Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1022/08 («VMV INŽINJERING» d.o.o. Zvornik)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građevinsko zemljište
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1022/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 1022/08, rješavajući apelaciju «VMV INŽINJERINGA» d.o.o. Zvornik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «VMV INŽINJERINGA» d.o.o. Zvornik podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-U-07-000 081 od 21. februara 2008. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje-građevinarstvo i ekologiju broj 01-361-411/05 od 23. marta 2006. godine i Rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje općinske uprave Zvornik broj 04-361-118/05 od 22. augusta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «VMV INŽINJERING» d.o.o. Zvornik (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ozrenka Jakšić, advokat iz Zvornika, podnio je 28. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-U-07-000 081 od 21. februara 2008. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje-građevinarstvo i ekologiju (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 01-361-411/05 od 23. marta 2006. godine i Rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje općinske uprave Zvornik (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 04-361-118/05 od 22. augusta 2005. godine.

2. Rješenjem Odjeljenja broj 04-361-118/05 od 22. augusta 2005. godine apelantu je odobrena izgradnja stambeno-poslovnog objekta «Park» u Zvorniku na građevinskoj parceli označenoj kao kp. br. 1401, upisanoj u posjedovni list broj 2011 k.o. Zvornik-grad, a po starom katastarskom operatu k.č. br. 6/25 zk. ul. broj 616 k.o. Zvornik. Rješenjem su pobliže određeni uvjeti kojih se apelant prilikom izgradnje objekta mora pridržavati. Konstatirano je da je apelant-investitor ostvario prvenstveno pravo građenja na gradskom građevinskom zemljištu, te mu je aktom Odjeljenja od 19. augusta 2005. godine utvrđena obaveza plaćanja naknade za pogodnosti-renta u iznosu od 19.503.36 KM, koja se uplaćuje na žiroračun Općine Zvonik. Utvrđeno je da navedeno odobrenje prestaje da važi ako se u roku od godinu dana od dana dostavljanja ne započne sa izgradnjom objekta.

3. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu u pogledu utvrđene obaveze plaćanja rente. Ministarstvo je Rješenjem broj 01-361-411/05 od 23. marta 2006. godine odbilo apelantovu žalbu kao neosnovanu.

4. Protiv rješenja Ministarstva apelant je podnio tužbu koju je Okružni sud Presudom broj 012-

0-U-07-000 081 od 21. februara 2008. godine odbio kao neosnovanu.

5. U obrazloženju presude se navodi da je odredbom člana 64. stav 1. tačka 2. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske («Službeni glasnik RS» broj 86/03) propisano da naknada za dodijeljeno građevinsko zemljište na korištenje obuhvata naknadu iz osnova prirodnih pogodnosti gradskog građevinskog zemljišta i pogodnosti već izgrađene komunalne infrastrukture koje mogu nastati prilikom korištenja tog zemljišta a koje nisu rezultat ulaganja sredstava vlasnika ili korisnika nekretnina-renta. Dalje, odredbom člana 68. spomenutog zakona propisan je način obračuna i utvrđivanja visine rente po metru kvadratnom korisne površine koja će se graditi na gradskom građevinskom zemljištu. Stavom 2. tog člana određeno je da se visina rente po zonama utvrđuje odlukom skupštine općine, odnosno skupštine grada, polazeći od kriterija koji su propisani u članu 65. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske.

6. Okružni sud se pozvao i na odredbu člana 25. Odluke o građevinskom zemljištu Općine Zvornik-prečišćeni tekst od 29. aprila 2003. godine, kojom je određen način i postupak obračuna rente, kao i na odredbu člana 34. spomenute odluke kojom je propisana visina naknade za pogodnosti, odnosno visina rente po jedinici mjere korisne površine za stambeni, garažni ili slični prostor, u skladu sa utvrđenim stambenim zonama.

7. Okružni sud je naveo da odredba člana 64. stav 1. tačka 2. Zakona o građevinskom zemljištu jasno propisuje da se renta odnosi na vlasnika ili na korisnika nekretnine. Zbog toga, prema mišljenju suda, nisu prihvatljivi apelantovi navodi o tome da vlasnici nisu obveznici plaćanja rente jer se radi o nekretnini u njihovom vlasništvu. Prema ocjeni suda, upravo sadržaj navedene zakonske odredbe ukazuje na to da je apelant pogrešno pravno shvatio tu odredbu zbog toga što zakon izričito naglašava dva obveznika rente i to vlasnika i korisnika nekretnina.

8. Istaknuto je da se suština apelantovih navoda odnosi na činjenicu da apelant kao vlasnik kojem je odobrena izgradnja stambeno-poslovnog objekta na njegovoj nekretnini-parceli, koja se nalazi u zoni gradskog građevinskog zemljišta, nije obavezan da plaća naprijed propisanu rentu jer je on tu rentu u suštini već platio kupovinom nekretnine-parcele. Prema apelantovoj ocjeni, renta je samo obaveza onih lica koja nisu vlasnici i kojima se dodjeljuje gradsko-građevinsko zemljište na korištenje iz državnog vlasništva. Okružni sud je naveo da takvi apelantovi navodi ne odgovaraju smislu i pravnom značenju odredbe člana 64. stav 1. tačka 2. Zakona o građevinskom zemljištu. Prema mišljenju suda, jasno je da se u sadržaju navedene odredbe ističe i naglašava da renta predstavlja posebnu vrstu naknade koja se plaća na ime pogodnosti koju ima građevinsko zemljište po osnovu već izgrađene komunalne infrastrukture a koje pogodnosti nisu rezultat ulaganja sredstava vlasnika ili korisnika nekretnine.

9. Stoga, prema mišljenju suda, spomenuta odredba sasvim jasno ukazuje na to da rentu, kao poseban oblik naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta, treba platiti, kako vlasnik, tako i drugi korisnik nekretnine, jer je to pogodnost koju takvo zemljište ima zbog već izgrađene komunalne infrastrukture a koja izgrađenost nije rezultat ulaganja sredstava vlasnika, kao i zbog same činjenice da se takva nekretnina nalazi u okviru gradskog građevinskog zemljišta, što opet ukazuje na to da takvo svojstvo gradskog građevinskog zemljišta nije rezultat ulaganja sredstva vlasnika ili korisnika nekretnine već lokalne zajednice.

10. Istaknuto je da je u konkretnom slučaju nadležni prvostepeni organ, dajući odobrenje apelantu za gradnju stambeno-poslovnog objekta «Park» u Zvorniku, utvrdio visinu rente na način što je primjenom odredbe čl. 62. i 68. Zakona o građevinskom zemljištu, kao i člana 20. Odluke o građevinskom zemljištu, utvrdio razliku između površine budućeg novog stambeno-poslovnog objekta za koji se izdaje dozvola i postojećeg objekta čiji je vlasnik apelant. Na osnovu tako utvrđene razlike korisnih površina starog i novog objekta, apelantu je primjenom odgovarajućih odredbi utvrđen iznos rente koju je obavezan da plati.

11. Prema ocjeni suda, nadležni prvostepeni upravni organ je sasvim pravilno primijenio navedene odredbe, a u smislu člana 64. stav 1. tačka 2. Zakona o građevinskom zemljištu jer je utvrdio da korisna površina postojećeg objekta, čiji je apelant vlasnik, iznosi 342,20 m². Navedeni objekt apelant je kupio i izgrađena je komunalna infrastruktura u toj površini za taj postojeći objekt, što se treba uzeti kao rezultat ulaganja sredstava apelanta kao vlasnika, koja je apelant uložio putem kupoprodajne cijene. Sva ostala korisna površina novog objekta koja predstavlja razliku između korisne površine novog objekta i površine postojećeg objekta predstavlja u ovom slučaju pogodnost koju ima apelant po osnovu gradskog građevinskog zemljišta a koja nije rezultat ulaganja apelanta kao vlasnika.

12. Prema tome, prema ocjeni suda, takav vid naknade odnosi se i na vlasnika gradskog građevinskog zemljišta i to u mjeri u okviru koje se utvrdi u skladu sa propisanim načinom obračuna i visinom naknade za pogodnost-rentu. Donošenje posebnog rješenja kojim bi se renta utvrdila, prema mišljenju Okružnog suda, nema uporište u bilo kojem materijalnopravnom propisu pa je utvrđivanje ovakvog oblika naknade moguće izvršiti i u okviru rješenja kojim se odobrava građenje na gradskom građevinskom zemljištu.

13. Apelant navodi da su mu u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Prema apelantovom mišljenju, odredbama čl. 64. i 68. stav 3. Zakona o građevinskom zemljištu nije regulirana nadležnost organa uprave za utvrđivanje obaveza po osnovu naknade za pogodnost-rente. Smatra da se odredba člana 64. stav 1. tačka 2. Zakona o građevinskom zemljištu može primjenjivati u postupku dodjeljivanja gradskog građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu, a što nije konkretan slučaj. Stoga, ističe da prvostepeni upravni organ nije nadležan za donošenje rješenja za dodjelu zemljišta, a pogotovo nije nadležan za utvrđivanje te obaveze za zemljište u privatnom vlasništvu. Navodi da apelantu kao privatnom preduzeću čija je osnovna djelatnost izgradnja građevinskih objekata za tržište država (općina) nije dodijelila gradsko građevinsko zemljište na korištenje radi građenja već je na predmetnom zemljištu pravo vlasništva stečeno kupoprodajom kao teretnim pravnim poslom od ranijeg vlasnika. Navedenim načinom apelant smatra da je stavljen u neravnopravan položaj prema drugim pravnim i fizičkim licima koja se bave istom vrstom djelatnosti i to u odnosu na fizička i pravna lica kojima se dodjeljuje državno zemljište po cijenama koje su uvijek niže od cijena koje se ostvaruju kupovinom na slobodnom tržištu i u odnosu na druge privredne subjekte na tržištu Bosne i Hercegovine koji nisu u obavezi da plaćaju ovu naknadu zato što je organi uprave pravilno primjenjujući na njih nisu ni utvrđivali u bilo kojem upravnom postupku. Smatra da su organi uprave svojim rješenjima pokušali zadržati rješenja koja su važila u vrijeme ranijeg Zakona o građevinskom zemljištu. Ističe da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava na poslovanje na jedinstvenom tržištu pod jednakim uvjetima, što predstavlja povredu prava iz člana II/4. Ustava BiH kojim se štite prava na jednakost svih subjekata (fizičkih i pravnih lica).

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

17. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije zbog toga što je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na druga pravna i fizička lica koja se bave istom vrstom djelatnosti. Ustavni sud nalazi da apelant osim svojih tvrdnji nije dostavio dokaze na osnovu kojih bi se sa sigurnošću mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije prema nekom zabranjenom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1022/08 («VMV INŽINJERING» d.o.o. Zvornik) | Sudska praksa | Aktio