Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-437/08 (V. D. i B. D.)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stjecanje bez osnova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-437/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 437/08, rješavajući apelaciju Vladimira Doležala i Bosiljke Doležal, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vladimira Doležala i Bosiljke Doležal podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-001921 od 4. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-P-06-000656 od 9. jula 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vladimir Doležal i Bosiljka Doležal (u daljnjem tekstu: apelanti ) iz Gradiške, koje zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnijeli su 8. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001921 od 4. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-P-06-000656 od 9. jula 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 072-0-P-06-000656 od 9. jula 2007. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001921 od 4. decembra 2007. godine, utvrđeno je da su apelanti dužni isplatiti tužitelju Ismetu Bošnjaku (u daljnjem tekstu: tužitelj) iznos od 5.000,00 KM po osnovu sticanja bez osnova sa kamatama i troškovima postupka.

3. U obrazloženju presude, između ostalog, navedeno je da je nesporno utvrđeno da su stranke 1990. godine zaključile usmeni kupoprodajni ugovor prema kojem su apelanti prodali tužitelju nekretninu označenu u presudi površine 358 metara kvadratnih. Pošto je dogovorena kupoprodajna cijena od 10.000,00 DM, tužitelj je odmah isplatio iznos od 5.000,00 DM i ušao u posjed nekretnine, te na istoj nekretnini salio temelj za građevinski objekat. Tužitelj do kraja 1990. godine nije isplatio ostatak dogovorene cijene, te su stranke poslije rata kontaktirale i dogovorile preostalu isplatu do 4. aprila 2001. godine. Međutim, apelanti su tražili isplatu od 7.000,00 KM na ime ostatka od dogovorene cijene, uračunavajući u taj iznos kamatu zbog kašnjenja tužitelja u isplati, a kasnije su predmetnu nekretninu prodali trećem licu koje se uknjižilo u javnim knjigama nekretnina.

4. Imajući u vidu član 210. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03 - u daljnjem tekstu: ZOO), kao i preinačenu tužbu, kojom je tužitelj tražio povrat novca, tužbeni zahtjev je ocijenjen osnovanim. Osnovni sud je obrazložio da su se apelanti neosnovano obogatili, odnosno stekli 5.000,00 KM bez osnova, jer se «nije ostvario osnov, tj. nije došlo do realizacije kupoprodajnog ugovora i taj osnov je kasnije otpao preinačenjem tužbe kojom je tužitelj tražio isplatu, odnosno povrat isplaćenog iznosa od 5.000,00 KM», za koji su se apelanti neosnovano obogatili, budući da su isti plac prodali trećem licu.

5. Okružni sud se pozvao na član 9. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 29/80, 4/89, 22/91 i „Službeni glasnik RS“ broj 29/94) kojim je propisano da ugovor o prometu nepokretnosti mora biti zaključen u pisanom obliku, a potpisi ugovornih strana ovjereni kod suda. Ugovor koji nije zaključen prema ovoj zakonskoj imperativnoj odredbi je ništav. Izuzetno, ugovor o prometu nepokretnosti proizvodiće pravno djejstvo ako je zaključen u pisanom obliku, iako potpisi ugovorača nisu ovjereni u sudu, ako je ugovor izvršen u cijelosti ili u pretežnom dijelu, ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovor. Okružni sud je ocijenio da predmetni ugovor očigledno ni u jednom segmentu ne ispunjava zakonom predviđenu formu za svoju punovažnost, te je obrazložio da se usmenim kupoprodajnim ugovorom nekretnina ne može konvalidirati, a i konvalidacija ugovora u sudskom postupku se ne može vršiti po službenoj dužnosti, već samo na zahtjev stranke. Dalje je obrazloženo da je sankcija za nedostatak forme određena članom 70. stav 1. ZOO, a moguća konvalidacija članom 73. istog zakona. Međutim, konkretan usmeni ugovor ne bi se mogao konvalidirati ne samo zbog činjenice da je posebna forma ugovora propisana zbog zaštite odgovarajućih javnih interesa (jer bi protivno značilo nepoštivanje kogentne norme), već što ugovorne obaveze nisu izvršene u cjelini, odnosno u pretežnom dijelu. Isplata polovine cijene, kao bitnog elementa za postojanje ugovora po članu 454. stav 1. ZOO, ne može značiti da je ugovorna strana, kupac, ispunila obavezu.

6. U odnosu na tvrdnje apelanata da dio primljene cijene od 5.000,00 DM predstavlja kaparu i da imaju pravo da je zadrže, jer je krivnja za propust na strani tužitelja, Okružni sud je istakao da kapara kao akcesorni pripadak ugovora može postojati samo uz pravno valjani ugovor, koja se kod zaključenja ugovornog odnosa ne može pretpostavljati, već mora kao takva biti jasno i izričito ugovorena. Okružni sud je istakao da se, prema članu 79. ZOO, kapara daje u trenutku zaključenja ugovora kao znak da je ugovor nastao kao sredstvo obezbjeđenja izvršenja tog ugovora, a ono što jedna strana predaje drugoj, ako želi da to bude po osnovu kapare, mora da bude kao takvo izričito ugovoreno, u protivnom se smatra avansom. Okružni sud je dalje obrazložio da pitanje opravdanosti zadržavanja kapare pretpostavlja postojanje određenog pravno valjanog ugovora radi koga je i u vezi sa kojim je kapara ugovorena i data. U konkretnom slučaju predmetni ugovor nije ni nastao jer je protivan imperativnoj zakonskoj normi, a nije ni dokazano da su stranke primljenu polovinu kupoprodajne cijene odredile kao kaparu, tj. kapara koja je akcesorne naravi ne može ni postojati. Posljedica ugovora koji nije ni nastao jeste da mora uslijediti međusobna restitucija primljenog i datog. Imajući u vidu da je očigledno da se tužitelj ne nalazi u posjedu sporne nekretnine jer su je apelanti dalje otuđili, a ostali su u posjedu novčanog iznosa od 5.000,00 DM koji su još 1990. godine kao dio isplate kupoprodajne cijene primili od tužitelja, Okružni sud je zaključio da treba da ga vrate.

7. Okružni sud je prigovor zastare apelanata ocijenio neosnovanim, naglašavajući da član 376. stav 1. ZOO, za koga apelanti smatraju da je primjenjiv, propisuje zajedno sa stavom 2. istog člana naknadu štete nastalu iz delikta. Također je navedeno da nema mjesta ni stavu 3. člana 376. ZOO koji je primjenjiv za štetu koja nastane povredom ugovorne obaveze, jer u konkretnom slučaju ugovor nije ni nastao. Okružni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju primjenjiv opći zastarni rok koji iznosi deset godina prema članu 371. ZOO, obrazlažući da je tužena apelantica, kada je saslušavana kao stranka na ročištu od 29. juna 2005. godine, potvrdila da je sa tužiteljem dogovarala rok za ispunjenje njegove obaveze u vezi sa isplatom ostatka cijene, te ga je pismeno obavijestila da je krajnji rok za ispunjenje obaveze 4. april 2001. godine. Na ovaj način je dogovoren rok isplate voljom stranke produžen do navedenog datuma tako da je jasno da zastara nije nastupila.

8. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu svojih prava apelanti vide u nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, naglašavajući da u konkretnom slučaju «tužitelj nije imao namjeru da izvrši svoju obavezu, te je na taj način doveo apelante u težak položaj». Apelanti su naveli da smatraju «da je tužitelj odustao od kupovine predmetnog placa, te pošto nije ispoštovao dogovor iz 1990. godine i isplatio cjelokupno dogovorenu sumu novca, izgubio je pravo na potraživanje bilo kakvog iznosa, koji se smatra datom kaparom. Pošto je odustao od realizacije ugovora, to je izgubio pravo na bilo kakvo potraživanje od apelanata, tako da su apelanti kao savjesni suvlasnici predmetne nekretnine i raspolagali njome». Apelanti predlažu da Ustavni sud usvoji apelaciju i utvrdi povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-437/08 (V. D. i B. D.) | Sudska praksa | Aktio