Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-99/08 (N. E.)
Odluka donesena 21. 07. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nacionalizacija
- Građevinsko zemljište
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-99/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 99/08, rješavajući apelaciju Nadire Emkić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nadire Emkić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000950 od 4. oktobra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1179/05 od 26. maja 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nadira Emkić (u daljnjem tekstu: apelantica ) iz Tuzle, koju zastupa Bakir Pašić, advokat iz Tuzle, podnijela je 9. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000950 od 4. oktobra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1179/05 od 26. maja 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-3750/81 od 20. maja 2005. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja, među kojima je i apelantica, te su Rifat Selimović i Fehim Selimović (u daljnjem tekstu: tuženi) obavezani da tužiteljima predaju u posjed nekretnine bliže označene u presudi. Istom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženih kojim su tražili da se utvrdi da je ugovorom od 21. marta 1967. godine, zaključenim između prednika tužitelja kao prodavca i tuženih kao kupaca, izvršen pravno valjan prijenos prava korištenja na izgrađenom građevinskom zemljištu u društvenoj svojini, te da se, dosljedno tome, utvrdi da su tuženi stekli svojstvo nosioca ranijeg vlasnika neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenoj svojini na parcelama bliže označenim u stavu dva izreke presude, što su tužitelji dužni priznati i trpjeti da se tuženi na predmetnim parcelama upišu kao nosioci prava korištenja u odgovarajućoj zemljišnoj evidenciji sa dijelom 1/1.
3. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1179/05 od 26. maja 2006. godine žalba tuženih je uvažena i prvostepena presuda je preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelantice i ostalih tužitelja za predaju u posjed sporne nekretnine. Istovremeno, usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženih, te je utvrđeno da je ugovorom od 21. marta 1967. godine, koji je zaključila Safeta Vilić kao prednik svih tužitelja sa tuženima, izvršen pravno valjan prijenos prava korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu u društvenoj svojini, te je, dosljedno tome, utvrđeno da su tuženi stekli svojstvo ranijeg vlasnika neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta na parcelama bliže označenim u izreci presude, što su apelantica i ostali tužitelji dužni priznati i trpjeti da se tuženi na predmetnim parcelama upišu kao nosioci prava korištenja u odgovarajućoj zemljišnoknjižnoj evidenciji sa dijelom 1/1.
4. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi tuženih, na sjednici Vijeća drugačijom ocjenom isprava i dokaza koji su bili izvedeni pred prvostepenim sudom, utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je navedeno u prvostepenoj presudi, u odnosu na pravni karakter ugovora od 21. marta 1967. godine na osnovu kojeg su tuženi od tada u nesmetanom posjedu nekretnina koje su predmet tužbenog i protivtužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je naglasio da je pravna prednica apelantice i ostalih tužitelja zaključila sa tuženima pismeni kupoprodajni ugovor 21. marta 1967. godine u kojem su određeni predmet prodaje (2.000 m2 zemljišta bliže naznačen u presudi) i cijena (350.000 starih dinara po dunumu). Ugovor su potpisali ugovarači u prisustvu dva svjedoka koji su, također, potpisali predmetni ugovor. Dalje je utvrđeno da su ugovarači odmah ispunili svoje ugovorene obaveze (majka apelantice i ostalih tužitelja angažirala je geometra i tuženim predala u posjed nekretnine, a oni su joj isplatili kupoprodajnu cijenu). Od tada su tuženi posjednici i poreski obveznici na predmetnim nekretninama.
5. Dalje je navedeno da je prednica apelantice i ostalih tužitelja na nekretninama, koje su bile predmet ugovora od 21. marta 1967. godine, bila upisana u zemljišnu knjigu kao nosilac prava korištenja do izuzimanja, na osnovu Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda broj O-211/66 od 15. marta 1966. godine i na osnovu čl. 38. i 39. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta («Službeni list FNRJ» broj 24/59). U vrijeme sačinjavanja navedenog ugovora 1967. godine prednica tužitelja, tj. i apelantice, imala je status ranijeg vlasnika nacionalizovanog neizgrađenog zemljišta, koje joj nije izuzeto od Općine Tuzla, a niti je ostvarila pravo korištenja radi podizanja porodične stambene zgrade na tom zemljištu do dana prijenosa, odnosno do 21. marta 1967. godine.
6. Nakon toga, prednica apelantice i ostalih tužitelja je ugovorom o poklonu od 19. oktobra 1971. godine prenijela na tužitelje pravo korištenja sa dijelom od po ¼. Iz iskaza parničnih stranaka proizlazi da apelantica i ostali tužitelji nikada nisu ušli u posjed predmetnih nekretnina po navedenom ugovoru o poklonu, kao i da njihova pravna prednica za života nije tražila predaju u posjed, sve do njene smrti 1980. godine. Tek nakon smrti pravne prednice apelantica je podnijela prvobitnu tužbu 7. decembra 1981. godine radi predaje u posjed.
7. U međuvremenu u odnosu na tužene, nakon što im je pravna prednica apelantice i ostalih tužitelja predala u posjed sporno zemljište, utvrđeno je da je formirana građevinska percela bliže označena u presudi na kojoj je drugotuženi, uz odobrenje za građenje, izgradio stambeni objekat. Preostale dvije parcele naznačene u presudi koje su mu prenesene na korištenje imaju karakter neizgrađenog građevinskog zemljišta koje drži u posjedu od 1967. godine i nisu mu izuzete od nadležne općine. U odnosu na prvotuženog, po predaji predmetnih parcela u posjed 1967. godine, formirane su građevinske parcele naznačene u presudi na kojima je prvotuženi bespravno izgradio građevinski objekat, te iste parcele imaju karakter izgrađenog građevinskog zemljišta. Također, na osnovu dopunske skice avionskog snimanja iz 1968. godine utvrđeno je da je došlo do upisa parcela na tužene u katastru nekretnina nakon izlaganja, a koje su predmet tužbenog i protivtužbenog zahtjeva, dok pravna prednica apelantice i ostalih tužitelja nikada nije tražila promjenu ovog upisa u katastru, niti povrat predmetnih nekretnina.
8. Kantonalni sud je obrazložio da pravo ranijeg vlasnika nacionalizovanog građevinskog neizgrađenog zemljišta da zemljište koje je u njegovom posjedu ustupi na korištenje, uz naknadu ili bez naknade, drugom licu proizlazi iz člana 39. stav 1. navedenog zakona, kao i obaveznog tumačenja istog člana navedenog zakona od Komisije za tumačenje zakona od 9. juna 1959. godine («Službeni list FNRJ» broj 24/59). Prema njemu, nije bio ograničen krug osoba na koje je bilo moguće prenijeti pravo korištenja nacionalizovanog neizgrađenog građevinskog zemljišta, neovisno od toga da li se to pravo korištenja prenosi besplatno ili uz naknadu.
9. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju iz provedenih dokaza proizlazi da je majka apelantice i ostalih tužitelja, kao raniji sopstvenik nacionalizovanog građevinskog neizgrađenog zemljišta, pismenim ugovorom od 21. marta 1967. godine prenijela uz naknadu na tužene trajno pravo korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu koje je predmet tužbenog i protivtužbenog zahtjeva. Zbog toga, navedeni pismeni ugovor ima karakter trajnog prenosa prava korištenja uz naknadu, u smislu člana 39. stav 1. Zakona o nacionalizaciji, neovisno od toga što su ga ugovorne strane označile kao kupoprodajni ugovor. Kantonalni sud je ocijenio da navedeni pravni posao nije ništav u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), niti se na taj pravni posao može primijeniti član 5. stav 1. Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera («Službeni list SFRJ» broj 5/68), te čl. 23. i 59. Zakona o građevinskom zemljištu, kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud. Također, Kantonalni sud je ocijenio da apelantica i ostali tužitelji nisu dokazali svoje tvrdnje da su tuženi, bez pravnog osnova, od 1967. godine u posjedu nekretnina koje su predmet tužbenog zahtjeva, a što su bili dužni prema članu 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te im ne pripada pravo na petitornu zaštitu u smislu čl. 48. i 50. Zakona o vlasničkopravnim odnosima («Službene novine FBiH» broj 6/98), bez obzira što su upisani kao nosioci prava korištenja do izuzimanja sa dijelom od ¼.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-06-000950 od 4. oktobra 2007. godine, odlučujući o apelantičinoj reviziji protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-1179/05 od 26. maja 2006. godine, reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je u cijelosti prihvatio pravnu ocjenu Kantonalnog suda da u konkretnom slučaju dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom nisu davali osnova za odluku kao u prvostepenoj presudi. Vrhovni sud je ocijenio da je Kantonalni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, a protivtužbeni zahtjev tuženih usvojio, te da je pri tome dao potpune i valjane razloge koje je prihvatio i taj sud.
11. Imajući u vidu da je pravna prednica apelantice i ostalih tužitelja, kao raniji vlasnik nacionalizovanog građevinskog neizgrađenog zemljišta, 1967. godine ugovorom prenijela uz naknadu na tužene trajno pravo korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu koje je predmet tužbenog i protivtužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je naglasio da taj ugovor ima karakter trajnog prijenosa prava korištenja uz naknadu u smislu navedenih normi materijalnog prava, neovisno od toga što su ga ugovorne strane označile kao kupoprodajni ugovor.
12. Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak u pobijanoj presudi Kantonalnog suda da su tuženi ugovorom od 21. marta 1967. godine stekli svojstvo ranijeg vlasnika neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta na predmetnim parcelama, budući da je zemljište koje je predmet protivtužbenog zahtjeva postalo društvena svojina prije 15. februara 1968. godine (nacionalizovano, prema članu 39. Zakona o nacionalizaciji, ocu tužitelja, tj. i apelantice Ahmetu Viliću), da je pravo korištenja do izuzimanja preneseno po osnovu nasljeđa na majku apelantice i ostalih tužitelja 1966. godine i da je 1967. godine ona kao raniji vlasnik nacionalizovanog neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta pismenim ugovorom to pravo trajno uz naknadu prenijela na tužene. Od tada oni plaćaju porez na to zemljište i u njegovom su posjedu, a kupovnu cijenu su isplatili prednici tužitelja, te je na njih izvršen katastarski prijenos nekretnina.
13. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu svojih prava apelantica vidi u nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, naglašavajući da su sudovi «po vlastitom nahođenju klasičan kupoprodajni ugovor mijenjali, kvalificirajući da se radi o ugovoru o prenosu prava korištenja, uz naknadu, u smislu člana 39. stav 1. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta».
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a ta obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović