Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-366/08 («Medicinska elektronika» d.d. Banjaluka)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-366/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 366/08, rješavajući apelaciju «Medicinske elektronike» d.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Medicinske elektronike» d.d. Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-001 122 od 27. novembra 2007. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Pž-191/04 od 21. jula 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj Ps-

1265/01 od 10. maja 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Medicinska elektronika» d.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Radovan Stamenić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 20. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 122 od 27. novembra 2007. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-191/04 od 21. jula 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-

1265/01 od 10. maja 2004. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj Ps-1265/01 od 10. maja 2004. godine obavezana je apelantica da na ime izvedenih radova na objektima A, B i C plati tužiocu GP «Vrbas» iz Laktaša (u daljnjem tekstu: tužilac) iznos od 230,772,61 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. aprila 2000. godine pa do isplate i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.840,00 KM, dok je preostali dio tužiočevog zahtjeva za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan. Istom presudom odbijen je kao neosnovan apelantičin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužilac nadoknadi štetu u vidu izgubljene dobiti u iznosu od 1.078.000,00 KM i zbog nekvalitetnog rada u iznosu od 129.114,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja protivtužbe uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je u toku postupka utvrđeno da je među parničnim strankama nesporno da su 24. decembra 1998. godine zaključile Okvirni ugovor broj 1011 o nadogradnji poslovnog prostora Centra za istraživanje i razvoj za objekte A i B (u daljnjem tekstu: Okvirni ugovor), kojim su predviđene četiri faze radova (projektovanje, izvođenje radova, projektovanje opreme i nabavka opreme). Navedenim ugovorom apelantica kao investitor se obavezala da pribavi urbanističku saglasnost, dostavi projektni zadatak za projektovanje nadogradnje, da pribavi građevinsku dozvolu, da dostavi projektni zadatak za namještaj i opremanje i reguliše sve imovinskopravne odnose, a tužilac kao izvođač radova se obavezao da radove na predmetnom objektu izvede stručno i kvalitetno prema tehničkim pravilima i standardima, da operacije potrebne za pripremu radova na objektu izvodi na način koji ne smeta javni život, da preuzima garanciju u trajanju od dvije godine i da vrši potrebna ispitivanja materijala i radova. Članom 8. je ugovorena primjena opštih uzansi o građenju za sve što nije regulisano ugovorom, da je ugovoreno da sve sporove rješavaju sporazumno, a ako se ne postigne sporazum, da će spor riješiti arbitražna komisija, a ukoliko ona ne riješi spor, da će biti nadležan sud u Banjaluci. Osnovni sud je dalje utvrdio da su stranke 14. juna 1999. godine zaključile Ugovor za izvođenje građevinsko-zanatskih i instalaterskih radova, koji je sastavni dio Okvirnog ugovora od 24. decembra 1998. godine, i obuhvata drugu fazu radova nadogradnje objekata A i B, da su predmet ovog ugovora svi građevinski zanatski i instalaterski radovi nadogradnje objekata A i B prema projektnoj dokumentaciji i priloženom predračunu radova, da je cijena ovih radova 1.721.880,70 KM, da je plaćanje prema obostrano ovjerenim situacijama, da je članom 4. Okvirnog ugovora investitor preuzeo obavezu da uplati avans u iznosu od 50% ugovorene vrijednosti po potpisu ugovora a prije početka radova, dok će se preostali dio plaćati po ispostavljenim mjesečnim situacijama u roku od sedam dana, umanjenim za uplaćeni avans, da je ugovoren rok za izvođenje radova od 180 dana od dana uplate avansa i uvođenje izvođača radova u posao, da su stranke zaključile 4. novembra 1999. godine Dopunski ugovor o izvođenju naknadnih parketarskih radova i regulisanju manjka radova po osnovnom ugovoru o nadogradnji objekata A i B (u daljnjem tekstu: I dopunski ugovor), da je ugovorena cijena ovih radova u iznosu od 31.420,85 KM, a način plaćanja identičan kao po osnovnom ugovoru, te ugovoren rok radova od 50 dana, da su stranke zaključile 16. marta 2000. godine II dopunski ugovor o izvođenju naknadnih radova i regulisanju viška i manjka radova po osnovnom i I dopunskom ugovoru za nadogradnju objekata A i B, da je cijena ovih radova 81.077, 24 KM, a da ukupna cijena za radove iz osnovnog, I dopunskog i II dopunskog ugovora iznosi 1.834.378, 79 KM, da je rok izvođenja ovih radova 10 dana od potpisivanja ugovora,

4. Dalje je navedeno da je među parničnim strankama bio sporan početak i završetak ugovorenih radova. Iz nalaza sudskog vještaka Momčila Kovačevića od 21. aprila 2003. godine, takođe, proizlazi da su stranke zaključile i potpisale sve navedene ugovore, da su sačinile i potpisale zapisnik o sravnjenju između investitora i izvođača radova od 18. decembra 2002. godine, te da su ukupni radovi na objektima A, B i C iznosili 1.890.246,94 KM i da su to izvedeni radovi, a ugovoreno je 1.721.880,70 KM, tj, vrijednost izvedenih radova je veća od vrijednosti ugovorenih radova za 9,78%. Vještak je utvrdio da se početak radova smatra 9. septembar 1999. godine, kao dan konačne uplate avansa. Naime, apelantica je bila obavezna da uplati na ime avansa 860.940,35 KM, a 13. juna 1999. godine je uplatila 600.000,000, 1. jula 1999. godine 200.000,00 KM i 9. septembra 1999. iznos od 200.000,00 KM. Osim toga, vještak je utvrdio da je prvu privremenu situaciju tužilac dostavio apelantici za avgust 1999. godine, koja obuhvata iznos izvedenih radova zaključno sa navedenim mjesecom i koja je ovjerena od investitora/apelantice 1. septembra 1999. godine. Takođe, iz nalaza vještaka proističe da je zadnji dan izvođenja radova evidentiran 11. januar 2000. godine, a vještak je ovo utvrdio uvidom u građevinski dnevnik i ostalu dokumentaciju. Osnovni sud je dalje utvrdio da je izvršena primopredaja ključeva i prostorija za objekat A 7. marta 2000. godine, a za prvi sprat objekta B 10. marta 2000. godine, te da je komisija za primopredaju i konačan obračun radova na nadogradnji objekata AiBi sanaciji objekta C, sastavljena od predstavnika izvođača radova i investitora, po zapisniku od 18. decembra 2003. godine konstatovala da ukupan apelantičin dug iznosi 230.772,61 KM, a da nisu otklonjene primjedbe koje se odnose na popravku na horizontalnim i vertikalnim spojevima oluka tako da kvasi fasadu po čitavoj visini, da je ove nedostatke tužilac konačno otklonio u aprilu 2002. godine.

5. U obrazloženju je dalje navedeno da je u toku parničnog postupka apelantica, pozivajući se na odredbu člana 9. Okvirnog ugovora, predložila da se Osnovni sud proglasi nenadležnim i predmet ustupi na rješavanje arbitražnoj komisiji. Osnovni sud je ovaj apelantičin navod ocijenio neosnovanim prvenstveno zbog toga što nije istaknut u odgovoru na tužbu, nego tek na ročištu održanom 17. januara 2002. godine, a zatim i zbog toga što je strankama data mogućnost da se dogovore o formiranju arbitražne komisije, ali da nisu postigle sporazum.

6. Polazeći od utvrđenja da je apelantica uplatila avans sa 9. septembrom 1999. godine, a da je ugovoren rok za izvođenje radova 180 dana od uplate avansa, Osnovni sud je našao da se početak radova računa od uplate avansa, tj. od 9. septembra 1999. godine. Imajući u vidu da su zapisnici o primopredaji prostorija i ključeva za objekte A i B od 7. marta i 10. marta 2000. godine, Osnovni sud je zaključio da je tužilac ugovorene radove izvršio u roku, tj. bez prekoračenja, i da je sve nedostatke otklonio o svom trošku u garantnom roku u skladu sa članom 89. Posebnih uzansi o građenju («Službeni list SFRJ» broj 18/77). Nalazeći da je tužilac ispunio svoju ugovorenu obavezu, a da apelantica nije isplatila dio ugovorene cijene za izvršene radove, Osnovni sud je, na osnovu odredbe člana 600. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 27/78 do 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96 i 39/03, u daljnjem tekstu: ZOO), usvojio tužiočev tužbeni zahtjev. Osnovni sud je obavezao apelanticu da tužiocu plati zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos duga u skladu sa članom 277. ZOO počev od 1. aprila 2000. godine kao dana dospijeća obaveze do konačne isplate, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.840,00 KM. Dio tužiočevog zahtjeva za naknadu troškova postupka je odbijen jer nisu obračunati u skladu sa Advokatskom tarifom.

7. Osnovni sud je odbio apelantičin protivtužbeni zahtjev, jer je utvrdio da tužilac nije prekoračio rokove u izvršenju radova, pa je stoga neosnovan zahtjev za naknadu štete koja se odnosi na izgubljenu dobit. Pošto je tužilac sve nedostatke otklonio o svom trošku, a nigdje nije evidentiran apelantičin zahtjev za naknadu štete koja bi nastala zbog nekvalitetno izvedenih radova, Osnovni sud je zaključio da apelantica nije pretrpjela nikakvu štetu koja bi nastala zbog nekvalitetno izvedenih radova.

8. Presudom Okružnog suda broj Pž-191/04 od 21. jula 2006. godine apelantičina žalba je odbijena kao neosnovana. Okružni sud je smatrao da je apelantičin prigovor u pogledu stvarne nenadležnosti suda da postupa u konkretnoj pravnoj stvari neosnovan. Okružni sud je istakao da je tužba podnesena 16. avgusta 2001. godine, kada je bio u primjeni raniji Zakon o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77 do 35/91, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 14/94 i 32/94, u daljnjem tekstu: raniji ZPP) kako je već bila otvorena glavna rasprava u tom predmetu u vrijeme stupanja na snagu novog Zakona o parničnom postupku («Sl. glasnik RS» br. 58/03, 85/03,74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: novi ZPP), u skladu sa odredbama člana 454. st. 1. i 3. tog zakona na ročištu pred prvostepenim sudom su se mogle provoditi radnje kao i na pripremnom ročištu. Pošto tuženi u odgovoru na tužbu datom 25. septembra 2001. godine nije istakao prigovor ugovorene nadležnosti za rješavanje spora pred arbitražnom komisijom, koji je mogao prema odredbi člana 473. stav 1. ranijeg ZPP, odnosno 438. stav 2. novog ZPP, istaći najkasnije u odgovoru na tužbu, Okružni sud je zaključio da je ovaj apelantičin žalbeni razlog neosnovan. U pogledu početka i završetka ugovorenih radova, te otklanjanja nedostataka koji su se pokazali u garantnom roku, Okružni sud je o svemu prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda, pa je apelantičinu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

9. Apelantica je protiv Presude Okružnog suda broj Pž-191/04 od 21. jula 2006. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 118-0-Rev-06-001 122 od 27. novembra 2007. godine reviziju djelimično uvažio, obje nižestepene presude preinačio u pogledu odluke o zakonskoj zateznoj kamati tako što je apelanticu obavezao da na dosuđeni iznos glavnog duga od 230,772,61 KM plati tužiocu zakonske zatezne kamate počev od 28. aprila 2000. godine, u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena.

10. Vrhovni sud je utvrdio da su prvostepeni i drugostepeni sud pravilno zaključili da je apelantičin prigovor u pogledu stvarne nenadležnosti da postupa u navedenoj pravnoj stvari neosnovan. Vrhovni sud je istakao da je nesporno da je u navedenoj pravnoj stvari postupak započet za vrijeme važenja ranijeg ZPP i da je do stupanja na snagu novog ZPP bila otvorena glavna rasprava pred prvostepenim sudom. Stoga je daljnji tok postupka trebalo nastaviti u skladu sa odredbom 454. stav 3. novog ZPP, kako je to pravilno zaključio drugostepeni sud. Dakle, prvostepeni sud je bio dužan da na ročištu od 24. septembra 2003. godine provede sve radnje koje bi po odrebama novog ZPP bio dužan provesti na pripremnom ročištu, sa pravnim posljedicama u pogledu prava i obaveza stranaka koje ima održavanje pripremnog ročišta. Zbog toga što je prvostepeni sud povredom člana 454. novog ZPP vratio cijeli postupak u fazu uređenja, a zatim dostavljanja tužbe na odgovor, takvo postupanje ne može proizvesti pravne posljedice za stranke kako one koje im koriste, tako ni one koje im štete. U konkretnom slučaju to znači da, zbog pogrešne primjene odredbi člana 454. ZPP, propuštanje stranaka da postupe po rješenju prvostepenog suda od 24. septembra 2003. godine, stranke ne bi mogle trpjeti posljedice iz člana 67. stav 1. tačka 8. ZPP, kao što ovom povredom pravila parničnog postupka nije moguće otvaranje novog roka za isticanje prigovora za koje je propisano da se mogu istaći najkasnije u odgovoru na tužbu. Pošto apelantica prigovor ugovorene nadležnosti nije istakla u odgovoru na tužbu, svako kasnije isticanje tog prigovora je neblagovremeno i ne proizvodi pravne posljedice iz člana 438. stav 1. ZPP.

11. Vrhovni sud je, takođe, utvrdio da su neosnovani apelantičini revizioni navodi da su osporene presude u suprotnosti sa provedenim dokazima, odnosno da drugostepeni sud nije dao razloge zbog kojih je apelantičine žalbene navode ocijenio neosnovanim, što bi predstavljalo povredu člana 231. ZPP. Obrazloženje drugostepene presude sadrži dovoljne razloge zbog čega taj sud smatra da je tužilac svoju obavezu izvršio u ugovorenom roku, kao i razloge iz kojih je ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim. Međutim, Vrhovni sud je utvrdio da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da je potraživanje tužioca u dosuđenom iznosu dospjelo sa 1. aprilom 2000. godine, pa da od tog dana teče zakonska kamata. Prema odredbi člana 63. stav 1. Posebnih uzansi o građenju, isplata na osnovu okončane situacije se vrši u roku od 15 dana od dana prijema okončane situacije. Tuženi je okončane situacije za objekte AiBi sanaciju objekta C primio 12. aprila 2000. godine i pao je u docnju 28. aprila 2000. godine zbog neispunjenja obaveze u roku od 15 dana. Stoga tužiocu pripada pravo da, u skladu sa članom 277. ZOO, zahtijeva zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 28. aprila 2000. godine.

12. Zbog navedenih razloga, Vrhovni sud je odbio apelantičinu reviziju u pogledu odluke o glavnoj stvari, a u pogledu odluke o zakonskoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos glavnog potraživanja preinačio kao u izreci presude.

13. Apelantica se nije eksplicitno pozvala na povrede njenih prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ali iz dokumentacije priložene u spisu i iz navoda apelacije proizlazi da ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u tome što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primijenili odredbe materijalnog i procesnog prava. Apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u toku žalbenog postupka i navodi da je Vrhovni sud sasvim neargumentovano odbio njenu reviziju i da je pogrešno tumačio odredbu člana 454. ZPP. Smatra da je njen prigovor o nenadležnosti suda istaknut u odgovoru na tužbu blagovremen, jer su se dostavom tužbe na odgovor nakon stupanja na snagu novog ZPP stvorile sve pretpostavke koje bi eventualno mogao da snosi tuženi u slučaju nepostupanja, odnosno davanja odgovora. Apelantica, takođe, ističe da su sudovi pogrešno utvrdili vrijeme početka i završetka građevinskih radova, te da su došli do pogrešnog zaključka da je tužilac svoje obaveze prema apelantici ispunio u roku.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Apelantica smatra da je do povrede njenog prava na pravično suđenje i imovinu došlo zbog toga što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.

17. U vezi sa apelantičinim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

18. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-366/08 («Medicinska elektronika» d.d… | Sudska praksa | Aktio