Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-513/08 (E. Z.)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-513/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 513/08, rješavajući apelaciju Edhema Zelića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edhema Zelića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-228/04 od 19. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu broj P-170/02 od 12. decembra 2003. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Edhem Zelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, kojeg zastupa Slobodanka Šljokavica, advokat iz Novog Grada, podnio je 12. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-228/04 od 19. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-170/02 od 12. decembra 2003. godine u dijelu u kojem je odbijen njegov protivtužbeni zahtjev.

2. Presudom Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-170/02 od 12. decembra 2003. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice Radane Drljača (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kojim je tražila da sud obaveže apelanta da joj na ime naknade štete plati iznos od 10.821,70 KM sa kamatama i troškovima postupka. Istom presudom odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev za naknadu obične štete u iznosu od 314,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 15. juna 2001. godine pa do isplate, kao i zahtjev za naknadu izmakle dobiti u iznosu od 2.800,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 17. jula 2003. godine pa do isplate i dio zahtjeva za naknadu troškova spora. Istovremeno je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju presude, između ostalog, navedeno je da je tužiteljica tužbenim zahtjevom tražila naknadu štete na ime radova izvedenih u stanu (korisnih ulaganja) u potkrovlju stambeno-poslovne zgrade u Ul. Ive Andrića u Novom Gradu, dok je apelant protivtužbenim zahtjevom tražio naknadu obične štete na ime protivvrijednosti ulaznih vrata, te troje sobnih vrata i naknadu izmakle dobiti na ime zakupnine za koju je apelant tvrdio da je mogao ostvariti u periodu od 25. februara 2000. godine, od kada mu je tužiteljica bila obavezna da vrati stan.

4. Dalje je navedeno da je nesporno među parničnim strankama da je stan koji je predmet konkretnog postupka apelant kupio od DP «Građevinar» Bosanski Novi/Novi Grad i zaključio Ugovor o kupoprodaji broj 01-DP-371 od 28. jula 1991. godine sa navedenim pravnim licem. Također, nesporno je da je predmet ove kupoprodaje bio nazavršen stambeni objekat, a u potkrovlju stambene zgrade u konačnom stepenu izgrađenosti kao tavanski prostor. Tužiteljica je tvrdila da je ona dovršila predmetni tavanski prostor, te ga svojim radom i ulaganjem pretvorila u stambeni prostor. Apelant je tvrdio da je on izgradio stan u tavanskom prostoru i da u njemu nisu bili postavljeni jedino podovi, lamperija na stropu i neznatan dio sanitarne opreme.

5. Dalje, iako je apelant kupio predmetni stan, nesporno je utvrđeno da je isti stan bio predmet kupoprodaje po Ugovoru o kupoprodaji broj 01 DP-167/94 od 16. decembra 1994. godine zaključenog između DP «Građevinar» Novi Grad i DP «Sana» Novi Grad, koji je Odlukom DD «Sana – trikotaža i konfekcija» broj 4/95 od 4. maja 1995. godine dodijeljen na korištenje tužiteljici. Predmetni stan tužiteljica je koristila od maja 1995. godine sve do 1. juna 2001. godine, kada je provođenjem deložacije okončan upravni postupak protiv tužiteljice koji je vođen po apelantovom zahtjevu pred nadležnim organima uprave. Uvidom u spis Osnovnog suda broj P-155/01 Osnovni sud je utvrdio da je pokrenut parnični postupak i da su «Sana - konfekcija» Novi Grad i tužiteljice podnijele tužbe protiv DP «Građevinar» Novi Grad. U istom postupku zaključeno je sudsko poravnanje u kojem se tuženi DP «Građevinar» Novi Grad obavezao tužiteljima umjesto predmetnog stana predati u posjed i vlasništvo drugi stan čija je lokacija i kvadratura određena u poravnanju.

6. Osnovni sud je, imajući u vidu navedeno poravnanje, odnosno prihvatajući prigovore parničnih stranaka o nedostatku aktivne i pasivne legitimacije, svojom presudom odbio tužiteljičin tužbeni zahtjev i apelantov protivtužbeni zahtjev.

7. Okružni sud je, odlučujući o žalbi tužiteljice, svojom presudom uvažio žalbu, presudu Osnovnog suda preinačio u osporenom odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu, kao i odluke o troškovima postupka, te je apelant obavezan da na ime naknade nužnih i korisnih troškova isplati tužiteljici iznos od 3.336,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 19. novembra 2007. godine pa do isplate, uz naknadu troškova prvostepenog i žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 1.430,00 KM u roku od trideset dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Žalba tužiteljice u ostalom dijelu je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u preostalom odbijajućem dijelu, preko dosuđenog iznosa.

8. Na sjednici Vijeća Okružnog suda 29. augusta 2007. godine odlučeno je da se u predmetnoj pravnoj stvari održi rasprava pred drugostepenim sudom radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja koje je od pravnog značaja za pravilnu primjenu materijalnog prava, i to ponovnim izvođenjem već izvedenih dokaza: dopunom nalaza vještaka građevinske struke, saslušanjem parničnih stranaka i već saslušanih svjedoka. Analizom i ocjenom navedenih dokaza, Okružni sud je naveo da iz izvedenih dokaza proizlazi nesumnjiv zaključak da nužne i korisne troškove na predmetnom stanu čine radovi koje je izvela tužiteljica, kojim je uvećana vrijednost stana, koji su se sastojali od nabavke i postavljanja parketa, podnih pločica, zatim, materijala i radne snage za lakiranje parketa, lamperije i stolarije. Okružni sud je detaljno dalje naveo i ostale vrste izvršenih radova, ali koje nije izvela tužiteljica, zbog čega je i ocijenio da nema osnova za naknadu u tom dijelu.

9. Okružni sud se pozvao na član 38. st. 2. i 3. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 60/80 i 36/90 i «Službeni glasnik RS» broj 38/03) kojim je propisano da savjestan držalac stvari ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana. Okružni sud je obrazložio da se nužni troškovi određuju prema objektivnim kriterijima i da oni predstavljaju troškove neophodne za održavanje same stvari i za njeno normalno funkcioniranje s tim da korisni troškovi nisu nužni za stvar, ali oni povećavaju vrijednost stvari. Imajući u vidu da je tužiteljica bila savjestan držalac predmetnog stana, jer je u njegovom posjedu bila na osnovu ugovora, te da konkretni troškovi predstavljaju nužne i korisne troškove, s obzirom na pravnu prirodu predmetnog ulaganja u stan, Okružni sud je zahtjev tužiteljice za naknadu nužnih i korisnih troškova u dosuđenom iznosu ocijenio osnovanim na temelju člana 39. st. 2. i 3. navedenog zakona.

10. Okružni sud je ocijenio da su bez osnova prigovori parničnih stranaka o nedostatku aktivne i pasivne legitimacije, navodeći da predmetni radovi urađeni na trošak tužiteljice spadaju u «obim nužnih i korisnih radova» za čiju vrijednost je umanjena imovina tužiteljice, a uvećana apelantova imovina. Okružni sud je zaključio da je bez pravnog značaja činjenica da je tužiteljici po osnovu navedenog poravnanja obezbijeđen drugi stan, jer je obezbjeđenje drugog stana nevezano za ulaganje tužiteljice u predmetni stan. Okružni sud je naveo da se radi o dva potpuno nezavisna materijalnopravna odnosa, tj. o odnosu tužiteljice i apelanta koji je uređen navedenom zakonskom odredbom i o odnosu preduzeća «Građevinar» kao prodavca predmetnog stana «Sani» (koja je stan dodijelila tužiteljici) i pored toga što isti stan nije mogao biti predmetom te kupoprodaje u kojoj su učestvovala navedena dva preduzeća i tužiteljica, ali da je taj odnos nevezan sa predmetom spora u konkretnoj pravnoj stvari.

11. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu svojih prava apelant vidi u nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, navodeći «da je nezadovoljan osporenom presudom Okružnog suda jer smatra da je sud krajnje pogrešno utvrdio činjenično stanje, a potom na isto pogrešno primijenio materijalno pravo, obavezujući ga da tužiteljici isplati novčani iznos koji ona nije uložila u njegov stan, niti je to dokazala». Također, apelant je nezadovoljan i dijelom prvostepene presude kojim je odbijen njegov protivtužbeni zahtjev, te je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i stavi van snage presudu Okružnog suda koja je, po apelantovom mišljenju, «nezakonita i donijeta na njegovu štetu».

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-513/08 (E. Z.) | Sudska praksa | Aktio