Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1076/08 (H. T.)
Odluka donesena 21. 07. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1076/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 1076/08, rješavajući apelaciju Hasana Topalovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasana Topalovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000032 od 15. januara 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-846/05 od 28. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hasan Topalović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Omer Abdagić, advokat iz Cazina, podnio je 5. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000032 od 15. januara 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-846/05 od 28. novembra 2006. godine.
2. Općinski sud u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), postupajući povodom apelantove tužbe protiv JU «I srednja škola» Cazin (u daljnjem tekstu: tužena), donio je Presudu broj Rs-696/03 od 29. juna 2005. godine. Presudom je obavezana tužena da apelantu na ime razlike neisplaćenih plaća, toplog obroka i naknade za godišnji odmor isplati ukupan iznos od 79.315.80 KM, sa zakonskom kamatom počevši od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa preciziranog u dispozitivu presude pa do isplate, te da apelantu naknadi troškove postupka.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je utvrdio da je apelant uposlenik tužene koja je javna ustanova i ima svojstvo pravnog lica. Dalje je sud utvrdio da je tužena apelantu isplaćivala plaće u skladu sa Pravilnikom o utvrđivanju kriterija za utvrđivanje plaća i drugih ličnih primanja radnika u ustanovama srednjeg obrazovanja (u daljnjem tekstu: Pravilnik), te da obračun plaća nije vršen u skladu sa članom 28. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u FBiH («Službene novine FBiH» broj 51/00; u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor). Sud je na osnovu nalaza vještaka utvrdio pojedinačne iznose na ime neisplaćene plaće, toplog obroka i naknade za godišnji odmor. Vještak je za osnovicu prilikom obračuna plaće apelantu uzeo iznos od 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, kako je to određeno članom 28. Granskog kolektivnog ugovora, a potom osnovicu množio koeficijentom 6, u skladu sa članom 157. Zakona o radnim odnosima i plaćama organa uprave FBiH («Službene novine FBiH» broj 13/98; u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima). Općinski sud je na osnovu navedenih odredbi i nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je apelant u utuženom periodu primao novčana sredstva na ime plaće, toplog obroka i regresa ali da je, imajući u vidu odredbe Granskog kolektivnog ugovora i Zakona o radnim odnosima, tužena apelantu isplaćivala manje iznose plaće i pripadajućih naknada. Zbog toga, sud je udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu, te obavezao tuženu da apelantu isplati iznose navedene u dispozitivu presude.
4. Kantonalni sud je donio Presudu broj Rsž-846/05 od 28. novembra 2006. godine, kojom je djelimično uvažio žalbu tužene, prvostepenu presudu preinačio i apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaća i troškova postupka odbio. Osim toga, presuda je preinačena i u dijelu koji se odnosi na kamate na dosuđene iznose naknade toplog obroka i regresa, na način da su dosuđene počevši od 16. jula 2003. godine umjesto od dana kako je to određeno u dispozitivu prvostepene presude. Dalje je odlučeno da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka. U preostalom dijelu, Kantonalni sud je žalbu tužene odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude sud je istakao da je utvrdio da je prvostepeni sud svoju odluku donio na osnovu povrede odredbi ZPP i uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim, sud je istakao da je prvostepeni sud pogrešno tumačio odredbu člana 28. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora, kada je primijenio koeficijent iz Zakona o radnim odnosima. Naime, prema stavu Kantonalnog suda, Zakon o radnim odnosima se uopće ne može primijeniti na uposlenike u obrazovanju, budući da apelant nije zaposlen u organu uprave već kod tužene koja je javna ustanova i na čije se uposlenike primjenjuju odredbe Zakona o radu. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao da je njegova plaća za utuženi period isplaćena u manjem iznosu od plaća uposlenika u organima uprave iste složenosti poslova. Dalje je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio osnov i visinu razlike naknada za korištenje godišnjeg odmora i toplog obroka, ali je pogrešno utvrdio rok od kojeg teku kamate na ta potraživanja. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je, na osnovu člana 279. stav 3. ZOO-a, prvostepenu presudu preinačio na način da je kamate na potraživanja naknade za topli obrok i korištenje godišnjeg odmora dosudio počevši od 1. decembra 2003. godine, kad je apelant podnio zahtjev sudu. Također, Kantonalni sud je primjenom člana 386. ZPP odlučio da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka, budući da je apelant uspio sa postavljenim tužbenim zahtjevom u neznatnom dijelu.
5. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-07-000032 od 15. januara 2008.
godine, kojom je apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da pred Kantonalnim sudom nisu počinjene povrede postupka, ni one na koje je apelant ukazivao, niti one na čije postojanje sud pazi po službenoj dužnosti. U vezi sa apelantovim revizijskim navodima, Vrhovni sud je utvrdio da tužena u žalbi nije predlagala nove dokaze, te da Kantonalni sud svoju odluku nije zasnovao na drugačijem činjeničnom stanju od onog koje je utvrdio prvostepeni sud. Zbog toga, prema stavu Vrhovnog suda, nije bilo zakonskog osnova za zakazivanje rasprave pred drugostepenim sudom radi donošenja odluke o žalbi. Dalje je Vrhovni sud zaključio da je neosnovan apelantov prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava vezanoj za odredbu člana 28. Granskog kolektivnog ugovora. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da sud ne može u parničnom postupku svojim odlukama «preuzimati normativnu djelatnost», već samo može da primjenjuje normativne akte koji su donijeti i koji su na snazi. Pogotovo to nije moguće činiti na način kako to čini prvostepeni sud, tj. kombinirajući pojedine odredbe Granskog kolektivnog ugovora i Zakona o radnim odnosima. Nemogućnost primjene citirane odredbe člana 28. ne znači, kako to apelant tvrdi, pogrešnu primjenu materijalnog prava. Zbog navedenih razloga, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju i potvrdio drugostepenu presudu.
6. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je Kantonalni sud odluku o preinačenju prvostepene presude donio isključivo zbog toga što bi potvrđivanjem prvostepene presude došla u pitanje finansijsko-materijalna opstojnost tužene i budžeta Unsko-sanskog kantona. S tim u vezi, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu a da apelantu nije dao mogućnost da se izjasni pred sudom, u skladu sa članom 229. ZPP. Naime, apelant smatra da je Kantonalni sud bio dužan da održi glavnu raspravu, na što ga obavezuje navedena zakonska odredba, a što bi bilo logično s obzirom na to da je postavljeni tužbeni zahtjev odbio.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Vezano za navode o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
10. Ustavni sud zapaža da je u svojoj Odluci broj AP 311/07 od 29. aprila 2009. godine (objavljena na www.ustavnisud.ba) razmatrao identično pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog prava. U toj oduci, u situaciji kad je Kantonalni sud također preinačio presudu prvostepenog suda zbog istih razloga kao i u apelantovom slučaju, Ustavni sud je naveo da u obrazloženju odluka ne nalazi proizvoljnost budući da je članom 28. Kolektivnog ugovora propisano da «plaće zaposlenicima u srednjim školama utvrđene na način iz stava 2. ovog člana ne mogu biti manje od plaće službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova (stav 3)». Budući da se apelantovi navodi o nezakonitosti odluka svode na primjenu navedene odredbe Granskog kolektivnog ugovora, Ustavni sud zaključuje da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 311/07 od 29. aprila 2009. godine, u segmentu navodne povrede prava na pravično suđenje, u cijelosti odnose i na apelantov slučaj.
11. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te zaključuje da su apelacioni navodi o povredi ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović