Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-511/08 (M. B.)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Kamata
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-511/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 511/08, rješavajući apelaciju M. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. B. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-000 958 od 16. novembra 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj I-8344/00 od 6. jula 2005. godine u odnosu na pravo na okončanje izvršnog postupka u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. B. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-000 958 od 16. novembra 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj I-8344/00 od 6. jula 2005. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. M.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Busovače podnio je 14. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-000 958 od 16. novembra 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-8344/00 od 6. jula 2005. godine.

2. Apelant je 6. septembra 2000. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave – sudske nagodbe zaključene pred Općinskim sudom u Zenici broj P-

1453/98 od 22. marta 2000. godine. Navedenom sudskom nagodbom izvršenik GP «Bosna» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: izvršenik) je preuzeo obavezu da na ime ostvarenih ličnih dohodaka apelantu isplati iznos od 7.196,72 KM do 31. augusta 2000. godine. Općinski sud je 29. septembra 2000. godine donio Rješenje o izvršenju broj I-8344/00 kojim je dozvolio predloženo izvršenje. Nakon što je rješenje o izvršenju postalo pravosnažno, izvršenik je 4. novembra 2002. godine obavijestio Općinski sud o strukturi njegovih neizmirenih obaveza, gdje su, prema listingu Agencije za finansijske, informatičke i posredničke usluge d.d. Sarajevo (AFIP), prikazane preostale obaveze izvršenika, među kojima je i obaveza prema apelantu.

3. Općinski sud je 13. januara 2003. godine pozvao AFIP da ga obavijesti da li je provedeno rješenje o izvršenju od 29. septembra 2000. godine. Iz obavještenja AFIP-a je utvrđeno da se navedeno rješenje nalazi na evidenciji redoslijeda naplate na 15. mjestu, te da nije realizovano zbog nedostatka sredstava na žiro-računu izvršenika. Općinski sud je 11. juna 2004. godine navedenu obavijest dostavio apelantovom punomoćniku na izjašnjenje i pozvao ga da eventualno dostavi novi transakcijski račun izvršenika i naziv poslovne banke kod koje je otvoren. Općinski sud je 21. februara 2005. godine poslao apelantu dopis u kojem ga je obavijestio da je sud već dva puta (11. juna i 15. septembra 2004. godine) nalagao apelantovom punomoćniku da sudu dostavi novi broj transakcijskog računa izvršenika i naziv poslovne banke kod koje je otvoren, jer na računu koji je otvoren kod AFIP-a i koji je naveden u prijedlogu za izvršenje nema sredstava. Pošto punomoćnik nije postupio po nalogu suda, Općinski sud je naložio apelantu da u roku od 30 dana dostavi tražene podatke.

4. Apelant je 16. marta 2005. godine Općinskom sudu dostavio brojeve transakcijskih računa izvršenika i nazive banaka kod kojih su otvoreni, kao i svoj račun i naziv banke.

5. Općinski sud je 28. aprila 2005. godine pozvao AFIP da izvrši povrat rješenja o izvršenju, nakon čega je 20. maja 2005. godine rješenje o izvršenju dostavio Raiffeisen Bank d.d. BiH Sarajevo radi izvršenja, uz napomenu da, ukoliko izvršenik nema sredstava na računu kod te banke, ili nema dovoljno sredstava, rješenje o izvršenju uz izvještaj dostave narednoj banci označenoj u apelantovom podnesku, odnosno da postupe u skladu s odredbom člana 172. u vezi sa članom 171. stav 3. Zakona o izvršnom postupku i o tome obavijeste sud. Istog dana Općinski sud je o navedenom obavijestio i apelanta.

6. Raiffeisen Bank d.d. BiH Sarajevo je 10. juna 2005. godine obavijestila Općinski sud da su 8. juna 2005. godine izvršili prenos novčanih sredstava u iznosu od 7.196,72 KM uvećanih za troškove izvršenja sa računa izvršenika na apelantov račun.

7. Apelant je podneskom od 24. juna 2005. godine obavijestio Općinski sud da je putem poslovne banke izvršenika naplatio potraživanje u iznosu od 7.196,72 KM. Pošto navedeni iznos nije isplaćen u dogovorenom roku, to jeste do 31. augusta 2000. godine, nego 8. juna 2005. godine, apelant je predložio da Općinski sud dostavi rješenje o izvršenju poslovnoj banci izvršenika radi isplate zakonskih zateznih kamata na iznos od 7.196,72 KM, i to od 31. augusta 2000. godine pa do konačne isplate.

8. Rješenjem Općinskog suda broj I-8344/00 od 6. jula 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-000 958 od 16. novembra 2007. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog kojim je predložio da Općinski sud rješenje o izvršenju dostavi poslovnoj banci izvršenika radi isplate zakonskih zateznih kamata, i izvršni postupak obustavljen.

9. U obrazloženju osporenih rješenja je navedeno da iz stanja spisa proizlazi da je prvostepeni sud Rješenje o izvršenju broj I-8344/00 od 29. septembra 2000. godine donio na osnovu izvršne isprave – sudske nagodbe zaključene pred Općinskim sudom u Zenici. Sudovi su zaključili da je apelantov prijedlog neosnovan, jer su utvrdili da je rješenje o izvršenju u cijelosti provedeno u skladu sa sudskom nagodbom. Navedenom nagodbom, kako je dalje obrazloženo, nisu određene kamate na iznos glavnog duga, niti su se stranke sporazumjele da je izvršenik dužan platiti zakonske zatezne kamate od 31. augusta 2000. godine za slučaj da izvršenik ne plati dogovoreni iznos u navedenom roku. Apelantove žalbene navode kojim potražuje zakonske zatezne kamate, shodno članu 277. Zakona o obligacionim odnosima, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim, jer zakonske zatezne kamate nisu utvrđene sudskom nagodbom, a sud u izvršnom postupku izvršenje provodi prinudno i prema pravilima Zakona o izvršnom postupku i na osnovu izvršne isprave. Također, Kantonalni sud je istakao da, pri tome, sud nema ovlaštenje da u izvršnom postupku ocjenjuje pravilnost i zakonitost izvršne isprave, niti to postupajući po žalbi može učiniti drugostepeni sud.

10. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog dužine trajanja izvršnog postupka i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da je Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje na temelju sudske nagodbe koja je sklopljena u Općinskom sudu u Zenici, a koja se odnosi na neisplaćene plaće koje je apelant zajedno sa drugim zaposlenicima izvršenika zaradio u Libiji. Dalje je naveo da je od momenta podnošenja prijedloga za izvršenje 2000. godine pa do prijenosa sredstava na apelantov transakcijski račun prošlo pet godina. Apelant smatra da su mu na iznos od 7.196,72 KM, koliko je dogovoreno da mu se isplati na ime neisplaćenih plaća, trebale biti isplaćene i zatezne zakonske kamate za period od 31. augusta 2000. godine pa do isplate.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Razuman rok u vezi sa izvršnim postupkom

13. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog dužine trajanja izvršnog postupka, jer je od momenta podnošenja prijedloga za izvršenje 2000. godine pa do prijenosa novčanih sredstava na njegov transakcijski račun 2005. godine prošlo pet godina.

14. Ustavni sud zapaža da su predmet ove apelacije odluke sudova kojima je odbijen apelantov zahtjev za isplatu zateznih kamata koje, kako su sudovi utvrdili, nisu ni bile predmet sudske nagodbe kao izvršnog naslova u konkretnom izvršnom postupku. Također, Ustavni sud zapaža da se apelant nije žalio Ustavnom sudu zbog dužine postupka dok je trajao izvršni postupak radi naplate njegovog potraživanja iz sudske nagodbe, već se obratio Ustavnom sudu nakon što mu je odbijen prijedlog za isplatu navedenih zateznih kamata. Ustavni sud smatra da osporena rješenja ne pokreću pitanje kršenja prava na izvršenje sudske odluke u razumnom roku, jer se odnose na potraživanje koje nije navedeno u izvršnom naslovu. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava na izvršenje odluke u razumnom roku u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

15. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra», uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.

16. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant tražio isplatu zakonskih zateznih kamata na glavni dug koji mu nije bio isplaćen u dogovorenom roku iako isplata kamata u slučaju kašnjenja nije bila predviđena sudskom nagodbom kao izvršnim naslovom. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da apelant nije imao «ostvariv zahtjev» u vezi sa kamatama koje je tražio u izvršnom postupku, pa stoga nije mogao imati ni «legitimno očekivanje» da će ostvariti pravo na isplatu zakonske zatezne kamate u izvršnom postupku kada to pravo nije bilo dogovoreno zaključenom sudskom nagodbom. Stoga, apelant nema ni «imovinu» zaštićenu članom 1. Protokola broj 1. Uzimajući u obzir sve navedeno, apelacija u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju je nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-511/08 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio