Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-819/08 (B. M.)
Odluka donesena 21. 07. 2010.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-819/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 819/08, rješavajući apelaciju Blaža Marinčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Blaža Marinčića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001148 od 11. decembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-1402/05 od 11. jula 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P.154/02-Č od 1. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Blaž Marinčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Dušanka Šoljić-Ćorić, advokat iz Mostara, podnio je 17. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001148 od 11. decembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1402/05 od 11. jula 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.154/02-Č od 1. septembra 2005. godine.
2. Općinski sud je donio Presudu broj P.154/02-Č od 1. septembra 2005. godine kojom je obavezao apelanta da «Merkuru» d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj-protutuženi) na ime dospjelih zakupnina isplati iznos od 21.220.00 KM sa zakonskom zateznom kamatom preciziranom u dispozitivu navedene presude i sa troškovima postupka. Istom presudom Općinski sud je odbio apelantov protutužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tužitelja-protutuženog da isplati apelantu na ime naknade iz radnog odnosa za apelanta i ostale radnike ukupan iznos od 276.317.00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškove kirije i režijskih troškova.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je tužitelj-protutuženi aktivno legitimiran podnijeti tužbu protiv apelanta, te da tužba nije preuranjena. Dalje, Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je između tužitelja-protutuženog i apelanta zaključen ugovor o zakupu od 19. oktobra 1993. godine i aneksi tog ugovora, te ugovor o zakupu poslovnog prostora od 17. februara 2000. godine koji sadrži sve bitne elemente ugovora o zakupu, shodno članu 10. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Općinski sud je utvrdio da su navedenim ugovorima utvrđeni objekt koji se daje u zakup i uvjeti pod kojima se daje. Dalje, ugovorom o zakupu iz 2000. godine produženo je vrijeme ugovora od jedne godine i utvrđeno je da troškove održavanja prostora, te troškove vode i struje snosi zakupac (apelant). Općinski sud je, s obzirom na sve elemente zaključenog ugovora, kao i slobodnu volju ugovarača, zaključio da se radi o zaključenom ugovoru, shodno članu 38. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
4. Općinski sud nije prihvatio apelantov navod da je ugovorima o zakupu prikriven ugovor o nalogu, imajući u vidu odredbe čl. 749-764. ZOO-a kojima je propisano da nalogoprimac za račun nalogodavca preduzima određene poslove, da ima pravo na naknadu za svoj trud, te utvrđene obaveze nalogoprimca i nalogodavca. Općinski sud je naveo da je tokom postupka apelant izjavio da je u navedenom poslovnom prostoru imao svoju radnju koja se zvala STR «Merkur» i da je za nju imao odobrenje nadležnog općinskog organa, a svjedoci su izjavili da su pazar predavali apelantu. Općinski sud je, dalje, utvrdio da je apelant uposlenicima plaćao plaću, regres, božićnicu, te im uplaćivao doprinose, na osnovu čega je sud zaključio da je apelant poslovao u samostalnom trgovinskom objektu u svoje ime i za svoj račun, te da se ne radi o ugovoru o nalogu. Dalje, u vezi sa apelantovim navodom da je nalog prikriven jer je u ugovoru o zakupu iz 1993. godine navedeno da će apelant zadržati uposlenike, Općinski sud je naveo da su strane ugovorom odredile da je apelant obavezan korisnike prava preuzeti u rad i osigurati im sva prava iz radnog odnosa. U prilog svom stavu da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o zakupu, Općinski sud je naveo da je apelant platio dvije zakupnine.
5. Na osnovu dokaza izvedenih u toku postupka, Općinski sud je zaključio da je apelant znao da se radi o ugovoru o zakupu a ne o nekoj drugoj vrsti ugovora, odnosno ugovoru o nalogu. Na osnovu provedenih i obrazloženih dokaza, a u vezi sa članom 262. ZOO-a, Općinski sud je utvrdio da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženog jer je utvrđeno da mu apelant nije isplatio na ime zakupnina iznos od 21.220.00 KM, za period od 1. januara 2001. godine do 31. decembra 2003. godine, čime je postupio suprotno članu 19. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, zbog čega je tužitelju-protutuženom nastala šteta. Općinski sud je apelanta, shodno članu 154. stav 1. ZOO-a, obavezao da isplati tužitelju-protutuženom iznos od 21.220.00 KM. Primjenom člana 277. ZOO-a, u vezi sa članom 19. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, Općinski sud je apelanta obavezao da tužitelju-protutuženom plati zakonske zatezne kamate. Zbog istih razloga, Općinski sud je odbio apelantov protutužbeni zahtjev.
6. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-
1402/05 od 11. jula 2006. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da žalba neosnovano i u suštini paušalno prigovara činjeničnoj osnovi prvostepene presude, pogotovo u pogledu navodno općepoznatih činjenica, jer ne ukazuje na to koje je to konkretne «notorne činjenice» sud drukčije utvrdio, pa se ovaj žalbeni prigovor nije mogao prihvatiti. Kantonalni sud je naveo da žalba u suštini prigovara da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno samo zbog toga što polazi od drukčije analize i ocjene provedenih dokaza u odnosu na onu kakvu je dao prvostepeni sud, pri čemu se gubi iz vida da izvedene dokaze sud ocjenjuje po svojoj slobodnoj ocjeni, što znači da u tome nema nikakvih formalnih ograničenja, niti ga u tome na bilo koji način vežu ocjena i analiza dokaza parničnih stranaka. Prema mišljenju Kantonalnog suda, suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, na osnovu dokaza koje je izveo na glavnoj raspravi i u kojima je imao pouzdanu osnovu za zaključke koje je izveo. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje taj sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni, a odbio protutužbeni zahtjev.
7. Naime, prema stavu Kantonalnog suda, žalbom se ne dovodi u pitanje činjenično utvrđenje da su parnične stranke međusobno zaključile ugovor o zakupu poslovnog prostora, prema kojem je apelant nakon prestanka zakupnog odnosa ostao dužan platiti tužitelju 21.220.00 KM na ime dogovorene zakupnine, što je Općinski sud pravilno utvrdio na osnovu vještačenja poslovnih knjiga. Kantonalni sud je naveo da je pogrešno pravno stajalište žalbe da bi tužitelj izgubio aktivnu legitimaciju provođenjem postupka privatizacije kao društvenog preduzeća. Kantonalni sud navodi da žalba gubi iz vida da privatizacijom državnog, odnosno društvenog kapitala u bilo kojem preduzeću, ono ne prestaje postojati sa svim svojim pravima i obavezama nastalim u pravnom prometu. Ono i dalje zadržava svu svoju imovinu, a kupac postaje samo vlasnik kapitala u njemu i ne može ni na koji način raspolagati cijelom ili pojedinim dijelovima imovine preduzeća iz prostog razloga što kupovinom kapitala kupac nije postao vlasnik sredstava preduzeća. Sva sredstva i dalje ostaju imovina privatiziranog preduzeća koje s njom nastavlja poslovati. Kantonalni sud je, dalje, naveo da se zaključenjem ugovora o zakupu ne uspostavlja nikakvo stvarno već isključivo obligaciono pravo, što pod određenim uvjetima znači da zakupodavac može biti i nevlasnik stvari.
8. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je apelant neosnovano protutužbom zahtijevao da mu tužitelj-protutuženi naknadi sve ono što je on isplatio svojim uposlenicima (plaća, regres, topli obrok). Kantonalni sud je naveo da je činjenica da je apelant nakon zaključenja ugovora o zakupu otvorio samostalnu trgovinsku radnju i u ispunjenju obaveza iz ugovora preuzeo neke uposlenike potpuno beznačajna u smislu da u ugovoru o zakupu postoje elementi i nekog drugog «imenovanog ili neimenovanog ugovora». Kantonalni sud je naveo da je momentom preuzimanja uposlenika od apelanta njima prestao radni odnos kod tužitelja-protutuženog i od dana stupanja na posao sva prava iz radnog odnosa dužan im je bio osigurati apelant kao poslodavac koji se ne može regresirati od ranijeg poslodavca (tužitelja-protutuženog) za bilo koju isplatu izvršenu na osnovi radnog odnosa i izvršenog rada u njegovoj samostalnoj trgovinskoj radnji. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da apelant i nije tvrdio da je bilo koju isplatu svojim uposlenicima izvršio za rad obavljen kod tužitelja-protutuženog i u vrijeme dok su bili u radnom odnosu kod tužitelja-protutuženog, odnosno da je izvršio obavezu tužitelja-protutuženog, čime bi mu prema zakonskoj subrogaciji pripadalo pravo regresa, a pogotovo nije tvrdio da je u tome imao neki pravni interes, što je apsolutni uvjet za zakonsku subrogaciju iz člana 300. ZOO-a. Zbog navedenog, Kantonalni sud je naveo da su žalbeni prigovori neosnovani, a nije našao ni druge povrede zakona na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
9. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-06-001148 od 11. decembra 2007. godine kojom je reviziju odbio. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi revizijski prigovori o postojanju povreda odredaba parničnog postupka na koje se apelant pozvao. Također, Vrhovni sud je naveo da je pravilno zaključeno da u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija kao materijalni propis kao i da je odluku o tome koje su činjenice dokazane sud donio na osnovu slobodne ocjene dokaza koji su u postupku izvedeni, zbog čega su i ti revizijski prigovori ocijenjeni kao neosnovani.
10. Dalje, Vrhovni sud je utvrdio da je Kantonalni sud pravilno ocijenio da ratno stanje na području na kojem je živio apelant (kao općepoznata činjenica) nije od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovoj pravnoj stvari, pa u tom pogledu i nije navodio razloge, jer ta činjenica nije od odlučnog značaja u smislu člana 231. ZPP. Prigovori iz apelantove revizije koji se odnose na to da je u toku predmetnog postupka izvršena privatizacija tužitelja-protutuženog, prema stavu Vrhovnog suda, nisu osnovani za šta je Kantonalni sud naveo razloge koje je u potpunosti prihvatio i Vrhovni sud. Vrhovni sud je naveo da činjenica da li su sporne poslovne prostorije prikazane u bilansu stanja prilikom privatizacije tužitelja-protutuženog u sporu u kojem se raspravlja o plaćanju zakupnine na osnovu ugovora o zakupu nije relevantna za odlučivanje u konkretnoj stvari.
11. Naime, Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju predmet spora isplata zakupnine na osnovu ugovora o zakupu poslovnog prostora, pa je apelantovim obavezivanjem da plati dospjelu a neplaćenu zakupninu, u smislu člana 19. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo u konkretnoj pravnoj stvari. U odnosu na apelantov protutužbeni zahtjev, prema stavu Vrhovnog suda, drugostepeni sud je, također, pravilno ocijenio da nije bilo osnova za tumačenje ugovornog odnosa u smislu tužiteljevog usmenog naloga u odnosu na apelanta. Naime, prema stavu Vrhovnog suda, ugovor o zakupu poslovnog prostora iz 1993. godine kao i onaj iz 2000. godine u osnovi predstavljaju ugovor o zakupu poslovnog prostora kao takav, te se na ovaj ugovorni odnos primjenjuje isključivo Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Zakupnina u predmetnom ugovoru je određena kao novčano davanje, ali je, prema mišljenju Vrhovnog suda, ugovor sadržavao i odredbe koje su obavezivale tuženog da zadrži na radu određene uposlenike, te da im osigura sva prava iz radnog odnosa. Ova klauzula o obavezi zadržavanja uposlenika je unesena uz saglasnost tužitelja i tuženog, pa se kao takva morala tumačiti u skladu sa članom 10. Zakona o obligacionim odnosima. Iako su ove ugovorene odredbe predstavljale uvjete šire od onih propisanih članom 10. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, one, prema ocjeni Vrhovnog suda, nisu suprotne ustavnim načelima društva, prinudnim propisima i moralu, te, samim tim, nisu mogle proizvoditi štetnu posljedicu za tuženog kao osnov za bilo kakvo potraživanje.
12. Vrhovni sud je naveo da ni ostali prigovori iz apelantove revizije koji se odnose na status uposlenika nisu osnovani jer činjenica koju je apelant naveo da su uposlenici bili u statusu uposlenika na čekanju kod tužitelja-protutuženog (a da im je apelant isplaćivao plaće i naknade), nije činjenica koju su utvrdili nižestepeni sudovi, a revizija se ne može izjavljivati zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (član 240. stav 2. ZPP).
13. Apelant se žali da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da je 1993. godine, s ciljem očuvanja poslovnog objekta, kao i stvari i ljudi, zaključio «atipičan ugovor o zakupu». Apelant navodi da je osim zaključenih «pismenih» bilo i «usmenih» dijelova ugovora. Apelant navodi da je dogovoreno da se međusobna potraživanja riješe u postupku privatizacije tužitelja-protutuženog. Dalje, apelant ističe da je tužitelj-protutuženi apelanta i ostale radnike vodio kao radnike na čekanju, u smislu člana 143. Zakona o radu. Apelant navodi da, iako nije u nadležnosti Ustavnog suda da utvrđuje činjenično stanje, «proizvoljnost je u osporenim odlukama toliko očigledna» a to je dovelo do povrede njegovih navedenih prava. Apelant navodi da su: «…učinjene takve povrede postupka [bez preciziranja o kakvim se povredama postupka radi] i na takav način je primijenjeno materijalno pravo da očigledno niti jedan sud nije ispunio svoju funkciju».
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu, neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu budući da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i pogrešno utvrdili činjenice. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović