Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-500/08 (Z. B. i D. B.)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Kamata
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-500/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP-500/08, rješavajući apelaciju Zorana Božića i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Božića i Dragana

Božića, podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-

0-Gž-05-001947 od 16. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-2239/03 od 7. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Božić i Dragan Božić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Prnjavora, koje zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 14. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-05-001947 od 16. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2239/03 od 7. novembra 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-2239/03 od 7. novembra 2005. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata i tužena «Krajina osiguranje» a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena) je obavezana da na ime materijalne i nematerijalne štete apelantima isplati ukupan iznos od 21.950,00 KM i da im nadoknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 6.181,30 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do konačne isplate. Navedenom presudom preostali dio tužbenog zahtjeva apelanata preko dosuđenog iznosa odbijen je kao neosnovan.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je o naknadi nematerijalne štete odlučio u skladu s članom 201. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisano da u slučaju smrti nekog lica, sud može dosuditi članovima njegove uže porodice pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove. Osnovni sud je obrazložio da se duševni bolovi koje su apelanti smrću majke trpjeli ne mogu iskazati niti novčano nadoknaditi, nego su dosuđeni iznosi samo vid satisfakcije. U konkretnom slučaju, Osnovni sud je posebno cijenio da su usljed predmetne saobraćajne nezgode apelanti ostali bez svog jedinog roditelja, da su u to vrijeme bili malodobni, nezaštićeni i zabrinuti za svoju budućnost, što je uvećalo intenzitet duševne boli koju su trpjeli. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je obavezao tuženu da po osnovu nematerijalne štete plati apelantima po 9.000 KM, jer su to, po ocjeni Osnovnog suda, iznosi koji predstavljaju pravičnu novčanu satisfakciju za njihove duševne bolove zbog smrti bliskog lica. Preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev apelanata, Osnovni sud je ocijenio neosnovanim.

4. Osnovni sud je dalje obrazložio da je na dosuđene iznose materijalne i nematerijalne štete dosudio zakonsku zateznu kamatu od dana presuđenja do konačne isplate. Po ocjeni Osnovnog suda tek sa danom presuđenja visina materijalne i nematerijalne štete je utvrđena i dospjela za isplatu, u smislu odredbe člana 277. ZOO. Zbog navedenih razloga Osnovni sud je odbio dio tužbenog zahtjeva za zakonsku zateznu kamatu od 1. juna 1992. godine do donošenja presude kao neosnovan.

5. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-05-001947 od 16. novembra 2007. godine, žalba apelanata je uvažena i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu preinačena tako da je tužena obavezana da apelantu Draganu Božiću na ime troškova sahrane isplati iznos od 2.700,00 KM umjesto iznosa od 2.000,00 KM, zatim zakonsku zateznu kamatu na iznos od 1.950,00 KM na ime podizanja nadgrobnog spomenika počev od 1. juna 1992. godine umjesto od 7. novembra 2005. godine. Navedenom presudom apelantima je na ime troškova parničnog postupka dosuđen iznos od 8.948,00 KM umjesto iznosa od 6.181,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. novembra 2007. godine kao dana presuđenja pa do isplate.

6. Okružni sud je istakao da je radi pravilne primjene materijalnog prava na koju drugostepeni sud u postupku po žalbi pazi i po službenoj dužnosti, ocijenio neophodnim održavanje rasprave u predmetnoj pravnoj stvari u smislu člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja ponovnim saslušanjem svjedoka kamenoresca na okolnost veličine izgrađenog spomenika i prosječnih troškova istog u vrijeme postavljanja. Okružni sud je utvrdio da iz provedenih dokaza proizilazi da su apelanti za nadgrobni spomenik 22. maja 1992. godine platili 1.950,00 KM. Okružni sud je zaključio da je, shodno odredbi člana 186. ZOO, šteta za apelante nastala navedenog datuma kada su isplatili navedeni iznos i od tog datuma naknada štete se smatra dospjelom. Prema odredbi člana 277. ZOO tužena je obavezana da od navedenog datuma plati zakonsku zateznu kamatu do isplate. Okružni sud se u pogledu zakonske zatezne kamate na materijalnu štetu u obrazloženju pozvao na odluku Ustavnog suda broj AP-1433/06 od 13. septembra 2007. godine. U odnosu na troškove parničnog postupka Okružni sud je naveo da preinačenje odluke ima za posljedicu i preinačenje odluke o troškovima parničnog postupka saglasno odredbi člana 397. stav 2. ZPP.

7. Apelanti se žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zažtitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti su istakli da su redovni sudovi nepravilno i proizvoljno sudili u pogledu prava na pravičnu naknadu na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti bliskog srodnika – majke, jer su sudili protivno uobičajenim standardima. Apelanti smatraju da su im sudovi po navedenom osnovu trebali dosuditi po 10.000 KM kakva je uobičajena praksa, umjesto dosuđenih po 9.000 KM. Dalje se žale da im osporenim presudama nije u skladu s zakonom određeno vrijeme od kada teku zakonske zatezne kamate na nematerijalnu štetu i na troškove spora. Apelanti smatraju da im pripada zakonska zatezna kamata na nematerijalnu štetu počev od podnošenja tužbe u smislu odredbi čl. 186. i 277. ZOO, a ne od dana presuđenja. Također, smatraju da je drugostepeni sud u odluci o troškovima postupka proizvoljno dosudio kamatu na troškove spora. Naveli su da je Okružni sud dosudio troškove cjelokupnog parničnog postupka u iznosu od 8.948,00 KM sa zakonksom zateznom kamatom počev od donošenja drugostepene odluke. Po mišljenju apelanata Okružni sud je trebao troškove prvostepenog postupka dosuditi sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja prvostepene odluke, a ne od dana donošenja drugostepene odluke. Apelanti su zatražili da im Ustavni sud dosudi novčanu naknadu u iznosu od 2.000 KM zbog nedonošenja zakonite odluke od strane redovnih sudova u razumnom roku, kao i naknadu troškova sastava apelacije prema važećoj advokatskoj tarifi.

8. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanata o povredi navedenih prava, jer je sud donoseći odluku o visini naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliskog srodnika cijenio sve okolnosti koje utiču na takvu naknadu, vodeći računa i o ustaljenoj sudskoj praksi u tim sporovima. Dalje je navedeno da je zakonska zatezna kamata na troškove postupka dosuđena od dana kada su ti troškovi utvrđeni, a to je donošenjem drugostepene presude. Okružni sud je istakao da je, obzirom da je otvarao raspravu i preinačavao prvostepenu odluku, o troškovima odlučivao primjenom odredbe člana 397. Zakona o parničnom postupku, vodeći računa o troškovima kako nastalim tokom prvostepenog postupka tako i u postupku povodom žalbe apelanata. Stoga su od dana utvrđivanja visine tih cjelokupnih troškova, donošenjem drugostepene odluke, tuženi i pozvani da od tada dospjelu obavezu izvrše. U pogledu zakonske zatezne kamate na naknadu nematerijalne štete, Okružni sud je istakao da se prema sudskoj praksi u Republici Srpskoj ista dosuđuje od dana utvrđivanja njene visine, a to je donošenjem sudske odluke o obimu i visini te štete, kada se ta šteta smatra i dospjelom jer su tada apelanti saznali koliku su štetu u konkretnom štetnom događaju pretrpjeli. U odnosu na dužinu postupka, Okružni sud je naveo da mu je 19. decembra 2005. godine dostavljen spis sa prvostepenog suda, da je na sjednici vijeća održanoj 16. oktobra 2007. godine odlučio da se u predmetu otvori rasprava, koja je održana 16. novembra 2007. godine, a odluka je izrađena 10. decembra 2007. godine. Okružni sud je istakao da iz navedenog proizilazi da je predmet riješen u razumnom roku.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog toga što, kako navode odluka nije donesena u razumnom roku. Također, apelanti smatraju da im je zbog nepravnilno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava prekršeno i pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Naveli su da im nije dosuđena pravična naknada za pretrpljene duševne bolove, te da nije u skladu s zakonom određeno vrijeme od kada teku zakonske zatezne kamate na nematerijalnu štetu i na dosuđene troškove spora.

12. U odnosu na navode apelanata da nisu imali pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud ističe da prema konzistetnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svijetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanticu (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

13. U konkretnom slučaju predmet se tiče naknade štete što nije posebno složeno ni činjenično ni pravno pitanje. Što se tiče eventualnog doprinosa nadležnih sudova ukupnoj dužini postupka, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud presudu po tužbi apelanata donio u roku od jedne godine i deset mjeseci, a da je Okružni sud o žalbama parničnih stranaka odlučio u roku od jedne godine i jedanaest mjeseci. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud redovno zakazivao rasprave radi provođenja dokaza predloženih od strane parničnih stranaka, dok je Okružni sud svoju odluku donio nakon održane rasprave pred tim sudom. Dakle, ukupno, predmetni parnični postupak trajao je 3 godine i 10 mjeseci, što se u okolnostima konkretnog predmeta ne može smatrati periodom koji je suprotan principu «razumnog vremena» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

14. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu zbog navodno nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud primjećuje da se apelanti u izjavljenoj žalbi nisu žalili zbog toka zakonske zatezne kamate na nematerijalnu štetu od dana presuđenja, već da su ove navode iznijeli prvi put pred Ustavnim sudom. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u kojoj je zauzeto stanovište da prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju biti pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-2424/06 od 18. oktobra 2007. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati.

16. Zbog toga, a imajući u vidu i zaključak Ustavnog suda u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Apelanti se žale da im je povrijeđeno i njihovo pravo da ne budu diskriminirani. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije ima akcesoran karakter i da osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Apelanti ne navode eksplicitno u vezi sa kojim pravom iz Evropske konvencije su diskriminirani, a osim paušalnog navoda, nisu dostavili ni bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji u odnosu na neko garantovano pravo iz Evropske konvencije ili nekog od dokumenata navedenih u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njihovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U pogledu zahtjeva apelanata za naknadu troškova za sastav apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije, iz čega proizlazi da troškove sastava apelacije sključivo snose apelanti.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-500/08 (Z. B. i D. B.) | Sudska praksa | Aktio