Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-633/08 («Romanija promet» d.o.o. Pale)
Odluka donesena 21. 07. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-633/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 633/08, rješavajući apelaciju «Romanija promet» d.o.o. Pale, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Romanija promet» d.o.o. Pale podnesena protiv Presude Okružnog suda Istočno Sarajevo broj 014-0-PŽ-07-000 064 od 22. januara 2008. godine i Presude Osnovnog suda Sokolac broj 089-0-PS-06-000 030 od 16. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Romanija promet» d.o.o. Pale (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mokrog, kojeg zastupa direktor Momčilo Jokić, podnio je 25. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-PŽ-07-000 064 od 22. januara 2008. godine i Presude Osnovnog suda Sokolac (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 089-0-PS-06-000 030 od 16. novembra 2006. godine.
2. «Vlačed-M» d.o.o. Pale (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je tužbu protiv apelanta radi isplate duga u iznosu od 4.426.38 KM. Tužitelj je u tužbi naveo da je sa apelantom imao poslovnu saradnju, isporučivao mu robu iz svog proizvodnog programa i od njega uzimao robu iz njegovog proizvodnog programa. U konačno preciziranom tužbenom zahtjevu tužitelj je predložio da sud obaveže apelanta na isplatu iznosa od 2.975.38 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
3. Osnovni sud je Presudom broj 089-0-PS-06-000 030 od 16. novembra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 014-0-PŽ-07-000 064 od 22. januara 2008. godine, usvojio tužiteljev precizirani tužbeni zahtjev i obavezao apelanta da na ime glavnog duga isplati tužitelju iznos od 2.975.38 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 18. septembra 2006. godine pa do konačne isplate, te da nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.275.00 KM, sve u roku od 15 dana od dostavljanja prijepisa presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
4. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da su tužitelj i apelant bili u poslovnoj saradnji, da je tužitelj iz svog proizvodnog programa isporučivao robu apelantu na osnovu otpremnica a od apelanta uzimao robu iz njegovog proizvodnog programa. Na okolnost utvrđenja njihovog međusobnog potraživanja i dugovanja Osnovni sud je proveo vještačenje posredstvom vještaka finansijske struke koji je u svom pismenom nalazu i mišljenju naveo da je tužitelj priložio račune i otpremnice uz tužbu čija je ukupna vrijednost 9.973.38 KM, da je sve račune ispostavio «Vlačed-M» d.o.o. Pale, tj. tužitelj, a da je samo račun broj 270/04 od 7. decembra 2004. godine ispostavio «Vlačed» d.o.o. Pale, koji nije ni obuhvaćen tužiteljevim potraživanjem. Osnovni sud je, dalje, istakao da je vještak u svom nalazu pojasnio da kada se od potraživanog iznosa odbije iznos koji je tužitelj priznao apelantu kao dobavljaču, ostaje saldo apelanta prema tužitelju u iznosu od 2.975.38 KM.
5. Osnovni sud je naveo da je nalaz vještaka u cijelosti prihvatio u dijelu utvrđenja i obračuna duga prema otpremnicama i ispostavljenim računima tužitelja apelantu i apelanta tužitelju, dok u dijelu izjašnjenja o tužiteljevom pravnom statusu, tj. da su «Vlačed-M» d.o.o Pale i «Vlačed» d.o.o. Pale jedna firma, nalaz nije prihvatio jer navedeno nije u domenu vještaka. Osnovni sud je na kraju istakao da nije prihvatio apelantove navode da nije bio u poslovnom odnosu sa tužiteljem jer je vještak u svom nalazu kao i prilikom saslušanja na glavnoj raspravi istakao da je nalaz sačinio na osnovu uvida u dokumentaciju kod tužitelja i apelanta, a koja se smatra pravno valjanom. Osnovni sud je u cijelosti usvojio precizirani tužbeni zahtjev u smislu člana 262. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO) jer dug nije plaćen u roku, a budući da je apelant u docnji, tužitelju su dosuđene i zakonske zatezne kamate u smislu člana 277. ZOO-a.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da su neosnovani navodi žalbe kojima se osporava tužiteljeva aktivna legitimacija jer u žalbi nije ponudio dokaze u prilog tvrdnji da je vlasnik preduzeća «Vlačed-M» d.o.o. Pale tužiteljev sin, a ne tužiteljev zakonski zastupnik Mićo Kovačević, te da zbog toga nije valjana punomoć dana advokatu Bošku Čegaru. Ove žalbene tvrdnje, navodi dalje Okružni sud, apelant nije ničim dokazao a među strankama i nije bilo sporno da su «Vlačed-M» d.o.o. Pale i «Vlačed» d.o.o. Pale dvije različite firme, zbog čega prvostepeni sud pravilno nije prihvatio konstataciju vještaka da se radi o firmama u kontinuitetu. Također, Okružni sud nije prihvatio apelantove žalbene navode da su sva međusobna potraživanja između tužitelja i apelanta sklopljena sa preduzećem «Vlačed» d.o.o. Pale i da apelant nije imao nikakvih pravnih poslova sa tužiteljem «Vlačed-M» d.o.o. Pale, jer iz dokaza u spisu proizlazi suprotno. Okružni sud je zaključio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda osporava a ni razlozi na koje se pazi po službenoj dužnosti, te je prvostepenu presudu potvrdio u smislu člana 226. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03 i 74/05).
7. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Pogrešnu primjenu odredaba parničnog postupka apelant vidi u tome što je punomoć advokatu za tužiteljevo zastupanje dao Mića Kovačević koji nije tužiteljev ni vlasnik ni direktor već je to njegov sin Vladimir koji je naknadno dao punomoć advokatu. Apelant je istakao da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer parnične stranke nisu nikada bile u poslovnim odnosima već je bio u poslovnom odnosu sa preduzećem «Vlačed» d.o.o. Pale. Apelant je, također, naveo da je uz tužbu dostavljena dokumentacija (fakture i otpremnice) u fotokopiji koje su «čisti falsifikat» a i na njima nema potpisa ovlaštenog radnika, te je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene presude i predmet vrati na ponovni postupak.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, a koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da su tužitelj i apelant bili u poslovnom odnosu i da je na osnovu njihovog međusobnog potraživanja i dugovanja apelant u obavezi da, u smislu člana 262. ZOO-a, isplati glavni dug u iznosu od 2.975.38 KM i zakonske zatezne kamate, u smislu člana 277. ZOO-a. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović