju o parničnim troškovima i taj dogovor unose u nagodbu, a u protivnom svaka stranka snosi svoje troškove. Iz navedenih razloga sud je, primjenom člana 235. tačka 3. ZPP u vezi sa članom 2. Zakona o vanparničnom postupku, uvažio žalbu predlagača i preinačio prvostepeno rješenje.

5. Apelant smatra da je osporenim rješenjem Okružnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povreda ovog prava, po apelantovom mišljenju, ogleda se u pogrešnoj primjeni odredbe člana 391. ZPP. Apelant naglašava da su se stranke saglasile samo u pogledu glavnog potraživanja, te da nije jasno na osnovu čega je sud donio odluku da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, budući da član na koji se sud poziva «upravo govori o činjenici da svaka stranka snosi svoje troškove ukoliko nije drugačije ugovoreno». Apelant smatra «da su stranke ugovorile da sud donese odluku o troškovima».

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, konkretno člana 391. ZPP, kojim je regulirano da: «Svaka stranka snosi svoje troškove ako je parnica završena sudskim poravnanjem, a u poravnanju nije drugačije ugovoreno. Troškovi poravnanja koje je pokušano, ali nije uspjelo ulaze u parnične troškove.» Takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2669/08 (R. B.) | Sudska praksa | Aktio