Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1518/08 (N. Ć.)
Odluka donesena 21. 07. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1518/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 1518/08, rješavajući apelaciju Nermina Ćirića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nermina Ćirića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž- 08-000352 od 14. marta 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj 018-0-P-07-0000 38 od 19. decembra 2007.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nermin Ćirić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Ferid Mujagić, advokat iz Bihaća, podnio je 23. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-08-000352 od 14. marta 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 018-0-P-07-0000 38 od 19. decembra 2007. godine. Apelant je, na zahtjev Ustavnog suda, 9. juna 2008. godine dostavio punomoć za zastupanje.
2. Općinski sud je donio Rješenje broj 018-0-P-07-0000 38 od 19. decembra 2007.
godine kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da sud utvrdi da je Sead Kurtović (u daljnjem tekstu: tuženi) izvršio smetanje apelanta u zadnjem faktičkom posjedu poslovnog prostora, pobliže označenog u rješenju (u daljnjem tekstu: sporni prostor), time što je obio ulazna vrata i postavio novu bravu. U skladu s tim, odbijen je i zahtjev da se tuženi obaveže da apelantu vrati sve primjerke ključeva od ulaznih vrata, postavi inventar precizno naveden u rješenju i da vrati pojedinačno i količinski navedenu robu koja se nalazila u spornom prostoru. Također je odbijen i zahtjev da se tuženom zabrani da na taj ili sličan način vrši daljnje smetanje apelanta na spornom prostoru. Osim toga, rješenjem je odbačena apelantova tužba protiv d.d. «17. septembar» Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: prodavac), sa postavljenim identičnim tužbenim zahtjevom kao prema tuženom. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 4.194.50 KM.
3. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su tuženi i d.o.o. «Tehno biro» iz Bosanske Krupe, u toku postupka privatizacije državnog kapitala, kupili sporni prostor 14. jula 2000. godine, te da je sporni prostor ranije bio u prodavčevom vlasništvu. Dalje je utvrđeno da je jedan od ponuđača za kupovinu spornog prostora bio i apelant koji je, nezadovoljan izborom tuženog za najpovoljnijeg ponuđača, pokrenuo sudski postupak radi osporavanja donesene odluke. Postupak povodom apelantove tužbe je okončan donošenjem konačne odluke Vrhovnog suda FBiH, koji je donio Presudu broj Už-95/04 od 20. aprila 2006. godine, kojom se potvrđuje odluka Agencije za privatizaciju o izboru tuženog za najpovoljnijeg ponuđača. Nakon donošenja presude, s obzirom na obavezu iz kupoprodajnog ugovora, prodavac je pozvao tuženog (kupca) i 28. decembra 2006. godine ga uveo u posjed spornog prostora. Tom prilikom komisija je sačinila zapisnik o primopredaji u kojem je konstatirano da je sporni prostor otvoren i da je promijenjena brava, te da je tuženi uveden u posjed. Osim toga, konstatirano je da su u prostoru zatečene određene stvari koje su pojedinačno popisane.
4. U vezi sa apelantovim tužbenim zahtjevom, sud je naveo da je za uspješnu posjedovnu zaštitu potrebno da postoje dvije faktičke činjenice i to posljednje stanje posjeda i čin smetanja. Sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant od 1996. do 1999. godine bio u posjedu spornog prostora na osnovu ugovora o zakupu za d.j.l. «Jabuka». Osim toga, sud je utvrdio da je Rješenjem Kantonalnog suda u Bihaću broj U/I-457/02 od 30. aprila 2002. godine d.j.l. «Jabuka» prestao da postoji, te da je samim tim prestao da postoji i zakup spornog prostora. U pogledu apelantovih navoda da je on bio posredni posjednik spornog prostora, sud je utvrdio da je apelant 2000. godine otišao da živi u Kanadu sa porodicom i da nije vršio faktičku vlast na spornom prostoru. Prema zaključku suda, posjed koji je apelant imao prestao je napuštanjem stvari, kako je to propisano odredbom člana 79. Zakona o vlasničkopravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH» br. 6/98 i 32/03; u daljnjem tekstu: ZVPO). Osim toga, sud se pozvao i na odredbu člana 75. ZVPO-a da posjed stvari ima svaka osoba koja neposredno vrši faktičku vlast na stvari. Osim toga, sud je utvrdio da između apelanta i njegovih roditelja nije zaključen pravni posao, shodno odredbi člana 75. stav 2. ZVPO-a, te da apelant nije ni posredni posjednik. U vezi s tim, sud je istakao da bi posredni posjednik u konkretnom slučaju mogao biti prodavac koji je, na osnovu ugovora o zakupu, sporni prostor dao apelantu a koji ga je 2000. godine prestao koristiti.
5. Osim toga, sud je istakao da se povodom tužbe za smetanje posjeda pasivno legitimiranom stranom-tuženim smatra sam učinilac smetanja posjeda. U vezi s tim, sud je istakao da je 28. decembra 2006. godine prodavac tuženog uveo u posjed spornog prostora, te da je tuženi dokazao da je taj postupak uvođenja u posjed bio zakonit, vođen pred nadležnim organima i okončan pravomoćnom odlukom, te da je, prema nalogu Agencije za privatizaciju, proveden kao obaveza koja proističe iz kupoprodajnog ugovora, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev o smetanju posjeda odbijen.
6. Općinski sud je naveo da je apelantovu tužbu u odnosu na prodavca odbacio jer je apelant proširio tužbu na pripremnom ročištu. S obzirom na to da se prodavac usprotivio subjektivnoj preinaci tužbe, sud je nije ni dopustio. Osim toga, sud je utvrdio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za povrat stvari jer vraćanje stvari i ne može biti predmet tužbe za smetanje posjeda budući da se kod tužbi radi predaje u posjed dokazuju druge činjenice, a to je vlasništvo na stvari i činjenica da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti drugog. Apelant nije dokazao na koji način ga je to tuženi stvarima smetao u posjedu. Tuženi je dokazao da u momentu ulaska u posjed spornog prostora u njemu nije bilo robe koja je navedena u tužbi osim robe koja je zapisnički konstatirana prilikom uvođenja tuženog u posjed, a za koju robu bi apelant mogao samo ostvariti naknadu štete da je dokazao da je tuženi stvari zatečene u spornom prostoru odvezao u nepoznatom pravcu.
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv donesenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 001-0-GŽ-08-000352 od 14. marta 2008. godine kojim je odbio žalbu i potvrdio osporeno rješenje. Osim toga, Kantonalni sud je donesenim rješenjem odlučio i o apelantovoj žalbi na Rješenje broj 018-0-P-07-0038 od 24. jula 2007. godine kojim je odbijen njegov zahtjev za donošenje privremene mjere. Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud pravilno utvrdio odlučne činjenice i da je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na tuženog. Osim toga, Općinski sud je za svoju odluku u tom dijelu dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i Kantonalni sud. Dalje je Kantonalni sud istakao da je Općinski sud sve izvedene dokaze ocijenio savjesno i brižljivo, te da je dao valjanu ocjenu dokaza, koji su relevantni za odluku o tužbenom zahtjevu, o čemu je dao obrazloženja koja je u cijelosti prihvatio i Kantonalni sud. Kantonalni sud je naročito istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da u radnjama tuženog nije bilo protivpravnosti, te da, stoga, nije smetao apelantov posjed. Osim toga, sud je istakao da u predmetnom postupku nije utvrđivano da li je kod prodavca bilo elemenata protivpravnosti jer je prodavac odbio da stupi u parnicu koja je već bila u toku. Sama činjenica da apelant nije dokazao da ga je tuženi smetao u posjedu dovoljan je razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva u odnosu na tuženog pa je irelevantno za odluku u ovoj pravnoj stvari da li je apelant preko svog očuha i majke imao posredan posjed spornog prostora. Osim toga, prema mišljenju Kantonalnog suda, činjenica da je Općinski sud odbacio nepostojeću tužbu u odnosu na prodavca ne utječe na apelantov pravni položaj jer se odbačena tužba smatra kao da nije ni podnesena.
8. Kantonalni sud je, također, donesenim rješenjem odbio apelantovu žalbu izjavljenu na rješenje kojim je odbijen njegov zahtjev za određivanje «sudske mjere osiguranja, odnosno privremene mjere». U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da pravomoćnošću rješenja kojim je odbijen apelantov zahtjev u glavnoj stvari po sili zakona prestaju i mjere osiguranja i privremena mjera osiguranja, zbog čega je žalba na ovo rješenje bespredmetna, te ju je zbog toga valjalo i odbiti.
9. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Istaknutu povredu apelant nalazi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelant smatra da je pogrešan zaključak redovnih sudova da je način na koji je prodavac uveo tuženog u posjed spornog prostora bio zakonit. Prema apelantovim navodima, sudovi su zanemarili činjenicu da je u konkretnom slučaju ulazak bio nasilan a svaki akt nasilja je «nepravo». Osim toga, sudovi su pogrešno zaključili da između apelanta i njegovih roditelja nije postojao zaključen pravni posao, shodno odredbi člana 75. stav 2. ZVPO-a, odnosno da apelant nije bio posredni posjednik spornog prostora. U vezi s tim, apelant vrši «analizu» odredbe člana 75. stav 2. i ističe da su sudovi «uskim» tumačenjem ove odredbe donijeli pogrešnu odluku.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su Općinski i Kantonalni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović