Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-595/08 (E. V.)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-595/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 595/08, rješavajući apelaciju Elizabete Vračević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Elizabete Vračević podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0 Ž-07-

000 512 od 30. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj Rs-365/03 od 13. aprila 2007. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Elizabete Vračević podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0 Ž-07-

000 512 od 30. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj Rs-365/03 od 13. aprila 2007. godine u odnosu na prava iz Ustava Republike Srpske, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Elizabeta Vračević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prnjavora, koju zastupa Vujadin Ljubojević advokat iz Prnjavora, podnijela je, 22. februara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0 Ž-07-000 512 od 30. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-365/03 od 13. aprila 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj Rs-365/03 od 13. aprila 2007. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 011-0 Ž-07-000 512 od 30. novembra 2007. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obaveže Konfekcija «Pionir» AD Prnjavor (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj na ime naknade štete isplati iznos od 2.908,68 KM i to po osnovu naknade troškova bolničkog liječenja iznos od 1.209,37 KM sa zakonskom zateznom kamatom i po osnovu onemogućavanja rada i ostvarenja zarade u periodu od 15. jula 2003. godine do 15. januara 2004. godine iznos od 1.015,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Apelantica je obavezana da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.100,00 KM u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom izvršenja.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu, a nakon ocjene provedenih dokaza, utvrdio da je apelantici prestao radni odnos kod tuženog na osnovu rješenja broj 124/04 od 15. januara 2004. godine, zbog prestanka potrebe za radom, te da apelantica, u periodu od 15. jula 2003. godine do 15. januara 2004. godine, faktički nije radila kod tuženog kao ni drugi radnici zbog ekonomskih teškoća poslodavca. Osnovni sud je također utvrdio da se apelantica od septembra 2002. godine liječila u Republici Hrvatskoj i da je prema nalazu vještaka finansijske struke apelantica imala troškove bolničkog liječenja u Klinici u Osijeku u iznosu od 4.563,37 kuna što iznosi 1.209,37 KM. Osnovni sud je dalje istakao da se apelantica nije pismeno obraćala Fondu za zdravstveno osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond) za refundaciju troškova liječenja u inostranstvu (već samo usmeno) i da tuženi u toku 2003. godine nije uplaćivao doprinose za zdravstveno osiguranje zaposlenih. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 26. Zakona o zdravstvenom osiguranju («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 18/99) kojim je određeno da korištenje zdravstvene zaštite u inostranstvu reguliše Fond svojim aktima u skladu sa zakonom dok je članom 20. Pravilnika o ostvarivanju prava iz zdravstvenog osiguranja («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 26/93) propisano da se prijedlog za upućivanje na liječenje van Republike Srpske dostavlja komisiji doktora koju imenuje upravni odbor, radi davanja mišljenja i ocjene o potrebi upućivanja na liječenje van Republike Srpske. Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelantice neosnovan, jer apelantica nije podnijela pismeni zahtjev Fondu za priznanje troškova liječenja u inostranstvu odnosno nije pružila dokaze da li se u konkretnom slučaju radilo o pružanju zdravstvenih usluga u slučaju neodložne medicinske pomoći, odnosno da li nastale troškove liječenja u inostranstvu treba da snosi Fond u skladu sa tada važećim propisima.

4. U odnosu na drugi dio tužbenog zahtjeva Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da je tokom postupka utvrđeno da je apelantica formalno pravno bila zaposlena kod tuženog u periodu od 15. jula 2003. godine do 15. januara 2004. godine, ali da faktički u tom periodu nije uopšte radila jer je tuženi u tom periodu zbog teškoća u proizvodnji obustavio proizvodnju. Osnovni sud se pozvao na član 83. Zakona o radu (prečišćen tekst «Službeni glasnik RS» broj 55/07) prema kojem radnik ostvaruje platu u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Osnovni sud je istakao da apelantica potraživanje za naknadu štete zbog neomogućavanja rada i ostvarenja zarade u periodu od 15. jula 2003. godine do 15. januara 2004. godine zasniva na radnom odnosu a ne na radnoj angažovanosti, a pravo na platu zavisi od rada a ne od radnog odnosa te je zaključio da apelantici na pripada pravo na plaću u smislu navedene zakonske odredbe.

5. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je korištenje zdravstvene zaštite u inostranstvu regulisano Pravilnikom Fonda («Službeni glasnik RS» broj 5/02) koji uređuje postupak i način upućivanja na liječenje u inostranstvo, zdravstvene ustanove u koje se upućivanje vrši, komisije nadležne za upućivanje na liječenje u inostranstvo, refundaciju troškova liječenja i druga pitanja u vezi sa upućivanjem na liječenje u inostranstvo. Prema utvrđenom činjeničnom stanju, nastavio je dalje Okružni sud, apelantica nije upućena na liječenje u inostranstvo kako je to propisano navedenim pravilnikom niti je dokazala da je njeno liječenje bilo neophodno potrebno obaviti u inostranstvu. Sve i kada bi se utvrdilo da je liječenje apelantice sa medicinskog aspekta bilo neophodno u inostranstvu, apelantica je u smislu člana 11. Pravilnika Fonda mogla podnijeti zahtjev za naknadu troškova liječenja u visini koju utvrđuje Fond a o zahtjevu odlučuje komisija, s tim da visina naknade ne može biti veća od troškova zdravstvene zaštite koji bi nastali da je ta zdravstvena zaštita korištena na području Fonda. Dakle, zaključio je Okružni sud, sva procedura za ostvarivanje zdravstvene zaštite u inostranstvu, kao i naknada troškova liječenja, propisana je Pravilnikom Fonda te stoga nije relevantno za naknadu troškova liječenja u inostranstvu okolnost da tuženi nije uplaćivao doprinose za zdravstveno osiguranje, kod činjenice da apelantica kao osiguranik nije podnosila zahtjev za upućivanje na liječenje u inostranstvu niti je podnosila zahtjev za naknadu troškova tog liječenja ako ih je lično platila. Na kraju je Okružni sud istakao da je prihvatio kao pravilne i valjane razloge koje je dao prvostepeni sud kada je odbio zahtjev apelantice za naknadu štete po osnovu onemogućavanja rada i ostvarenja zarade za period od 15. jula 2003. godine do 15. januara 2004. godine.

6. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica također smatra da su joj povrijeđena prava iz člana 37. Ustava Republike Srpske. U suštini apelantica se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelantica je istakla da tuženi nije radnicima uplaćivao doprinose za zdravstveno osiguranje pa smatra da nije ni imala bilo kakvih prava kod Fonda. Apelantica je navela da nije mogla birati ni mjesto ni vrijeme kada će joj se pojaviti zdravstveni problemi te je istakla da je prilikom boravka kod familije u Osijeku njeno zdravstveno stanje pogoršano zbog čega je hitno morala biti operisana. Apelantica je također navela da se obraćala tuženom prije pokretanja spora da joj plati troškove liječenja ali joj nije isplatio zbog nedostatka sredstava. Apelantica je na kraju istakla da joj tuženi nije dostavljao obračun plaće za sporni period pa je na taj način povrijedio materijalni propis.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4 tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; Dopustivost prima facie

8. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se tuženi obaveže na naknadu troškova bolničkog liječenja u inostranstvu neosnovan, jer apelantica nije podnijela zahtjev za upućivanje na liječenje u inostranstvo niti je podnijela zahtjev za naknadu troškova liječenja ako ih je lično platila a kako je propisano Pravilnikom Fonda. Također su redovni sudovi odbili apelanticu sa tužbenim zahtjevom da joj se nadoknadi šteta zbog onemogućavanja rada i ostvarenja zarade kod tužene u periodu od 15. jula 2003. godine do 15. januara 2004. godine, jer pravo na platu zavisi od rada a ne od radnog odnosa u smislu odredbe člana 83. Zakona o radu.

12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelantica se pozvala na kršenje prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, međutim ni na koji način nije obrazložila svoje navode o kršenju ovog prava, niti je navela u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovodi u vezu ovo pravo..Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantičini navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Dopustivost ratione materiae

14. Apelantica navodi povredu prava iz Ustava Republike Srpske. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, te da Ustavni sud ne razmatra eventualne povrede prava prema Ustavu Republike Srpske. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u dijelu u kojem se navodi povreda prava iz Ustava Republike Srpske nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe član 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-595/08 (E. V.) | Sudska praksa | Aktio