Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1258/08 (J. B.)
Odluka donesena 21. 07. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 75
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1258/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 1258/08, rješavajući apelaciju Jadranka Batlaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jadranka Batlaka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P-008275 07 Rev od 1. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-425/03-II od 21. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jadranko Batlak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Kebo&Guzin iz Mostara, podnio je 25. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P-008275 07 Rev od 1. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-425/03-II od 21. marta 2006. godine.
2. Općinski sud je donio Presudu broj P-425/03-II od 21. marta 2006. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev da se poništi kao nezakonito Rješenje načelnika Općine Mostar-Jugoistok (pravni prednik tuženog Grada Mostara; u daljnjem tekstu: tuženi) broj 0136-249/03 od 19. maja 2003. godine kojim mu je prestao radni odnos i da se tuženi obaveže da apelanta vrati na posao i rasporedi ga na odgovarajuće radno mjesto. Dalje, odbijen je i apelantov zahtjev da mu se naknade neisplaćene plaće za period od 17. maja 2003. do 30. januara 2006. godine u kapitaliziranom iznosu navedenom u dispozitivu presude sa zakonskom kamatom. Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev i u dijelu u kojem je tražio da se tuženi obaveže da nadležnom Fondu penzijskog i zdravstvenog osiguranja isplati doprinose na apelantove plaće počevši od dana prestanka radnog odnosa pa do 30. januara 2006. godine, sve sa zakonskom kamatom i troškovima postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je provedenim dokazima utvrdio da je apelant bio zaposlenik tuženog od 1995. godine. Osim toga, sud je utvrdio da je tuženi donio Rješenje broj 0136-249/03 od 19. maja 2003. godine kojim je apelantu prestao radni odnos zbog neopravdanog izostanka sa posla u trajanju od pet radnih dana uzastopno. Protiv donesenog rješenja apelant je uložio prigovor 23. maja 2003. godine koji je tuženi Rješenjem broj 01-36-249/03 od 6. juna 2003. godine odbio.
4. Općinski sud je utvrdio da je apelant izostao sa posla pet radnih dana uzastopce, tj. od 12. do 16. maja 2003. godine. U tom vremenskom intervalu apelant je bio u Njemačkoj gdje je vodio oca na zdravstvenu kontrolu. Prije odlaska u Njemačku apelant nije od svog rukovoditelja, načelnika Općine, ni usmeno ni pismeno tražio odobrenje za odsustvovanje, što je trebao učiniti, jer prema odredbi člana 69. stav 2. tada važećeg Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima) o tome rukovoditelj donosi rješenje. Općinski sud je istakao da je apelant po struci pravnik i da mu je bio poznat postupak dobijanja opravdanog odsustva, da je vizu za odlazak u Njemačku tražio 32 dana prije odlaska i da ju je dobio 12 dana prije odlaska, te da nije dokazao da je odlazak u Njemačku zbog zdravstvene kontrole oca bio iznenadan i hitan, da to nije dokazao ni ljekarskim uvjerenjem od 30. maja 2005. godine, niti je dostavio dokaz o izvršenim urološkim pretragama oca u Njemačkoj. Zbog ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je istakao da je pravilno tuženi utvrdio da su se ispunili uvjeti iz člana 74. stav 1. tačka 7. Zakona o radnim odnosima i da je doneseno rješenje zasnovano na zakonu.
5. Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-Gž-06-001 174 od 2. novembra 2006. godine kojom je apelantovu žalbu djelimično uvažio, te presudu Općinskog suda djelimično preinačio na način da je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i poništio rješenje kojim je apelantu prestao radni odnos, te je obavezao tuženog da apelanta vrati na posao i rasporedi ga na radno mjesto koje je obavljao do otkaza. Prema zaključku Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju se ne radi o apelantovom neopravdanom odsustvu sa posla. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da iz činjeničnog utvrđenja Općinskog suda proizlazi da se apelant obratio svom neposrednom rukovoditelju-pomoćniku načelnika za opću upravu i zajedničke poslove, zahtjevom da mu se odobri odsustvo sa posla u spornom periodu radi odlaska u Njemačku kamo je vodio oca na kontrolni ljekarski pregled. Prema shvatanju Kantonalnog suda, rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu je nezakonito. Naime, da bi izostanak sa posla bio neopravdan, potrebno je da se radi o takvom odsustvovanju koje je protivno propisima o radnim dužnostima uz svijest o nedopustivosti takvog ponašanja. Ta svijest se ocjenjuje prema objektivno ispoljenim voljnim elementima i postupcima koji se očekuju od savjesnog zaposlenika u normalnom toku zbivanja. U konkretnom slučaju, apelantu je i ranijih godina odobravano odsustvo zbog istog razloga, nije traženo od njega da se obrati u pismenoj formi radi dobivanja odobrenja, te je apelant, računajući na to, i ovoga puta smatrao da nije potrebno da pribavlja pismenu saglasnost za odsustvo. S obzirom na to da je apelantov izostanak bio opravdan, to nije ispunjen uvjet iz člana 122. tačka 7. Zakona o radnim odnosima, pri čemu nije od utjecaja činjenica da protiv apelanta nije vođen disciplinski postupak i da apelantu nije pružena mogućnost odbrane jer se radi o prestanku radnog odnosa po sili zakona za koji nisu ispunjena oba kumulativna uvjeta, tj. izostanak sa posla u trajanju od pet dana neprekidno i neopravdanost takvog izostanka.
6. Vrhovni sud je donio Presudu broj 58 0 P-008275 07 Rev od 1. aprila 2008. godine kojom je reviziju tuženog uvažio i drugostepenu presudu preinačio na način da je apelantovu žalbu na presudu Općinskog suda odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da smatra da je Kantonalni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbu člana 122. tačka 7. Zakona o radnim odnosima. Naime, Vrhovni sud je istakao da se ne može prihvatiti zaključak Kantonalnog suda da se apelant obratio neposrednom rukovoditelju radi odobrenja odsustva jer je osoba kojoj se apelant obratio i koja je saslušana kao svjedokinja bila samo pomoćnik načelnika za opću upravu i zajedničke poslove a ne rukovoditelj organa uprave kojeg ima u vidu Zakon o radnim odnosima, tj. načelnik općine. Osim toga, iz utvrđenog činjeničnog stanja pred Općinskim sudom proizlazi da ni ova svjedokinja nije apelantu odobrila odsustvovanje sa posla, što je potvrdio i apelant izjavivši da mu je svjedokinja rekla da mu ne može odobriti odsustvo sa posla bez načelnika. Zbog istaknutih razloga, Vrhovni sud je zaključio da je revizija tuženog osnovana i stoga je, na osnovu odredbe člana 250. stav 1. ZPP, presudu Kantonalnog suda preinačio i potvrdio presudu Općinskog suda.
7. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema navodima iz apelacije, povreda navedenih prava je učinjena zbog pogrešne primjene materijalnog prava i počinjenih bitnih povreda postupka. Bitne povrede postupka, prema apelantovim navodima, počinjene su jer se sud u presudama nije osvrnuo na sve njegove navode koje je isticao tokom postupka a naročito na navode da je tuženi postupio suprotno odredbama čl. 88, 90. i 91. Zakona o radu. Dalje, apelant smatra da tuženi u toku postupka nije dokazao postojanje razloga za otkaz. Naime, tokom postupka su svi svjedoci potvrdili da apelantu nije bila data mogućnost da izloži svoju odbranu niti da je poslodavac protiv njega vodio disciplinski postupak. Propusti Općinskog i Vrhovnog suda su, prema apelantovom mišljenju, rezultirali povredom prava na pravično suđenje. Apelant ističe i da presuda Vrhovnog suda nije utemeljena na objektivnim činjenicama i da konačan zaključak iznesen u presudi nije rezultat objektiviziranog uvjerenja suda nego isključivo subjektivnog uvjerenja o poimanju pravičnosti. Zbog paušalne i selektivne primjene zakona donesena je nezakonita i arbitrarna odluka. Relevantni propisi
8. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi:
Član 69. [...]
O odsustvovanju službenika s rada odlučuje rukovoditelj organa uprave, odnosno službe za upravu, o čemu se donosi rješenje. Član 74. tačka 7.
Teške povrede službene dužnosti su:
7) neopravdano izostajanje s posla u trajanju od pet radnih dana uzastopce.
Član 122. tačka 7.
Službeniku prestaje radni odnos po sili zakona: 7) kad se neopravdano ne javi na posao u roku pet radnih dana uzastopno narednog dana po isteku petog dana od dana nedolaska na posao.
9. Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom određuje se radnopravni status državnih službenika u organima državne uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija), kantona, grada i općine (u daljnjem tekstu: organ državne službe).
Državni službenik je lice postavljeno rješenjem na radno mjesto u organ državne službe, u skladu sa zakonom. Član 75. stav 5.
Do uspostavljanja Agencije, Odbora za žalbe i donošenja podzakonskih akata na osnovu ovog zakona, primjenjuje se Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 13/98), i podzakonski akti kojima su određeni radnopravni statusi državnih službenika u roku od najviše 12 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, osim ako nisu u suprotnosti sa odredbama ovog zakona.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud primjećuje da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu odnose na pogrešno primjenu materijalnog i procesnog prava. U vezi sa istaknutim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da su Općinski i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović