Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-813/08 (J. H.)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Dokaz
  • Prepiska
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-813/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 813/08, rješavajući apelaciju Jasmina Hasanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmina Hasanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-

Kž-07-000 247 od 19. februara 2008. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 02-0-K-07-000 013 od 28. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasmin Hasanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šetića, Zvornik, kojeg zastupa Slobodan Cvijetić, advokat iz Bijeljine, podnio je 17. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-Kž-07-000 247 od 19. februara 2008. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 02-0-K-07-000 013 od 28. septembra 2007. godine.

2. Okružni sud je donio Presudu broj 02-0-K-07-000 013 od 28. septembra 2007. godine kojom je apelanta proglasio krivim za krivično djelo razbojništva iz člana 233. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. U obrazloženju presude sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant 12. oktobra 2003. godine, radi stjecanja materijalne koristi, dogovorio sa Sabinom Kunić, Edinom Alimanovićem i Almirom Šećerovićem da od Dragutina Miloševića oduzmu vozilo, novac i druge vrijednosti. Zatim se odvezao sa Almirom Šećerovićem u Novo Selo, te su obojica, kada su vidjeli da je Dragutin Milošević došao sa Sabinom Kunić i Edinom Alimanovićem, prišli vozilu i nasrnuli na Dragutina Miloševića, kojeg su tukli, uzeli mu novac, telefon i druge vrijednosti, vozilo prodali u Hercegovini, te novac podijelili. Okružni sud je naveo da je činjenice o postojanju prethodnog dogovora, vremenu, mjestu izvršenja, broju saizvršilaca, upotrijebljenom sredstvu, obimu i težini povređivanja zaštićenog dobra, oduzetih stvari, diobi plijena i druge činjenice utemeljio na materijalnim dokazima, iskazima osoba koje su imale posredna i neposredna saznanja o događaju (izjave sedam svjedoka), što i nije sporno među strankama. Apelant je u toku postupka postavio pitanje o dostatnosti i kvalitetu dokaza koje je izveo tužilac u pogledu identifikacije apelanta kao izvršioca krivičnog djela, tj. da li je osoba pod nadimkom «Mirza» zaista apelant ili neka druga osoba.

3. Okružni sud je naveo da ključne činjenice i pravne tvrdnje odbrane (da apelant nije učestvovao u izvršenju djela, da ga Sabina Kunić na glavnom pretresu nije prepoznala kao saizvršilaca, da Safet Suljić nije saslušan na glavnom pretresu pa da njegova izjava iz istrage predstavlja nezakonito pribavljen dokaz koji je korišten na pretresu) nisu utemeljene. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je način na koji je Sabina Kunić prepoznala apelanta u toku istrage izvršen na zakonit način i u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP). Okružni sud je naveo da je Sabina Kunić prvo fizički opisala apelanta, zatim je od pet muških osoba slične građe i odjeće prepoznala apelanta kao osobu koja je učestvovala u izvršenju krivičnog djela, što je konstatirano u zapisniku o prepoznavanju i potpisano bez primjedbi. Okružni sud je naveo da je u toku glavnog pretresa Sabina Kunić izjavila: «…optuženi koga sada gledam sliči tom Mirzi ali je niži i nema ben iznad usne [...] danas sam sigurna da optuženi nije taj Mirza», ali je naveo da taj iskaz izvučen iz konteksta, kao i izdvojen od ostalih iskaza oštećenog i svjedoka, te izoliran od ostalih dokaza, ne može opravdati navod odbrane da nema ključnog dokaza. Okružni sud je zaključio da je promjena iskaza navedene svjedokinje motivirana željom da se pomogne apelantu kako bi se bar on oslobodio od optužbe uslijed straha od osvete, solidarnosti ili nečeg trećeg, a «manje njenom ljubavlju prema istini».

4. Dalje, Okružni sud je naveo da je iz iskaza svjedoka Safeta Suljića, koji je korišten u skladu sa članom 280. stav 2. ZKP jer je ovaj svjedok nedostupan sudu, a koji je učestvovao kao očevidac i sudionik izvjesnih radnji u cijelom događaju, na neupitan način potvrđen identitet svih izvršilaca i radnje koje su poduzeli, sa veoma jasnim detaljima oko izgleda saizvršilaca i ostalim podacima o njihovom poznanstvu. Okružni sud je naveo da je iskaz ovog svjedoka potvrđen i drugim materijalnim dokazima (odjeća u kojoj su bili, tragovi krvi i ostalo), kao i dijelovi iskaza drugih svjedoka o događaju koji se desio, kao i samog apelanta. Također, Okružni sud je, u smislu vjerodostojnosti svjedočenja ovog svjedoka, naveo i apelantovu SMS poruku od 31. jula 2007. godine (kojom apelant sebi bliskoj osobi daje upute da stupi u kontakt sa Safetom i da on, ukoliko dođe u kontakt sa policijom, porekne svoju izjavu o apelantu kao počiniocu djela), čiju autentičnost apelant nije osporio, već je samo osporio zakonitost pribavljanja i korištenja te poruke kao nezakonitog dokaza. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da pravo komunikacije pritvorenika sa vanjskim svijetom, u skladu sa članom 201. stav 3. ZKP, nije neograničeno i bezuvjetno, već se može ograničiti, kontrolirati i ukinuti. Osim toga, sud je naveo da su pripadnici straže ovlaštene službene osobe i da navedenu poruku nisu pribavili nezakonito. Dalje, Okružni sud je naveo da unatoč pojedinim dokazima koji su subjektivne prirode (svjedočenje Sabine Kunić na temelju nagodbe sa tužiocem i čitanje iskaza svjedoka iz istrage), ali koji su konzistentni i kompatibilni sa ostalim subjektivnim i objektivnim dokazima i predstavljaju čvrst sistem logično povezanih dokaza, dolazi se do nespornog zaključka da je apelant izravni saizvršilac krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret.

5. Dalje, Okružni sud je naveo da je na osnovu zaključaka o sadržaju i rezultatima izvedenih dokaza zaključio da su potvrđeni odlučni činjenični i pravni navodi iz optužnice, te je, u skladu sa njima, izvršio manje izmjene činjeničnog opisa krivičnog djela (jezičke izmjene, radi jasnoće i preciznosti), ne dirajući u objektivni i subjektivni identitete optužnice. Okružni sud je naveo da unaprijed dogovorena i sinhronizirana realna djelatnost apelanta sa ostalima sadrži sve bitne elemente obilježja krivičnog djela razbojništva, koje je počinjeno sa umišljanjem bez isključivanja ili umanjenja apelantove krivične odgovornosti, zbog čega je proglašen krivim.

6. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu. Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-

Kž-07-000 247 od 19. februara 2008. godine, kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je žalba neosnovana i da se njome osporava i primjena procesnih normi i kritizira činjenični osnov presude. S tim u vezi, Vrhovni sud je, prije svega, naveo da se prvostepena presuda, suprotno navodima žalbe, zasniva na dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Pri tome je, prema stavu Vrhovnog suda, prvostepeni sud utvrdio odlučne činjenice na način propisan zakonom, uz ocjenu i davanje odgovarajućih razloga. Vrhovni sud je naveo da žalba nije ukazala o kojim se to dokazima radi i zbog toga je smatrao neosnovanom ovu tvrdnju o povredi člana

278. ZKP. 7. Vrhovni sud je naveo da je način na koji je svjedokinja Sabina Kunić prepoznala apelanta bio zakonit, pa je njen iskaz mogao biti provjeren, prihvaćen, ocijenjen i prihvaćen uz puno očuvanje principa materijalne istine. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio odstupanje od iskaza ovog svjedoka i sa razlogom ga nije prihvatio, te je dao razloge koji su prihvatljivi i logični i za Vrhovni sud. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je iskaz svjedoka Safeta Suljića vrlo uvjerljiv, a zakonski osnov za njegovo čitanje na glavnom pretresu je činjenica da je nedostupan sudu. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nema ni osnova za žalbenu tvrdnju da je presuda zasnovana na tom dokazu. Zbog toga, Vrhovni sud je istakao da nema sumnje u identitet apelanta kao počinioca krivičnog djela, a što je osnova žalbe, kao i o defektu činjenične osnove prvostepene presude.

8. Vrhovni sud je, u odnosu na apelantov žalbeni navod, istaknuo da prvostepeni sud nije povrijedio član 201. stav 2, član 131. i član 10. st. 2. i 3. ZKP, kao ni član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer je kao dokaz koristio apelantovu prepisku dok se nalazio u pritvoru. Naime, Vrhovni sud je naveo da je takva prepiska tokom pritvora (mobilnim telefonom) suprotna propisima, te je naveo da prvostepena presuda pravilno navodi da pravo i sloboda prepiske nisu neograničeni i bezuvjetni, već se kreću u okviru odgovarajućih normi. Vrhovni sud je naveo da je apelant sam prekršio norme pa ne može na kršenju i protupravnom postupanju zasnivati svoje pravo i tražiti zaštitu. Vrhovni sud je naveo i da je tužilaštvo dokazalo vrijednost protupravne imovinske koristi, a odbrana nije ponudila dokaze niti je tvrdila drugačije (zbog koncepta odbrane da apelant nije počinilac), pa je žalbeni prigovor u tom smislu neosnovan.

9. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant osporava presude redovnih sudova navodeći da nije tačno da su svi dokazi izvedeni na glavnom pretresu, kao i da nema valjanog osnova za presude na dokazima koji nisu izvedeni na glavnom pretresu, kako je propisano članom 278. ZKP. S tim u vezi, apelant ističe kontradiktornost kod izjave svjedokinje Sabine Kunić, koja je mogla biti provjerena jedino izjavom svjedoka Safeta Suljića (čiji je iskaz pročitan). Apelant ističe da jedan neposredan dokaz sud provjerava neposrednim dokazom, čime su povrijeđeni principi neposrednosti i kontradiktornosti postupka. Apelant ističe da se, kada se analizira izjava Sabine Kunić, može «jedino sa sigurnošću tvrditi da nije sa sigurnošću utvrđena identičnost [apelanta] sa izvršiocem». Osim toga, apelant smatra da ostali dokazi koji su izvedeni nisu bili odlučujući za rasvjetljenje ove činjenice. Apelant ističe da sud nije iskoristio sve mogućnosti da osigura prisustvo Safeta Suljića. Apelant navodi da je Vrhovni sud morao detaljnije da razmotri navode žalbe pogotovo u svjetlu člana 6. stav 3. i člana 10. st. 2. i 3. ZKP, «pa samim tim i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije». Apelant navodi da je paušalna tvrdnja Vrhovnog suda da prvostepena presuda pravilno polazi od toga da pravo i sloboda prepiske nisu neograničeni i da ne daje odgovor na pitanje da li se tako pribavljeni dokaz može koristiti u postupku i da li se na njemu može zasnovati odluka. Ovaj pokušaj konvalidiranja ovako nezakonito pribavljenog dokaza neposrednim saslušanjem pripadnika straže koji je poruku oduzeo je, prema apelantovom mišljenju, klasičan primjer fruit of the poisonous tree doktrine. Apelant, također, napominje da je Vrhovni sud trebao iznijeti stav o pitanjima postavljenim u vezi sa ovako pribavljenim dokazima i njihovim korištenjem i da ga «obrazloži na način dostojan renomea vrhovne sudske instance».

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U konkretnom slučaju navodi iz apelacije o povredi prava na pravično suđenje u osnovi se svode na navode o tome da sudske odluke ne sadrže jasne razloge za svoje odlučivanje, zatim da je sudska odluka zasnovana na nezakonito pribavljenim dokazima kao i da činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno što je rezultiralo osuđujućom presudom. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud u predmetu Schenk protiv Švicarske izrazio stanovište da član 6. Evropske konvencije koji garantira pravo na pravično suđenje ne sadrži niti jedno pravilo koje kao takvo regulira prihvatljivost dokaza, već je to, prije svega, pitanje koje se regulira nacionalnim zakonodavstvom. Polazeći od navedenog, Evropski sud je zaključio da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza samo po sebi ne znači kršenje člana 6. Evropske konvencije, te da je zadatak ovog suda da se uvjeri da je postupak kao cjelina bio pravičan. Dakle, zadatak suda je da utvrdi da li je korištenjem eventualno nezakonitog dokaza osoba u pitanju bila lišena prava na pravično suđenje. Pri tom, posebno će se ocijeniti da li je nezakoniti dokaz bio jedini na kojem je odluka koja se osporava zasnovana (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). Također, zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, jeste da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U skladu sa iznesenim principom, pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalificirati zavisi prvenstveno od suda koji vodi postupak.

14. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi razmatrali apelantove prigovore o «nezakonitosti» čitanja iskaza iz istrage, kao i prigovore u pogledu sadržaja iz SMS poruke koju je apelant poslao, te su ih odbili kao neosnovane. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je sud, u skladu sa zakonom, pročitao sporni iskaz svjedoka zato što je utvrđeno da je svjedok nedostupan sudu. Dalje, sudovi su zaključili da oduzeta prepiska putem mobilnog telefona nije nezakonito pribavljena i o tome su dali dovoljne i relevantne razloge. Osim toga, nema ničega što ukazuje na to da je apelantu bilo onemogućeno da na glavnoj raspravi ospori suštinu i vjerodostojnost tog dokaza, ali on to nije učinio već je svoje prigovore istakao isključivo u odnosu na način pribavljanja (ibid. presuda Schenk). Također, apelant je imao mogućnost da tom dokazu suprotstavi vlastite dokaze i ispita i svjedoka koji je mobilni telefon oduzeo od apelanta. Također, nesporno je da SMS poruka u pitanju nije bila jedini dokaz na kojem je zasnovana odluka suda (idem.).

15. U vezi sa apelantovim navodom da svjedokinja Sabina Kunić na glavnom pretresu nije identificirala apelanta kao počinioca krivičnog djela, Ustavni sud primjećuje da su sudovi detaljno obrazložili da je postupak prepoznavanja proveden u skladu sa zakonom, kao i zašto ne prihvataju promijenjeni iskaz svjedokinje sa glavnog pretresa. Dalje, iz osporenih presuda proizlazi da su sudovi svoje odluke temeljili isključivo na dokazima koji su izvedeni u toku postupka, da su ih ocijenili pojedinačno i u uzajamnoj vezi, te da su u pogledu svakog od provedenih dokaza dali obrazloženje zašto ga prihvataju ili ne prihvataju. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj presudi razmotrio sve apelantove žalbene prigovore i da se o njima izjasnio, a apelant u apelaciji samo ponavlja iste navode koje je isticao u toku postupka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporene presude suštinski ispunjavaju proceduralne zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ničega što bi ukazalo na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Dalje, u vezi sa apelantovim navodom o povredi prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelant nije precizirao u čemu se sastoji povreda, već navodnu povredu ovog prava isključivo ističe u vezi sa navodima o pravu na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već ispitao. Međutim, Ustavni sud napominje da pravo na prepisku, pogotovo u uvjetima kada je osoba pritvorena, može biti ograničeno i kontrolirano u skladu sa drugim stavom člana 8. Evropske konvencije, za šta država mora dati valjane i opravdane razloge. Osim toga, garancija ovog prava podrazumijeva prepisku sa advokatom ili članovima porodice, a radi pripremanja odbrane. U konkretnom slučaju, apelant se poziva na svoje pravo na prepisku u situaciji koja nije zakonom dopuštena i kada šalje poruke sa mobilnog telefona iz zatvora osobama koje instruira kako da se ponašaju u postupku. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na prepisku iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-813/08 (J. H.) | Sudska praksa | Aktio