Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-890/08 (M. P.)
Odluka donesena 21. 07. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-890/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 890/08, rješavajući apelaciju Momčila Perića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Momčila Perića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Kž-08-
000 004 od 6. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-K-07-000 105 od 11. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Momčilo Perić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glavičice, Bijeljina, kojeg zastupa Matija Bodirogić, advokat iz Bijeljine, podnio je 24. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Kž-08-000 004 od 6. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 080-0-K-07-000 105 od 11. oktobra 2007. godine.
2. Osnovni sud je donio Presudu broj 080-0-K-07-000 105 od 11. oktobra 2007. godine kojom je apelanta proglasio krivim da je nepoznatog datuma nabavio i neovlašteno držao u svojoj kući vatreno oružje čije je nabavljanje i držanje suprotno čl. 6. i 9. Zakona o oružju i municiji. Time je apelant počinio krivično djelo nedopuštene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 1. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZ). Sud je apelantu, na osnovu čl. 28, 32, 37, 46. i 47. KZ, izrekao uvjetnu osudu kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci koja se neće izvršiti ako apelant za vrijeme od dvije godine ne počini novo krivično djelo. Također, sud je apelantu izrekao i mjeru oduzimanja predmeta izvršenja krivičnog djela, u skladu sa članom 399. stav 6. KZ.
3. U obrazloženju presude sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka nesporno utvrdio da je apelant u kući držao vatreno oružje čije je držanje zabranjeno. Dalje, na osnovu materijalnih dokaza i apelantovog iskaza, Osnovni sud je utvrdio da je izdata naredba za pretresanje apelantovog stana i drugih prostorija, pa su izlaskom na lice mjesta ovlaštena službena lica upozorila apelanta da, ukoliko ima, preda oružje, što je on i učinio. Ocjenjujući ovako utvrđeno činjenično stanje, u krivičnopravnom smislu, sud je našao da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja krivičnog djela nedopuštene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija. Osnovni sud nije prihvatio navod odbrane da je apelant dobrovoljno predao oružje i da je postupio u skladu sa Zakonom o amnestiji za nedopušteno držanje minsko-eksplozivnih sredstava u Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: Zakon o amnestiji za oružje), te da, stoga, krivični postupak protiv njega treba obustaviti. Osnovni sud je zaključio da je na osnovu naredbe za pretres, a nakon upozorenja da se pretres neće izvršiti ako preda oružje, apelant predao oružje, a to se, prema ocjeni suda, ne može smatrati dobrovoljnom predajom, u smislu člana 5. Zakona o amnestiji za oružje. Osnovni sud je zaključio da apelant nije imao namjeru da dobrovoljno preda oružje, što se pogotovo odražava u činjenici da je 11 godina poslije završetka rata držao oružje i da je cjelokupno stanovništvo pozivano putem medija da oružje preda. Osnovni sud je zaključio da je apelant počinio krivično djelo sa direktnim umišljajem jer se radi o oružju i municiji čije držanje uopće nije dopušteno, što je apelantu bilo poznato, ali je on ipak oružje držao u svojoj kući.
4. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu. Okružni sud je donio Presudu broj 012-0-
Kž-08-000 004 od 6. februara 2008. godine, kojom je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da žalba nije osnovana i da nije prihvatljiva tvrdnja da je apelant dobrovoljno predao oružje, tj. u skladu sa članom 5. Zakona o amnestiji za oružje, zbog čega je krivični postupak trebalo obustaviti. Okružni sud je naveo da, suprotno stajalištu žalbe, smatra da nisu postojali uvjeti za primjenu Zakona o amnestiji za oružje, te da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se nisu stekli uvjeti propisani ovim zakonom. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da predaja oružja prije početka pretresa kuće prema zakonitoj naredbi suda, makar i bila inicirana na osnovu poziva ovlaštenih lica da se oružje preda, nema krivičnopravni značaj dobrovoljnosti koji zahtijeva odredba člana 5. Zakona o amnestiji za oružje. Osim toga, Okružni sud je naveo da, iako je apelantu bilo poznato da nedopušteno drži oružje, on oružje nije predao sve do momenta kada je predaju ishodilo prisustvo ovlaštenih lica radi pretresanja njegove kuće i kada je bilo sasvim izvjesno da će prilikom pretresanja oružje biti pronađeno. Zbog toga, Okružni sud je zaključio da nema mjesta apelantovoj tvrdnji iz žalbe da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio bitne činjenice i da je povrijedio krivični zakon na apelantovu štetu. Okružni sud je zaključio da je uvjetna osuda pravilno odmjerena i predstavlja dovoljnu i potrebnu krivičnu sankciju.
5. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, te navodi da je sam predao oružje. Apelant ističe da su mu službena lica rekla da se radi o akciji «Žetva» i da protiv njega neće biti vođen nikakav postupak. Apelant ističe da u slučaju da nije sam predao oružje ono «nikada ne bi bilo pronađeno». Apelant ističe da su osporene odluke protivne pozitivnim propisima kao i stavu OHR-a da je svaka dobrovoljna predaja - dobrovoljna predaja, a u konkretnom slučaju, prema apelantovom stavu: «…značilo bi da su policijski organi svoj postupak zasnovali na prevari, što nije prihvatljivo ni u jednoj državi, pogotovo u Bosni i Hercegovini».
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović