Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1032/08 (R. D.)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stanarsko pravo
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1032/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 1032/08, rješavajući apelaciju Rajka Dakića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rajka Dakića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-07-001815 od 23. januara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-

303/04 od 3. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rajko Dakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banjaluke, podnio je 1. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001815 od 23. januara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-303/04 od 3. jula 2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio otuđenje i opterećenje stana koji je predmet spora u vezi sa kojim je podnesena predmetna apelacija, a koji se nalazi u Gundulićevoj ulici u Banjaluci (u daljnjem tekstu: sporni stan), do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 1032/08 od 14. oktobra 2008. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kao neosnovan.

3. Rješenjem Okružnog suda (u kojem je apelant radio kao sudija) broj Su-421/97 od 28. augusta 1997. godine apelantu je dodijeljen na korištenje sporni stan, nakon čega je sa Zavodom za izgradnju grada a.d. Banjaluka zaključio ugovor o korištenju stana. Rješenjem Ministarstva za izbjegla i raseljena lica Republike Srpske-Odsjek u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica) broj 05-050-02-54/02 od 13. juna 2002. godine, donesenog po službenoj dužnosti, apelantu je naloženo da, kao privremeni korisnik, oslobodi i isprazni sporni stan, a da mu pripada pravo na alternativni smještaj. Nakon toga, također po službenoj dužnosti, Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica je donijelo Rješenje broj sl.05-050-02-02-58/02 od 20. juna 2002. godine kojim je apelantu naloženo da, kao privremeni korisnik, oslobodi i isprazni sporni stan ali da mu ne pripada pravo na alternativni smještaj. U rješenju je, također, navedeno da se tim rješenjem zamjenjuje ranije doneseno rješenje od 13. juna 2002. godine.

4. Nakon apelantovog iseljenja, sporni stan je dodijeljen Tatjani i Trifku Buha koji su, potom, na osnovu Ugovora o otkupu broj OSUg-571/03/1109966100058 od 1. aprila 2003. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o otkupu stana), zaključenog između Vlade Republike Srpske, koju je zastupao Zavod za izgradnju grada a.d. Banjaluka, sporni stan otkupili i uknjižili se kao vlasnici.

5. Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-

336/04 od 13. juna 2007. godine Rješenje Ministarstva za izbjegla i raseljena lica od 13. juna 2002. godine je proglašeno ništavnim. Postupajući povodom presude Vrhovnog suda, Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica je Zaključkom broj Cl.05-050-02-02-58/2002-1 od 29. oktobra 2007. godine obustavilo upravni postupak pokrenut po službenoj dužnosti protiv apelanta za njegovo iseljenje iz spornog stana navodeći, između ostalog, da više nema zakonsku mogućnost odlučivati u predmetnoj stvari jer je sporni stan u vlasništvu i posjedu fizičkih lica, a ne Vlade Republike Srpske.

6. Apelant je pred Osnovnim sudom pokrenuo parnični postupak protiv Tatjane i Trifka Buhe (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugotužena), Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: trećetužena) i Zavoda za izgradnju grada a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi). Apelant je tražio da sud utvrdi da je ništavan ugovor o otkupu spornog stana. Dalje je tražio da se naloži brisanje upisa prava vlasništva prvotuženih u Knjizi položenih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova prema Rješenju Odjeljenja za katastar nekretnina u Banjaluci broj 09-952-K-1905/03 od 9. aprila 2003. godine, nastalog na osnovu spornog ugovora, te da se uspostavi stanje kakvo je bilo prije njegovog provođenja.

7. Osnovni sud je donio Presudu broj P-303/04 od 3. jula 2007. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je utvrdio kao nesporno da je apelantu rješenjem drugotuženog od 12. septembra 1997. godine dodijeljen na korištenje sporni stan, te da je na osnovu tog rješenja apelant sa četvrtotuženim zaključio ugovor o korištenju spornog stana. Sud je utvrdio da je raniji nosilac stanarskog prava na spornom stanu bila D. V. koja je preminula u julu 1997. godine i koja nije imala članove porodičnog domaćinstva koji bi stekli svojstvo nosioca stanarskog prava. Dalje, sud je naveo da je uporedo sa parničnim postupkom vođen i upravni postupak povodom zahtjeva Ministarstva za izbjegla i raseljena lica o iseljenju apelanta iz spornog stana. U tom je postupku utvrđeno da je apelant, shodno članu 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, imao svojstvo privremenog korisnika spornog stana, te je na osnovu odluka ovog organa na kraju i morao napustiti sporni stan. Također je kao nesporno utvrđeno da je apelant 22. jula 2002. godine napustio sporni stan prije izvršenja upravnog rješenja kojim mu je to naloženo. Nakon što je apelant napustio sporni stan, drugotuženi je, kao nosilac prava raspolaganja, u novembru 2002. godine zaključio ugovor o zakupu sa provotuženima koji su sporni stan zatim i otkupili 1. aprila 2003. godine.

8. Osnovni sud je naveo da je u toku postupka bilo sporno da li je u vrijeme zaključenja spornog ugovora bilo sporno apelantovo stanarsko pravo, što bi bilo suprotno članu 9. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova, u kojem je propisano da: «…stan u državnoj svojini, na kojem je sporno stanarsko pravo, ne može se otkupiti do pravosnažnog okončanja spora». Osnovni sud je utvrdio da u vrijeme zaključenja spornog ugovora, odnosno otkupa stana, stanarsko pravo na spornom stanu nije bilo sporno jer je apelant bio privremeni korisnik stana na kojem je stanarsko pravo prestalo u skladu sa zakonom, te da, stoga, nije bilo uvjeta da se proglasi ništavnim ugovor o otkupu stana. Također je sud utvrdio da se apelant obraćao Komisiji za nadovjeru ugovora o korištenju stanova sa zahtjevom da nadovjeri svoj ugovor o korištenju spornog stana, ali je njegov zahtjev odbijen 22. maja 2003. godine. Osim toga, sud je utvrdio da je apelant vlasnik imovine u Ključu, koja mu je vraćena u posjed Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica broj 705-480-1/1 od 13. juna 2000. godine. Dalje, sud je istakao i da je apelant, kao vršilac pravosudne funkcije, bio dužan napustiti sporni stan kako ne bi bio u statusu «višestrukog korisnika imovine».

9. Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-07-001815 od 23. januara 2008. godine kojom je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je Osnovni sud pravilno zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, te da apelantovi žalbeni razlozi ne utječu na drugačiju odluku suda. Naime, prema ocjeni Okružnog suda, apelantovi navodi koji se tiču nezakonitog iseljenja apelanta i članova njegovog porodičnog domaćinstva iz spornog stana nisu od utjecaja na razrješenje ove parnice. Okružni sud je istakao da je odredbom člana 109. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da na ništavnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozvati svako zainteresirano lice. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da, sa gledišta pravila o parničnom postupku, stranke mogu slobodno raspolagati sa zahtjevima koje su stavile u postupku ali sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su suprotna prinudnim propisima. To znači da sud nije vezan inicijativom i ponašanjem stranaka u postupku u smislu donošenja presude na osnovu priznanja, sudskog poravnanja ili propuštanja, već je sud ovlašten da po službenoj dužnosti ispituje ništavnost samo u slučaju ako su zainteresirane stranke podnijele tužbu da riješe neki međusobni materijalnopravni odnos, odnosno kada odlučuje o zahtjevu koji su stranke opredijelile tužbom ili stavile tokom postupka. Okružni sud je obrazložio da se postojanje pravnog interesa kod kondemnatornih i konstitutivnih tužbi pretpostavlja, pa se kao procesna pretpostavka javlja samo kod deklaratornih tužbi (tužbi za utvrđenje). U konkretnom slučaju apelant nije u materijalnopravnom odnosu sa tuženima pa ni rješenje ovog spora, eventualno u njegovu korist, prema zaključku Okružnog suda, ne može promijeniti njegov pravni odnos prema predmetnom sporu, zbog čega apelant ne može biti zainteresirano lice koje je ovlašteno da, u smislu odredbe člana 109. ZOO-a, podnese ovakvu tužbu. Osim toga, Okružni sud je istakao da apelantovi navodi koji se odnose na nepravilnosti u radu Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica u Banjaluci nisu od utjecaja na drugačiju odluku suda s obzirom na apelantov postavljeni tužbeni zahtjev.

10. Apelant je naveo da mu je osporenim odlukama, zbog proizvoljne primjene zakona i proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Iz veoma opširne apelacije proizlazi da apelant smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo zato što su, kako navodi, postojali uvjeti da se sporni ugovor o otkupu spornog stana proglasi ništavnim jer njemu, prema njegovom mišljenju, nije prestalo stanarsko pravo na tom stanu.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnose se na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1032/08 (R. D.) | Sudska praksa | Aktio