Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-46/08 (L. Č.)
Odluka donesena 21. 07. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-46/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 46/08, rješavajući apelaciju Ljubiše Četića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljubiše Četića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Kž-326/05 od 13. marta 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj K-
522/97 od 6. novembra 2002. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljubiša Četić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, koga zastupa Željko Gnjatović, advokat iz Prijedora, podnio je 3. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-326/05 od 13. marta 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-522/97 od 6. novembra 2002. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj K-522/97 od 6. novembra 2002. godine je utvrđeno da je apelant, zajedno sa saučesnicima K.V. i V.R., počinio produženo krivično djelo razbojništva iz člana 223. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik RS» broj 22/00: u daljnjem tekstu: KZRS).
3. Apelantu je stavljeno na teret da je 19. juna 1993. godine, u namjeri da oštećene M.H. i A.M. (u daljnjem tekstu: oštećeni) iz Banje Luke iseli iz kuće, a da se useli M.D., zajedno sa saučesnicima uzeo i prisvojio vrijedne stvari, kao i novčani iznos od 2.000 KM. Dalje, apelant je 1. jula 1993. godine zajedno sa saučesnicima ušao u kuću, prijeteći pištoljem i nožem, porezao nožem po vratu oštećenog A.M., a drugi saučesnik je nožem udario i posjekao prst oštećenoj H.M. zahtijevajući da im predaju 6.000 KM. Tom prilikom su od oštećenih uzeli i prisvojili 220 DM, što su apelant i njegov saučesnik podijelili između sebe. Apelantu i saučesnicima je stavljeno na teret da su, u sastavu grupe, upotrebom sile protiv nekog lica, prijetnjom da će neposredno napasti na njihov život i tijelo, oduzeli tuđu pokretnu stvar s namjerom da njenim prisvajanjem pribave sebi protivpravnu imovinsku korist.
4. Sud je proveo dokazni postupak saslušavši svjedoka V.B., te pročitavši iskaze svjedoka B.M. i M.D. Sud je, pored toga, izvršio uvid u predmet o predaji predmeta 571/93 od 13. jula 1993. godine, zatim, uvid u potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta od 11. jula 1993. godine, te sačinio dopis CJB – PS Banja Luka broj 10-01/2-5051/02 od 17. oktobra 2002. godine. Sve ove dokaze, kao i odbranu okrivljenih sud je ocijenio savjesno kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Sud nije saslušao oštećene, jer je utvrđeno da su se odselili iz Banje Luke, tako da nisu bili dostupni. Ocjenjujući izloženo, prvostepeni sud je prihvatio apelantovu odbranu datu u istražnom postupku, jer je, prema obrazloženju suda, tu odbranu dao neposredno nakon izvršenja kritičnog događaja u toku 1993. godine. Sud je zaključio da je u to vrijeme dat istinit iskaz u odnosu na iskaz dat na glavnom pretresu s obzirom na protok vremena, pa je «logično da su okrivljeni mijenjali svoju odbranu radi izbjegavanja krivične odgovornosti». U tom smislu, Osnovni sud je zaključio da se apelantova odbrana data u istražnom postupku, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, kao i drugi dokazi izvedeni na glavnom pretresu mogu smatrati dovoljnim da se utvrdi apelantova krivična odgovornost.
5. Presudom Okružnog suda broj Kž-326/05 od 13. marta 2006. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i njegovog branioca i potvrđena prvostepena presuda. Okružni sud je naveo da u odnosu na optuženog apelanta nisu počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje se apelant i njegov branilac pozivaju u žalbi. Također, nisu počinjene ni povrede Krivičnog zakona na apelantovu štetu, na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Dalje, novi Zakon o krivičnom postupku («Službeni glasnik RS» broj 50/03: u daljnjem tekstu: ZKPRS) u članu 442. stav 3. je propisao da će se svi krivični postupci koji su primljeni u sud prije stupanja na snagu nastaviti po dosadašnjim propisima, odnosno po ranijem Zakonu o krivičnom postupku («Službeni list SFRJ» broj 4/77: u daljnjem tekstu: raniji ZKP), osim ako u prelaznim i završnim odredbama nije drukčije propisano.
6. Okružni sud je ocijenio kao neosnovan žalbeni prigovor da se u postupku nisu mogli čitati zapisnici iz istrage s obzirom na to da je apelant prije ispitivanja pravilno poučen o svim svojim pravima i obavezama, a iskaze je dao u propisanoj zakonskoj proceduri. Presuda nije donesena samo na osnovu apelantovog iskaza, već i na osnovu iskaza i drugih svjedoka koje je apelant imao priliku da ispita, kao i drugih materijalnih dokaza. Sud nije prihvatio apelantovu žalbenu tvrdnju da je u istražnom postupku sve priznao «po nagovoru svog branioca» koji mu je sugerisao da će zbog ratnog stanja biti «pušten iz pritvora», ocijenivši je kao proizvoljnu i neargumentovanu. Isto tako, Okružni sud je ocijenio neprihvatljivim žalbene navode da se glavni pretres nije mogao okončati bez saslušanja oštećenih, pošto iz sadržaja spisa proizlazi da je pretres odgađan više od 20 puta i da se prisustvo oštećenih nije moglo obezbijediti. Time nije povrijeđeno, kako je zaključio Okružni sud, načelo materijalne istine s obzirom na to da je prvostepeni sud o tome dao jasne i nedvosmislene razloge u svojoj presudi, navodeći koje činjenice i na osnovu kojih dokaza je utvrdio, a koje dokaze i zbog čega nije mogao prihvatiti, dajući prethodno analizu i ocjenu provedenih dokaza i pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima, kako to i nalaže odredba člana 347. stav 2. ZKP. Okružni sud je, konačno, ispitao i odluku prvostepenog suda o kazni, našavši da je prilikom njenog izricanja ocijenio kako olakšavajuće, tako i otežavajuće okolnosti, te utvrdivši da je apelantu kazna realno odmjerena, te da je nužna i potrebna radi ostvarivanja svrhe kažnjavanja propisane u članu 31. KZRS.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na odbranu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u činjenici da u toku postupka nije bio ravnopravan u krivičnom postupku što se ogleda u tome da se strankama, kako i nalaže član 14. ZKPRS, radi utvrđenja istine u krivičnom postupku, pruži prilika da se suprotstave argumentima koje je izložila druga strana. Dalje, apelant navodi da je povrijeđeno i načelo neposrednosti izvođenja dokaza, a samim tim i načelo usmenosti i kontradiktornosti, zato što se, kako tvrdi, prvostepena presuda temelji isključivo na apelantovoj izjavi koja je data u toku istražnog postupka. Osim toga, povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u odbijanju provođenja dokaza predloženih u žalbi. Apelant, također, smatra da sud nije u konkretnom postupku sa jednakom pažnjom ocijenio dokaze koji idu u prilog apelantu i dokaze optužbe.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U konkretnom slučaju iz navoda apelacije proizlazi da apelant osporava presude Osnovnog i Okružnog suda zbog toga što smatra da u konkretnom krivičnom postupku navodno nije tretiran kao ravnopravna stranka u krivičnom postupku, odnosno da je narušen princip kontradiktornosti postupka zato što je prekršeno načelo neposrednog izvođenja dokaza, kao i zbog toga što sudovi, navodno, nisu sa jednakom pažnjom ocijenili dokaze koji idu u prilog apelantu i one koji ga terete. Apelant se žali na ravnopravnost strana, pozivajući se i na kršenje načela kontradiktornosti postupka i načela neposrednog izvođenja dokaza, te na odbijanje provođenja dokaza koje je predložio u žalbi. Dakle, apelant se poziva na garancije iz člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da garancije iz člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije predstavljaju specifične vidove prava na pravično suđenje utvrđenog u stavu 1. toga člana i izraženog u pravu na ravnopravnost strana u postupku. Zbog toga će se ovi apelantovi navodi ispitati na osnovu te dvije odredbe zajedno (vidi, Evropski sud za ljudska prava, presuda Kovač protiv Hrvatske, aplikacija broj 503/05 od 12. jula 2007. godine, stav 23. sa dodatnim referencama). Ovo istovremeno znači da će Ustavni sud morati uzeti u obzir i utjecaj koji je eventualno kršenje navedenih prava moglo imati na ishod postupka u cijelosti u smislu prava na pravično suđenje
11. Ustavni sud ukazuje da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašteni tužilac. Drugi važan princip, koji je u bliskoj vezi sa tim pravom, jeste da postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti, što znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, mogućnost da odgovori na iznesene navode, da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane i, konačno, da mora imati mogućnost da lično prisustvuje suđenju. Odgovarajući na pitanje da li je apelant tretiran na neravnopravan način u odnosu na tužioca, Ustavni sud zapaža da je apelant u toku cijelog postupka imao branioca, da je imao mogućnost da predlaže i izvodi dokaze, da je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca, te predložiti dokaze u pogledu odbrane.
12. Dalje, Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su nezavisna jedno od drugog (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 24/02). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava vidi u tome što neki njegovi dokazni prijedlozi odbijeni. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud razmotrio apelantove navode koji su se odnosili na to da prvostepeni sud nije saslušao oštećene, te da je zaključio da time nije prekršeno bilo kakvo apelantovo procesno pravo, budući da je u prvostepenoj presudi detaljno obrazloženo koji su dokazi izvedeni i kako su ocijenjeni, a koji dokazni prijedlozi su odbijeni i zašto. Stoga, Ustavni sud smatra da u ovakvom odlučenju nema bilo kakve proizvoljnosti i da ni na koji način nije doveden u pitanje princip ravnopravnosti strana.
13. Što se tiče navoda koji se tiču čitanja apelantovog iskaza iz istrage, Ustavni sud zapaža da je provostepeni sud dao detaljno i jasno obrazloženje zašto je kao valjan pročitan i prihvaćen apelantov iskaz dat u istrazi, a ne onaj koji je dao na glavnom pretresu. Također, Ustavni sud ukazuje da je izvođenje ovog dokaza provedeno u skladu sa procesnim ovlaštenjima suda u krivičnom postupku. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant u istrazi dao iskaz u prisustvu branioca, dakle, da je bio poučen o pravima, da apelantov iskaz iz istrage nije jedini dokaz na kojem su sudovi utemeljili svoje odluke, te da je, kako je već rečeno, imao mogućnost da taj iskaz ospori izvođenjem svojih dokaza u čemu nije, kako je već zaključeno, tretiran neravnopravno u odnosu na optužbu.
14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3.d) Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović