Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-617/08 (S. E.)
Odluka donesena 21. 07. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 7
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 172
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-617/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 617/08, rješavajući apelaciju Stanka Erakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stanka Erakovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-
2578/05 od 14. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-523/2000 od 13. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stanko Eraković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senija Poropat, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2578/05 od 14. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-523/00 od 13. juna 2005. godine. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje Presude Općinskog suda broj P-523/00 od 13. juna 2005. godine do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 617/08 od 3. aprila 2008. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Apelant je 21. aprila 1999. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv Kantona Sarajevo – Uprava za rješavanje u stambenoj oblasti (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. Apelant je u konačno preciziranom tužbenom zahtjevu predložio da Općinski sud obaveže tuženog da mu na ime stanarine koju je morao plaćati u Bijeljini, zato što mu tuženi nije predao stan u posjed, isplati iznos od 5.000.00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
4. Presudom Općinskog suda broj P-523/00 od 13. juna 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-2578/05 od 14. decembra 2007. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime materijalne štete isplati iznos od 5.000.00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Apelant je obavezan da tuženom na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.680.00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
5. Općinski sud je, na osnovu dokaza provedenih tokom postupka, utvrdio da je apelant 16. jula 1998. godine tuženom podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo i da je tuženi donio Rješenje broj 23/0-372-222/98 od 24. augusta 1998. godine kojim se potvrđuje da je apelant nosilac stanarskog prava na stanu u ul. J. Juke Gojaka broj 26/I-8 u Vogošći. Istim rješenjem je utvrđen prestanak privremenog korištenja navedenog stana Esadu Nukiću, kojem je naloženo da stan napusti u roku od 90 dana od dana donošenja rješenja. Općinski sud je, dalje, utvrdio da je tuženi uveo apelanta u posjed predmetnog stana 18. septembra 2000. godine. Obrazlažući presudu, Općinski sud je istakao da je uvidom u pismeni ugovor o zakupu kuće od 26. marta 1998. godine utvrdio da su ugovor o zakupu kuće zaključili vlasnik kuće Marta Manigodić (koju zastupa punomoćnik) i apelant. Tim ugovorom određeno je da zakupodavac daje svoju kuću apelantu pod zakup na neodređeno vrijeme (sve dok ne bude u mogućnosti da stupi u posjed svoje imovine u Sarajevu) uz mjesečnu zakupninu od 250,00 KM. Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan jer apelant nije dokazao činjenicu da je za sporni period, od 1. januara 1999. godine do 18. septembra 2000. godine, plaćao na ime zakupnine iznos od 250,00 KM mjesečno, s obzirom na to da ugovor o zakupu od 26. marta 1998. godine nije ovjeren u nadležnom organu, te nije pravno valjan.
6. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je istakao da je iz dokaza provedenih u prvostepenom postupku (zapisnik o predaji u posjed predmetnog stana) utvrđeno da je apelant 18. septembra 2000. godine uveden u predmetni stan, kada je i konstatirano da je apelantova porodica napustila stan 22. jula 1996. godine i odselila se u Janju a kasnije u Bijeljinu u kuću koja je vlasništvo Svetozara Lutovca gdje su živjeli kao podstanari. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je u toku prvostepenog postupka izvršen uvid u ugovor o zakupu kuće od 26. marta 1998. godine kojim je određeno da apelant plaća mjesečnu zakupninu od 250,00 KM. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao postojanje odlučne činjenice - plaćanje zakupnine. Naime, Kantonalni sud smatra očigledno protivrječnim podatke iz zapisnika organa uprave (koji predstavlja javnu ispravu) i podatke iz spomenutog ugovora o zakupu, a koji se tiču odlučne činjenice da je apelant prije vraćanja stana u posjed koristio kao zakupodavac spomenutu kuću i za to plaćao zakupninu. Na činjenici plaćanja zakupnine, naglasio je Kantonalni sud, apelant je zasnovao svoj tužbeni zahtjev pa je tu činjenicu apelant dužan da dokaže, na osnovu člana 7. u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 16/06; u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je, također, zaključio da rezultati dokaznog postupka nisu dali pouzdan osnov za zaključak da je nedonošenje rješenja o dozvoli izvršenja povodom zahtjeva apelantovog punomoćnika proizvelo nepotrebno odugovlačenje izvršnog postupka, jer je stan vraćen apelantu 18. septembra 2000. godine. Kantonalni sud je zaključio da iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi ni osnovanost tužbenog zahtjeva, prema odredbama člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 29/03), ocijenivši da je prvostepena presuda pravilna i zakonita.
7. Apelant navodi da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali na proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu materijalnog prava i navodi da sud nije brižljivo i savjesno ocijenio dokaze koje je on prezentirao, a niti ih je doveo u vezu sa ostalim dokazima. Apelant je istakao da je stan vratio u posjed po proteku skoro četiri godine od dana kada mu je stan trebao biti predat u posjed a za to vrijeme je morao plaćati kiriju za podstanarski stan. Apelant smatra da se naknada štete ne dokazuje isključivo ugovorom o zakupu kada postoje i drugi dokazi koje je predložio i koje je sud proveo. Apelant ističe da su sudovi proizvoljno primijenili ZPP jer nisu uzeli u obzir da je i tužena strana doprinijela troškovima postupka.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
11. U konkretnom slučaju redovni sudovi su na osnovu relevantnih činjenica utvrđenih tokom predmetnog postupka donijeli zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva s obzirom na to da apelant nije uspio dokazati odlučnu činjenicu na kojoj zasniva tužbeni zahtjev - plaćanje zakupnine. Ustavni sud zapaža da je postupak u ovoj parničnoj stvari vođen prema novom ZPP koji u članu 123. stav 1. propisuje: «...svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev...». Prema navedenoj zakonskoj odredbi, apelant je bio u obavezi da prikuplja činjeničnu građu za donošenje odluke suda. Raspravni princip propisan navedenim članom podrazumijeva «koliko činjenica, toliko i prava», a samim tim oslobađa sud obaveze da po službenoj dužnosti prikuplja dokaze i potpuno i istinito utvrđuje sporne činjenice. Ustavni sud zapaža da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti pa je odluka o troškovima donesena na osnovu člana 386. ZPP prema kojem: «Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove».
12. U odnosu na apelantove navode koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). U konkretnom slučaju Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na to da je redovni sud proizvoljno ocijenio dokaze ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Ustavni sud zapaža da su svi dokazi na kojima se zasnivaju osporene odluka izvedeni na javnoj raspravi pred prvostepenim sudom a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze i osporiti ih.
13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović