Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-559/08 (K. K.)
Odluka donesena 21. 07. 2010.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Habeas corpus – postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pretpostavka nevinosti
- Privođenje nadležnoj sudskoj vlasti u kontekstu člana 5. EK
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Pritvor
- Apelacija preuranjena
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-559/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP-559/08, rješavajući apelaciju Kamel Karraya, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kamel Karraya, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž-08-
000 041 od 12. februara 2008. godine i broj 004-0-Kž-08-000 034 od 31. januara 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Zenici broj 043-0-
Kv-08-000 037 od 6. februara 2008. godine i broj 043-0-Kv-08-000 024 od 22. januara 2008. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 1.c), 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosnei Hercegovine i članom 5. st. 1.c) i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kamel Karraya, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž-08-
000 041 od 12. februara 2008. godine i broj 004-0-Kž-08-000 034 od 31. januara 2008. godine i presude i rješenja Općinskog suda u Zenici broj 043-0-K-08-000 100 od 13. marta 2008. godine i rješenja broj 043-
0-Kv-08-000 037 od 6. februara 2008. godine i broj 043-0-Kv-08-000 024 od 22. januara 2008. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Kamel Karray (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnio je 20. februara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kž-08-000 041 od 12. februara 2008. godine i broj 004-0-Kž-08-000 034 od 31. januara 2008. godine i presude i rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-
0-K-08-000 100 od 13. marta 2008. godine, rješenja broj 043-0-Kv-08-000 037 od 6. februara 2008. godine i rješenja broj 043-0-Kv-08-000 024 od 22. januara 2008. godine. Apelant je 20. marta 2008. godine dopunio apelaciju.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 043-0-Kv-08-000 024 od 17. januara 2008. godine apelantu je produžen pritvor na osnovu člana 146. stav 1. tačka c. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH). Protiv navedenog rješenja apelant se žalio jer je u rješenju bilo određeno da pritvor može trajati najduže dva njeseca, ali nije bio naveden datum i sat od kada do kada pritvor teče. Rješavajući po žalbi Kantonalni sud je rješenjem broj 004-0-Kž-08-000 025 od 21. januara 2008. godine ukinuo navedeno rješenje Općinskog suda i predmet vratio na ponovno rješavanje.
3. U ponovnom postupku rješenjem Općinskog suda broj 043-0-Kv-08-000 024 od 22. januara 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-Kž-08-000 034 od 31. januara 2008. godine, apelantu je produžen pritvor koji prema navedenom rješenju može trajati najviše dva mjeseca i to od 19. januara 2008. godine od 17,20 sati pa do 19. marta 2008. godine do 17,20 sati. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant kao osumnjičeni pokazao posebnu upornost i ustrajnost u izvršenju produženog krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 2. u sticaju sa produženim krivičnim djelom nasilje u porodici iz člana 222. stav 4. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Navedeno, kako je dalje obrazloženo, proizilazi iz činjenice da je u kratkom vremenskom periodu apelant poduzeo šest radnji za koje ga tereti optužnica Kantonalnog tužiteljstva Zenica (ugrožavanje sigurnosti njegove vanbračne supruge H.A. i njihovo šestero malodobne djece, vršenje nasilja, ugrožavanje mira, tjelesne cjelovitosti i psihičkog zdravlja navedenih osoba, izazivanje uznemirenosti i straha kod srodnika vanbračne supruge, te ugrožavanje sigurnosti Kantonalnog tužioca u Zenici). Sve navedeno po ocjeni Općinskog suda sa sigurnošću dovodi do zaključka da se u konkretnom slučaju radi o okolnostima koje naročito opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo ili izvršiti krivično djelo kojim prijeti. Općinski sud je dalje obrazložio da je imao u vidu i činjenicu da je apelant ranije osuđen presudom Kantonalnog suda broj K-66/01 od 23. novembra 2001. godine za krivično djelo ubistva iz člana 166. KZ FBiH na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina. Nakon što je izdržao navedenu kaznu, kako je dalje naveo Općinski sud, apelant je i nakon toga nastavio sa kriminalnim ponašanjem budući da je protiv njega u toku krivični postupak za krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. KZ FBiH u sticaju sa krivičnim djelom nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZ FBiH. Po ocjeni Općinskog suda, navedeno potvđuje činjenicu da je apelant sklon vršenju krivičnih djela, da ne odustaje od kriminalnih radnji i da dosadašnjim kaznama nije postignuta svrha kažnjavanja. Općinski sud je zaključio da navedene činjenice u svojoj ukupnosti predstavljaju osobitu okolnost koja ukazuje da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo za koje se sumnjiči, te budući da se za krivična djela za koja je osumnjičen može izreći kazna zatvora od pet godina, ispunjeni su uvjeti iz člana 146. stav 1. tačka c. ZKP FBiH za produženje pritvora.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju svog rješenja od 31. januara 2008. godine naveo da se apelant žalio da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, jer u ponovnom postupku prilikom rješavanja o prijedlogu za produženje pritvora Kantonalnog tužiteljstva Zenica broj 2173/07 od 14. januara 2008. godine nije održano ročište, odnosno da je odluka donesena bez prisustva tužitelja, apelanta kao osumnjičenog i branitelja. Kantonalni sud je obrazložio da u konkretnom slučaju nema povrede prava na odbranu u smislu člana 312. stav 1. tač. c. i d. ZKP FBiH, kako je navedeno u žalbi, jer je takvo ročište već održano. Uvidom u zapisnik Općinskog suda broj 043-0-Kv-08-000 024 od 16. januara 2008. godine Kantonalni sud je utvrdio da je na tom ročištu bio prisutan apelant kao i njegov branitelj, koji su se o prijedlogu tužitelja iscrpno izjasnili, nakon čega je Općinski sud donio rješenje o produženju pritvora broj 043-0-Kv-08-000 024 od 17. januara 2008. godine. Ovo rješenje je po žalbi apelanta ukinuto zbog formalnog nedostatka (neoznačavanja dana i sata od kada do kada se računa pritvor). Stoga, po ocjeni Kantonalnog suda nije bilo ni sudske obaveze niti potrebe da se prilikom ponovnog donošenja rješenja Općinskog suda od 22. januara 2008. godine ponovno održava ročište budući da su samo ispravljene uočene formalne greške, obzirom da je isto već održano, a apelantu i njegovom branitelju je bila data mogućnost da se izjasne o prijedlogu za produženje pritvora što su oni i učinili.
5. Rješenjem Općinskog suda broj 043-0-Kv-08-000 037 od 6. februara 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-Kž-08-000 041 od 12. februara 2008. godine, apelantu je nakon potvrđivanja optužnice Kantonalnog tužiteljstva Zenica broj KT-VI-2173/07 od 25. janura 2008. godine od strane Općinskog suda, produžen pritvor iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c. ZKP FBiH. Pritvor po navedenom rješenju može trajati najduže jednu godinu s tim što će Općinski sud po isteku svaka dva mjeseca od donošenja posljednjeg rješenja vršiti kontrolu opravdanosti pritvora. Općinski sud je obrazložio da i dalje postoji osnov za produženje pritvora apelantu iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c. ZKP FBiH. Općinski sud je naveo razloge iz ranijeg rješenja o produženju pritvora i posebno dodao da je imao u vidu da je apelant sa vršenjem krivičnih djela za koja je optužen započeo kada se nalazio u pritvoru Kazneno-popravnog zavoda u Zenici zbog krivičnog djela razbojništva iz člana 289. stav 2. KZ FBiH, za koje je nepravomoćno oglašen krivim (apelant je putem telefona upućivao svojoj vanbračnoj supruzi prijetnje smrću govoreći da je «njena smrt halal», te da mu «Allah dozvoljava da je ubije jer ona nije prava muslimanka»).
6. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja broj 004-0-Kž-08-000 041 od 12. februara 2008. godine naveo da se apelant žalio na povredu postupka iz člana 14. ZKP FBiH, jer je optužnica potvrđena 31. januara 2008. godine, a odluka o produženju pritvora je donesena 6 dana poslije. Po mišljenju apelanta, potvrđivanjem optužnice promijenjen je njegov procesni status od osumnjičenog u status optuženog. Time je i pritvor koji je apelantu određen u istrazi kao osumnjičenom potvrđivanjem optužnice prestao egzistirati, pa je apelant pošto odmah nije odlučeno o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice trebao biti pušten na slobodu, što znači da se apelant najmanje 6 dana nalazio u nezakonitom pritvoru. U odnosu na žalbene navode apelanta Kantonalni sud je istakao da prema pravomoćnom rješenju Općinskog suda broj 043-0-Kv-08-000 024 od 22. januara 2008. godine, jasno je nazančeno da pritvor po tom rješenju može najduže trajati dva mjeseca i to od 19. januara 2008. godine od 17,20 sati pa do 19. marta 2008. godine do 17,20 sati. Prema mišljenju Kantonalnog suda navedeno rješenje ostaje na snazi sve dok se ne odluči o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice, kako je to propisano u članu 151. stav 1. ZKP FBiH. Po ocjeni Kantonalnog suda ne može se govoriti ni o kakvom nezakonitom zadržavanju optuženog apelanta u pritvoru kako to sugerira žalba. Dalje je obrazloženo da je u članu 151. stav 1. ZKP FBiH propisano da će se o produženju pritvora odlučiti nakon što se potvrdi optužnica, a članom 243. stav 1. ZKP FBiH propisano je da će sudija za prethodno saslušanje o optužnici odlučiti u roku od 8 dana od dana prijema optužnice, što je dakle rok za odlučivanje o optužnici, a shodno članu 151. stav 1. ZKP FBiH tek nakon toga slijedi odlučivanje o produženju pritvora. Prvostepeni sud je po ocjeni Kantonalnog suda u svemu postupio na zakonit način, a žalbene navode o nezakonitom zadržavanju apelanta u pritvoru ocijenio je kao proizvoljne.
7. Općinski sud je donio presudu broj 043-0-K-08-000 100 od 13. marta 2008. godine kojom je oglasio apelanta krivim jer je počinio produženo krivično djelo ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 3. u vezi sa članom 55. KZ FBiH u sticaju sa produženim krivičnim djelom nasilje u porodici iz člana 222. stav 4. KZ FBiH u vezi sa članom 55. KZ FBiH i osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru. U skladu s članom 152. stav 1. u vezi sa stavom 3. ZKP FBiH, a u vezi sa članom 151. stav 4. ZKP FBiH i u vezi sa članom 146. stav 1. tačka c. ZKP FBiH Općinski sud je donio i javno objavio rješenje broj 043-0-K-08-000 100 od 13. marta 2008. godine kojim je apelantu nakon izricanja prvostepene presude produžio mjeru pritvora koja po tom rješenju može trajati do upućivanja apelanta na izdržavanje kazne zatvora ali ne duže od 9 mjeseci od dana izricanja prvostepene presude tj. od 13. marta 2008. godine pa do 13. decembra 2008. godine.
8. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na pravično suđenje i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člaan 13. Evropske konvencije. Apelant je naveo da u ponovnom postupku pred Općinskim sudom (nakon što je ukinuto rješenje tog suda broj 043-0-Kv-08-000 024 od 17. januara 2008. godine u kome nije bio naveden dan i sat od kada do kada pritvor teče) u kome je doneseno rješenje o produženju pritvora broj 043-0-Kv-08-000 024 od 22. januara 2008. godine, nije provedena rasprava na kojoj bi apelant u prisustvu tužitelja izložio svoj stav o prijedlogu tužitelja za produženje pritvora. Time je po mišljenju apelanta povrijeđeno njegovo pravo na pristup sudu, kao i pravo da nezavistan i nepristrasan sud u razumnom roku odluči o njegovom pravu u kontradiktornom i usmenom postupku. Apelant dalje navodi da mu je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti koje je zagarantovano članom 6. stav 2. Evropske konvencije, jer je Općinski sud u svom rješenju od 6. februara 2008. godine već unaprijed apelanta proglasio krivim za krivična djela za koja je optužnicom tek bio osumnjičen, eksplicitno navodeći da je «u kratkom vremenskom periodu ... počinio dva krivična djela». Apelant također, smatra da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek pošto nije imao pravo uložiti redovni pravni lijek protiv rješenja Kantonalnog suda broj 004-0-Kž-08-000 034 od 31. januara 2008. godine, kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda od 22. januara 2008. godine. Apelant je dalje naveo da je Općinski sud odluku o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice donio po proteku 6 dana od dana potvrđivanja optužnice, što je po mišljenju apelanta protivno njegovom pravu da se odluka o pritvoru donese u razumnom roku. Također, apelant smatra da budući da je potvđivanjem optužnice promijenjen njegov procesni status od osumnjičenog u status optuženog, a pošto nakon toga nije odmah odlučeno o produženju pritvora koji je bio određen u istrazi, time je apelant bio najmanje 6 dana u nezakonitom pritvoru. Apelant smatra da je Kantonalni sud «zamijenio teze» i neopravdano pitanje produženja pritvora nakon podizanja optužnice «uklopio u osmodnevni rok za potvrđivanje optužnice». Apelant dalje smatra da mu je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvecnije, jer je Oćinski sdu u rješenju od 6. februara 2008. godine naveo da je apelant počinio krivična djela za koja je bio osumnjičen. Apelant je dalje istakao da je uložio žalbu protiv presude i rješenja Općinskog suda broj 043-0-K-08-000 100 od 13. marta 2008. godine, jer je u donošenju presude učestvovao sudija koji nije mogao suditi i što je presuda zasnovana na nedopuštenom dokazu. Također, po mišljenju apelanta, pritvor je produžen pomenutim rješenjem premda je postojao «saglasan prijedlog stranaka» da se apelant nakon procesa sporazuma o priznanju krivnje pusti na slobodu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 2. i stava 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti
11. U konkretnom slučaju apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju osporenih rješenja o produženju pritvora, a zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II//3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u više svojih odluka posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva ZKP FBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
12. Ustavni sud podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
13. U konkretnom slučaju apelant i ne osporava da je odluka o pritvoru zasnovana na osnovanoj sumnji da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pa se Ustavni sud neće ni baviti ovim pitanjem. Međutim, apelant osporava postojanje drugih relevantnih razloga da mu bude produžen pritvor.
14. Ustavni sud zapaža da se apelant žali na rješenje o produženju pritvora Općinskog suda od 22. januara 2008. godine i rješenje Kantonalnog suda od 31. januara 2008. godine, navodeći da u tom postupku nije održana rasprava, na kojoj bi se izjasnio o prijedlogu tužitelja za produženje pritvora. Ustavni sud dalje zapaža da je Kantonalni sud ispitujući žalbene navode apelanta utvrdio da se u konkretnom slučaju radilo o ponovnom postupku samo radi otklanjanja formalnog nedostatka rješenja Općinskog suda od 17. januara 2008. godine koje je samo iz tog razloga i ukinuo Kantonalni sud. Dalje, iz zapisnika Općinskog suda od 16. januara 2008. godine proizilazi da je apelant pred sudom i u prisusuvtu svog branitelja detaljno naveo svoje argumente u odnosu na prijedlog tužitelja za produženje pritvora. Stoga Ustavni sud smatra da u ponovnom postupku u kojem je trebalo ispraviti formalne nedostatke u prvostepenom rješenju nije bilo potrebe ponovo provesti saslušanje apelanta na iste okolnosti na koje je već saslušan pred sudom. i da to ne predstavlja kršenje prava na koje se apelant poziva.
15. U odnosu na navode apelanta da o produženju pritvora nije odlučeno odmah nakon potvrđivanja optužnice, zbog čega smatra da je njegov pritvor bio nezakonit najmanje 6 dana, Ustavni sud zapaža da je u trenutku potvrđivanja optužnice bilo na snazi pravomoćno rješenje o produženju pritvora Općinskog suda prema kojem je pritvor mogao trajati do 19. marta 2008. godine do 17,20 sati. Općinski sud je potvrdio optužnicu 31. januara 2008. godine, a rješenje o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice donio je 6. februara 2008. godine. Ustavni sud ističe da u slučaju da optužnica nije potvrđena do isteka roka trajanja pritvora određenog ili produženog u istrazi, osumnjičeni, odnosno apelant bi se morao pustiti na slobodu, ali to nije situacija u konkretnom slučaju. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju apelantov pritvor u vrijeme potvrđivanja optužnice i u vrijeme do donošenja novog rješenja o produženju pritvora već bio određen rješenjima donesenim u skladu s zakonom, o čemu je i Kantonalni sud dao jasno i razložno obrazloženje.
16. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je pritvor protiv apelanta određen i produžen od strane organa sudske vlasti u postupku propisanom zakonom, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5. st. 1.c), 3. i 4. Evropske konvencije. Nadalje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge u odnosu na apelantove žalbene navode. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c), 3. i 4. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje-presumpcija nevinosti
17. U vezi sa navodom apelanta da mu je osporenim rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evorpske konvencije, Ustavni sud zapaža da su sudovi u osporenim rješenjima obrazlagali osnovanu sumnju da je apelant počinio krivično djelo kao preduslov za određivanje mjere pritvora, odnosno njegovog produženja. Sud nigdje u rješenjima nije naveo bilo kakvu tvrdnju odnosno zaključak o apelantovoj krivici, već je isključivo govorio o „osnovanoj sumnji“ i o apelantu kao „osumnjičenom“. Zbog toga, Ustavni sud smatra navode apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim. Pravo na djelotvoran pravni lijek
18. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud je iz sadržaja apelacije zaključio da apelant kršenje ovog prava ističe u vezi sa pravom na slobodu ličnosti. Budući da iz osporenih rješenja proizilazi da je apelant imao i iskoristio pravo žalbe protiv rješenja o produženju pritvora o kojoj je odlučilo vijeće Kantonalnog suda kao drugostepeni sud, a da se apelant žali da protiv te odluke nema daljnjih pravnih lijekova, Ustavni sud zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na djelotvoran pravni lijek niti njegovo nezadovoljstvo osporenim rješenjem dovodi u pitanje dostupnost pravnih lijekova. Iz navedenog proizilazi da su navodi apelanta o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegvine i člana 5. st. 1.c) i 4. Evropske konvencije, također očigledno (prima facie) neosnovani.
19. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c), 3. i 4. Evropske konvencije, zatim prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije i prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 5. st. 1.c) i 4. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovanim. Pravo na pravično suđenje-ostali aspekti
20. Apelant je u vezi sa rješenjima o produživanju pritvora i prvostepenom presudom naveo povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cjelini, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U -63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
21. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja i prvostepena presuda ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je tim rješenjima, odnosno nepravomoćnom presudom riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije, preuranjena.
22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović