Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-533/08 («MIŠ» D.O.O. Tuzla)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na prisustvo suđenju
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-533/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP-533/08, rješavajući apelaciju «MIŠ» D.O.O. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “MIŠ” D.O.O. Tuzla,podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-

1149/05 od 7. decembra 2007. godine, rješenja Direktora Uprave za indirektno-neizravno oporezivanje Bosne i Hercegovine 01/4 broj UP/II-2122/05 od 27. jula 2005. godine i rješenja Carinarnice Orašje 091803-16 UP broj 1507/04 od 12. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «MIŠ» D.O.O. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 18. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-1149/05 od 7. decembra 2007. godine, rješenja Direktora Uprave za indirektno-neizravno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Direktor Uprave) 01/4 broj UP/II-2122/05 od 27. jula 2005. godine i rješenja Carinarnice Orašje (u daljnjem tekstu: Carinarnica) 091803-16 UP broj 1507/04 od 12. oktobra 2004. godine.

2. Rješenjem Carinarnice 091803-16 UP broj 1507/04 od 12. oktobra 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Direktora Uprave 01/4 broj UP/II-2122/05 od 27. jula 2005. godine, odbijen je zahtjev apelanta kojim je tražio povrat novčanih sredstava u iznosu od 2.587,31 KM za robu uvezenu po deklaraciji JCI 4474 i 4480 od 22. marta 2001. godine, kao neosnovan.

3. U obrazloženju osporenih rješenja je navedeno da je apelant u zahtjevu naveo da je carinu i carinske pristojbe u iznosu od 2.587,31 KM platio putem ovlaštenog špeditera «MDM» d.o.o. Orašje 23. marta 2001. godine. Nakon toga Tuzlanska banka je 17. septembra 2003. godine sa računa apelanta ponovo skinula iznos od 2.587,31 KM i troškove evidencije od 40,00 KM. Stoga se apelant obratio Carinarnici da mu se izvrši povrat duplo uplaćenih novčanih sredstava u naznačenom iznosu, koji su carinski organi putem navedene banke prinudno skinuli sa apelantovog računa rješenjem Carinske uprave Orašje od 17. septembra 2003. godine. U obrazloženju rješenja je dalje navedeno da je u provedenom postupku uvidom u priloženu dokumentaciju i provjerom u odjelu AOP i naplatu prihoda Carinarnica utvrdila da apelantov zahtjev nije opravdan, budući da se navedeni iznos carine koji je plaćen putem špeditera ne nalazi na bankovnom izvodu Carinarnice. Zbog toga, kako je dalje zaključeno, Carinarnica nije niti nadležna za povrat navedenog iznosa.

4. Apelant je protiv drugostepenog upravnog rješenja tužbom podnesenom Sudu BiH pokrenuo upravni spor. Sud BiH je presudom broj U-1149/05 od 7. decembra 2007. godine apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu.

5. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je u upravnom postupku pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjen zakon. Sud BiH je naveo da je nesporno da je apelant ovlaštenom špediteru izvršio prenos sredstava u označenom iznosu ali da ta sredstva nisu uplaćena na račun Carinarnice. Sud BiH je dalje obrazložio da budući da je apelant izvršio uplatu carine i carinskih dažbina ovlaštenom špediteru, u konkretnom slučaju se radi o obligacionom odnosu između apelanta kao nalogodavca i ovlaštenog špeditera kao nalogoprimca u smislu odredbi člana 835. Zakona o obligacionoim odnosima (u daljnjem tekstu. ZOO). Ovlašteni špediter je obavezan, ukoliko ugovorom nije drugačije određeno, da provede sve potrebne carinske radnje, da plati carinu i sve carinske dažbine za račun nalogodavca, jer je ovlašteni špediter carinski dužnik i postupa u ime i za račun nalogodavca. To nadalje znači da je u konkretnom slučaju carinski dužnik ovlašteni špediter, shodno članu 177. stav 3. Zakona o carinskoj politici BiH koji, po nalogu uvoznika kao ovlaštena osoba otprema stvari preko granice i sprovodi ostale potrebne carinske radnje. Apelant, kako je dalje obrazložio Sud BiH, kao uvoznik ne može zahtijevati vraćanje carine i carinskih dažbina od strane carinskih organa kada je ovlašteni špediter preuzeo obavezu plaćanja carine. Ukoliko apelant, kao nalogodavac smatra da je radnjama nalogoprimca – ovlaštenog špeditera oštećen pripada mu pravo da, u skladu s pravima i obavezama koje proizilaze iz špediterskog posla, svoja potraživanja ističe prema nalogoprimcu.

6. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da su upravni organi i Sud BiH pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant smatra da su carinski organi trebali predmetnu carinu naplatiti od špeditera, pogotovo što su imali bankarske garancije za to, umjesto što su traženi iznos prinudno skinuli sa računa apelanta. Pored toga apelant smatra da je predmetni postupak predugo trajao, računajući od 23. marta 2001. godine kada je platio carinu i carinske dažbine ovlaštenom špediteru, pa do odluke Suda BiH. Apelant je također naveo da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje zbog toga što prvostepeni i drugostepeni upravni postupak nije bio javan, odnosno što je vođen bez prisustva stranaka. Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome što je dva puta platio istu carinu i carinske dažbine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog toga što je postupak nerazumno dugo trajao, kao i zbog toga što su prvostepeni i drugostepeni upravni postupak vođeni bez prisustva stranaka. Također, apelant smatra da mu je zbog nepravnilno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava prekršeno i pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.

10. U odnosu na navode apelanta da nije imao pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud ističe da prema konzistetnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svijetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanticu (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

11. U konkretnom slučaju predmet se tiče apelantovog zahtjeva za povrat novčanih sredstava što nije posebno složeno ni činjenično, ni pravno pitanje. Ustavni sud zapaža da je o žalbi apelanta protiv prvostepenog upravnog rješenja Direktor Uprave riješio u roku od 9 mjeseci, a postupak upravnog spora pred Sudom BiH je završen u roku od 2 godine i 4 mjeseca. Dakle, ukupno, prvostepeni i drugostepeni upravni postupak i postupak upravnog spora je trajao 3 godine i 1 mjesec, a ništa ne ukazuje da je javna vlast na bilo koji način neopravdano odugovlačila postupak. Stoga se, s obzirom na okolnosti konkretnog predmeta ne može zakljčuiti da je prekršen princip «razumnog vremena» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

12. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje jer su prvostepeni i drugostepeni postupci provedeni bez prisustva stranaka, Ustavni sud zapaža da apelant ove svoje navode nije potkrijepio dokazima da se u žalbi protiv prvostepenog rješenja žalio na tu činjenicu, ili da je tražio da bude pozvan na raspravu. Također, iz dokumanata u spisu ne proizlazi da je apelant koristio svoja prava iz člana 225. Zakona o upravnom postupku («Službani glasnik BiH» broj 29/02), odnosno da je u žalbi tražio da prisustvuje kao stranka u postupku kako bi se izjasnio o činjenicama i okolnostima konkretnog predmeta. Osim toga, apelant je sve svoje navode iznio u pismenim podnescima nadležnim organima, a nema ništa što ukazuje da je na bilo koji način onemogućen da se izjasni o stavovima i navodima suprotne strane. Stoga, Ustavni sud i ove navode smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.

13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Ustavni sud zapaža da su upravni organi i Sud BiH dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je došlo do kršenja nekog drugog principa prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u odnosu na tvrdnje o kršenju prava na suđenje u razumnom roku i prava na javnu raspravu, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-533/08 («MIŠ» D.O.O. Tuzla) | Sudska praksa | Aktio