Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1298/08 (R. I.)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Ugovor o poklonu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1298/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 1298/08, rješavajući apelaciju Ratka Inđića i Stane Inđić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ratka Inđića i Stane Inđić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-

Gž-08-000 150 od 12. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj P-131/05 od 16. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ratko Inđić (u daljnjem tekstu: apelant) i Stana Inđić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, koje zastupa Živko Dragosavljević, advokat iz Prijedora, podnijeli su 30. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000 150 od 12. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-131/05 od 16. novembra 2007. godine.

2. Rade Inđić (u daljnjem tekstu: poklonodavac) je 14. maja 1975. godine zaključio ugovor o poklonu (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), kojim je svom sinu, apelantu, poklonio pravo korištenja zemljišta individualiziranog u predmetnom ugovoru. Ugovor je ovjeren u Općinskom sudu u Prijedoru 16. maja 1975. godine pod brojem OV-935/75 i proveden kroz zemljišne knjige. Poklonodavac je 14. septembra l993. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv apelanta radi opoziva predmetnog ugovora zbog neblagodarnosti. Nakon poklonodavčeve smrti, u predmetnu parnicu su, kao procesnopravni sukcesori stupili Radomir Inđić i Radana Mudrinić (u daljnjem tekstu: tužitelji).

3. Osnovni sud je donio Presudu broj P-131/05 od 16. novembra 2007. godine kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i utvrdio da se opoziva predmetni ugovor, te je naložio da se u zemljišnim knjigama ima uspostaviti stanje kakvo je bilo prije provođenja predmetnog ugovora. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je provedenim dokazima i njihovim dovođenjem u međusobnu vezu utvrdio da je nesporno da je otac tužitelja kao poklonodavac zaključio predmetni ugovor sa apelantom, te da je apelant na poklonjenom zemljištu sagradio porodičnu kuću u kojoj živi sa porodicom.

4. Osnovni sud je istakao da je bilo sporno da li se u konkretnom slučaju ostvario uvjet za opoziv poklona zbog apelantove neblagodarnosti. U vezi s tim, sud je naveo da se u slučaju spora u pogledu pravnih učinaka ugovora o poklonu i odnosa koji su ugovorom nastali prosuđuje prema pravilima Općeg građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: OGZ). Prema pravilu iz paragrafa 948. OGZ-a, poklonodavac može opozvati ugovor o poklonu ako je poklonoprimac prema njemu grubo neblagodaran, a smatra se da postoji gruba neblagodarnost ukoliko se u ponašanju poklonoprimca prema poklonodavcu stječu obilježja krivičnog djela kojim se povređuju tijelo ili vrijeđaju poštenje, sloboda ili imovina poklonodavca. Dalje je sud istakao da je u sudskoj praksi prevladalo gledište da se i etički kriteriji moraju uzeti u obzir prilikom prosuđivanja ponašanja poklonoprimca prema poklonodavcu u slučaju kada poklonodavac ističe zahtjev za opoziv poklona, te da je moguće da se u ponašanju obdarenog prema poklonodavcu ne stječu obilježja krivičnog djela, ali da to ponašanje ipak nailazi na moralnu osudu.

5. Prema utvrđenju suda, do poremećaja odnosa između apelanta i njegovih roditelja je došlo 1990. godine zbog ponašanja apelantice, apelantove supruge, prema poklonodavcu i njegovoj supruzi, koja ih je maltretirala i nagovarala djecu na takvo ponašanje, te koja je u jednom navratu fizički napala majku stranaka, koja je bila sva u modricama i morala ići ljekaru. Osim toga, sud je utvrdio da se apelant oglušio na molbe roditelja da utječe na apelanticu da promijeni svoje ponašanje i da se čak solidarizirao sa njenim ponašanjem. Sud je zaključio da su navedenim ponašanjem apelant i apelantica prema poklonodavcu i njegovoj supruzi iskazali grubu neblagodarnost jer njihovo ponašanje odudara od uobičajenog ponašanja koje se u sredini u kojoj žive očekuje od sina i snahe prema roditeljima, te da su se time ostvarili uvjeti za opoziv ugovora zbog neblagodarnosti. Naročito je sud istakao, uzevši u obzir etičke kriterije, da ponašanje apelanta i apelantice (sina i snahe poklonodavca) potpuno odudara od uobičajenog ponašanja u sredini u kojoj žive i od ponašanja sina i snahe prema roditeljima. U konkretnom slučaju, sud je naveo da je najviše vjere poklonio drugotužiteljicinom iskazu jer ona u ostavinskom postupku iza oca nije prihvatila nasljeđe i nema nikakav imovinski interes za ishod parnice.

6. Dalje je sud istakao da na predmetnu odluku nije mogla utjecati činjenica da je apelant nakon zaključenja ugovora o poklonu na poklonjenom zemljištu sagradio porodičnu kuću, jer će u eventualnom drugom sporu moći dokazivati vlasništvo na predmetnoj kući i eventualno na zemljištu za njenu upotrebu. Osim toga, sud je naveo da je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedokinje N. M. koja se nije odazvala na poziv suda i koja je predložena kao svjedok kako bi se saslušala na okolnosti kako je kao bivši postupajući sudija postupala na ročištu od 30. juna 1994. godine i zašto je tužitelju ostavila rok da eventualno povuče tužbu. Prema ocjeni suda, ta okolnost nije relevantna za rješavanje konkretne pravne stvari.

7. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-08-000 150 od 12. marta 2008. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio presudu Osnovnog suda. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je, shodno odredbi člana 221. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP), ispitao prvostepenu presudu u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Prema shvatanju Okružnog suda, suprotno žalbenim navodima, prvostepena presuda je, saglasno odredbi člana 8. ZPP, donesena pravilnom ocjenom izvedenih dokaza, te je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. Naročito je Okružni sud istakao da se pod grubom neblagodarnošću, kao jednom od razloga za opoziv ugovora o poklonu, prema shvatanju savremene sudske prakse u pogledu interpretacije pravnog pravila iz poglavlja 948. OGZ-a, podrazumijeva takvo ponašanje poklonoprimca prema poklonodavcu koje se prema okolnostima konkretnog slučaja može podvesti pod ovaj pojam, a ne samo ponašanje kako je predviđeno u tom pravnom pravilu («…takva pozljeda tijela ili uvreda u poštenju, u slobodi ili u imovini, da se protiv uvredioca može postupati službeno: ili na zahtijevanje uvrjeđenika po zakonu kaznenom»), koje je u ovom dijelu napušteno kao prevaziđeno savremenim shvatanjem morala i pravičnosti. Osim toga, Okružni sud je istakao da apelant u žalbi neosnovano smatra da se podnesena tužba trebala odbaciti kao neblagovremena zato što tužitelji u ostavljenom roku po nalogu prvostepenog suda tužbu nisu uredili prema odredbama novog ZPP i da prvostepeni sud u razlozima osporavane presude pravilno obrazlaže da, u smislu odredbe člana 454. stav 3. ZPP, s obzirom na stanje predmeta, nisu postojali zakonski uvjeti za odbacivanje tužbe. Također, Okružni sud je istakao da nisu prihvatljivi navodi žalbe da je tužbom kao tužena strana morala biti obuhvaćena i supruga tuženog (apelantica), s obzirom na to da učesnici predmetne parnice moraju biti ugovorne strane prema ugovoru čiji se opoziv traži, odnosno nasljednici umrlog ugovarača, a apelantica nije bila ugovorna strana niti je nasljednica. Dalje, prema mišljenju Okružnog suda, okolnosti na koje je trebalo da se sasluša svjedokinja N. M. nisu relevantne u predmetnoj pravnoj stvari, tako da postupanje prvostepenog suda nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost osporene presude, a niti je tuženi onemogućen u dokazivanju relevantnih činjenica.

8. Apelant i apelantica ističu da su im osporenim odlukama Okružnog i Osnovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život i dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema navodima iz apelacije, tokom postupka je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka pred sudom: «…jer se tužiteljima tolerisalo nezakonito kašnjenje u postupanju po obavezujućim nalozima suda» a, konkretno, tužitelji nisu uopće reagirali na rješenja suda od 6. juna 2005. godine i 3. maja 2007. godine. Osim toga, u apelaciji je istaknuto da je sud prekršio pravo na pravično suđenje i zbog toga što nije proveo dokaz saslušanjem sutkinje N. M. na okolnosti da je tužitelj najavio povlačenje tužbe a sud nije dopustio provođenje ovog dokaza. Apelanti smatraju da im je sud uskratio pravo da dokažu da je poklonodavac htio da povuče tužbu, te da neblagodarnosti nije bilo, na koji način je ostalo nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Također, u apelaciji se ističe da apelantica uopće nije obuhvaćena poklonodavčevom tužbom i da joj nije pružena prilika za učestvovanje u postupku na koji način su joj povrijeđeni pravo na fer i pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek, te da je u njenom slučaju povrijeđeno i načelo presumpcije nevinosti. Osim toga, prema navodima iz apelacije, apelantica je, shodno odredbama Porodičnog zakona, suvlasnik zemljišta i kuće sagrađene na njemu, te se u konkretnom slučaju radi o nužnom suparničarstvu o čemu sud nije vodio računa.

9. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da apelantica nije bila ugovorna strana u ugovoru o poklonu čiji se opoziv tražio i koji je ocijenjen samo u okviru ponašanja njenog supruga (apelanta), kao ugovorne strane. Zbog toga nije bilo ni obaveze suda da naloži uređenje tužbe u tom smislu jer se ne radi o nužnom suparničarstvu, u smislu odredbe člana 366. ZPP.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa apelantovim navodima da nije ravnopravno učestvovao u postupku jer sud nije proveo dokaz saslušanja N. M., te zbog toga što je dopustio tužiteljima da ne postupe prema nalozima suda, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Razmatrajući navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud proveo detaljan dokazni postupak, na osnovu čega je utvrdio činjenično stanje, te zaključio da su se stekli uvjeti za opoziv predmetnog ugovora zbog apelantove neblagodarnosti. Također, redovni sud je dao razloge zbog čega nije prihvatio apelantov prijedlog da se provede predloženo saslušanje smatrajući da ono nema značaj za predmetni postupak. Navedenim odbijanjem redovni sud je, koristeći svoje diskreciono pravo o tome koje će dokaze izvesti, imajući u vidu relevantnost dokaza za konkretan predmet, ocijenio da je izvođenje apelantovog predloženog dokaza nepotrebno u konkretnom slučaju, o čemu je dao zadovoljavajuća obrazloženja. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava da ravnopravno učestvuje u postupku očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U vezi sa ostalim navodima apelanta i apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, prava na privatni i porodični život i dom kao i prava na imovinu koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku koji je okončan presudom Okružnog suda od 12. marta 2008. godine nije odlučivalo o predmetnom ugovoru u odnosu na apelanticu. Naime, sudovi su obrazložili da se konkretni postupak vodio isključivo radi opoziva predmetnog ugovora koji je napravljen između poklonoprimca i apelanta, te da apelantica nije bila ugovorna strana, pa tako nije mogla biti ni nužni suparničar. Ustavni sud ističe da na to ne utječe ni to što je apelantica sa apelantom, kako navodi, zajedno izgradila kuću na spornoj nekretnini koju je poklonodavac poklonio apelantu jer, kako su to sudovi obrazložili, to pitanje može biti relevantno u eventualnom drugom sporu u kojem će i apelanti moći dokazivati vlasništvo na predmetnoj kući i eventualno na zemljištu za njenu upotrebu.

15. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant i apelantica u apelaciji ne nude bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život i dom ili pravo na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta i apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, prava na privatni i porodični život i dom, te prava na imovinu, nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na privatni i porodični život i dom ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na privatni i porodični život i dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantira pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantiranih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju apelantica se nije pozvala na povredu ovoga prava u vezi sa nekim pravom iz Evropske konvencije, niti je obrazložila u čemu bi se ogledalo takvo eventualno kršenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1298/08 (R. I.) | Sudska praksa | Aktio