Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-667/08 (J. A.)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-667/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 667/08, rješavajući apelaciju Jelice Aleksić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jelice Aleksić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07- 000 384 od 18. decembra 2007. godine, Presude Okružnog suda Bijeljina broj 012-0-Gž-06-000 777 od 18. januara 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-P-02-000 497 od 23.

oktobra 2006. godine u odnosu na apelantičinu tužbu za isplatu izgubljenih plata i doprinose za PIO i zdravstveno osiguranje zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jelice Aleksić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07- 000 384 od 18. decembra 2007. godine, Presude Okružnog suda Bijeljina broj 012-0-Gž-06-000 777 od 18. januara 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-P-02-000 497 od 23.

oktobra 2006. godine u odnosu na apelantičinu tužbu za poništenje odluke o proglašenju tehnološkim viškom i rješenja o prestanku radnog odnosa zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Jelica Aleksić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sremske Mitrovice, Republika Srbija, podnijela je 3. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 384 od 18. decembra 2007. godine, Presude Okružnog suda Bijeljina (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-06-000 777 od 18. januara 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 080-0-P-02-000 497 od 23. oktobra 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 080-0-P-02-000 497 od 23. oktobra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 012-0-Gž-06-000 777 od 18. januara 2007. godine, odbačen je apelantičin tužbeni zahtjev protiv tužene Tehničke škole «Mihajlo Pupin» iz Bijeljine (u daljnjem tekstu: tužena) u dijelu kojim je tražila poništenje Odluke Komisije za utvrđivanje tehnološkog viška u OOUR-u za stručno obrazovanje «Alija Alijagić» broj 1159/91 od 30. septembra 1991. godine i proglašenje apsolutno ništavim Rješenja tužene broj 1442/94 od 6. decembra 1994. godine, te da se tužena obaveže da apelanticu vrati na posao i rasporedi na poslove blagajnika ili druge poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima. Pored toga, presudom je odbijen kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se tužena obaveže da apelantici isplati naknadu na ime izgubljenih plata počevši od 30. septembra 1991. godine do 31. jula 2006. godine u iznosu od 30.669,39 KM i dalje do povratka na posao sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj uplati doprinose za PIO i zdravstveno osiguranje počevši od 30. septembra 1991. godine pa do povratka na posao.

3. U obrazloženju navedenih presuda je istaknuto da je tokom postupka utvrđeno da je navedena Komisija pravnog prednika tužene 30. septembra 1991. godine donijela odluku kojom se apelantica proglašava radnikom za čijim radom je prestala potreba (tzv. ekonomski, odnosno tehnološki višak). Dalje je utvrđeno da su navedenom odlukom apelantici kao tehnološkom višku priznata prava predviđena članom 21. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90, u daljnjem tekstu: ZOPRO). U obrazloženju presuda je dalje istaknuto da je apelantica pozvana na posao početkom 1994. godine i da je radila do početka decembra te godine. U postupku je dalje utvrđeno da je apelantica 5. decembra 1994. godine podnijela pismeni zahtjev za raskid radnog odnosa, te da je direktor tužene 6. decembra 1994. godine donio navedeno rješenje kojim je udovoljio apelantičinom zahtjevu i utvrdio joj prestanak radnog odnosa. Također je utvrđeno da apelantica protiv odluke o proglašenju tehnološkim viškom, kao i protiv rješenja o prestanku radnog odnosa nije podnosila prigovor organu interne zaštite. Pošto apelantica nije u zakonom propisanom roku uložila prigovor protiv navedenih odluka nadležnom organu interne zaštite, kako su dalje zaključili Osnovni i Okružni sud, izgubila je pravo na sudsku zaštitu zbog čega je njena tužba odbačena kao nedozvoljena u dijelu koji se odnosi na navedene odluke. U obrazloženju sudovi su se pozvali na član 83. st. 1. i 2. ZOPRO koji je važio u vrijeme donošenja odluke o proglašenju apelantice tehnološkim viškom i na član 57. Zakona o radnim odnosima («Službeni glasnik RS» br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96 i 10/98) koji je važio u vrijeme donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa apelantice. S obzirom na to da su odbačeni apelantičini zahtjevi za poništenje osporenih odluka kao nedozvoljeni i neblagovremeni, sudovi su zaključili da je neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatu naknade na ime izgubljenih plata u iznosu od 30.669,39 KM i uplatu doprinosa za PIO i zdravstveno osiguranje.

4. Apelantica je protiv drugostepene presude izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 384 od 18. decembra 2007. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su apelantičinu tužbu odbacili kao nedozvoljenu u dijelu koji se odnosi na poništenje odluke o proglašenju tehnološkim viškom i na rješenje o prestanku radnog odnosa, a odbili kao neosnovanu tužbu u dijelu koji se odnosi na isplatu plata i doprinosa za PIO i zdravstveno osiguranje.

5. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 2. i stava 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

Dopustivost prima facie

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje u odnosu na odbijeni tužbeni zahtjev za naknadu izgubljenih plata i uplatu doprinosa za PIO i zdravstveno osiguranje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje u dijelu presuda koje se odnose na odbijanje tužbenog zahtjeva za naknadu izgubljenih plata i uplatu doprinosa za PIO i zdravstveno osiguranje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Neiscrpljivanje pravnih lijekova mogućih prema zakonu

10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i broj AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

11. U konkretnom slučaju redovni sudovi su utvrdili da apelantica nije podnijela prigovor protiv odluke o proglašenju tehnološkim viškom, kao i protiv rješenja o prestanku radnog odnosa nadležnom organu interne zaštite, kako je propisano članom 83. st. 1. i 2. ZOPRO i članom 57. Zakona o radnim odnosima. Ustavni sud primjećuje da je zbog toga osporenim presudama odbačena apelantičina tužba kojom je tražila poništenje odluke o proglašenju tehnološkim viškom i rješenja o prestanku radnog odnosa kao nedozvoljena i neblagovremena. Dakle, nadležni sudovi nisu meritorno rješavali o apelantičinoj tužbi u tom dijelu, budući da je apelantica propustila tražiti zaštitu na način propisan zakonom. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-667/08 (J. A.) | Sudska praksa | Aktio