Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-486/08 («Famok» AD Fabrika metalne opreme Kostajnica)
Odluka donesena 21. 07. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-486/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 486/08, rješavajući apelaciju «Famok» AD Fabrika metalne opreme Kostajnica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Famok» AD Fabrika metalne opreme Kostajnica podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-06-000 390 od 13. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu broj RS-28/05 od 20. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Famok» AD Fabrika metalne opreme Kostajnica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jovo Klepić, zakonski zastupnik, podnio je 9. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-06-000 390 od 13. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-28/05 od 20. marta 2006. godine.
2. Svetko Trubarac (u daljnjem tekstu: tužilac) podnio je tužbu Osnovnom sudu protiv apelanta radi poništenja rješenja o otkazu ugovora o radu. Tužilac je tužbom tražio da se poništi kao nezakonito apelantovo Rješenja o odgovornosti tužioca i otkazu ugovora o radu broj 01-03-1147/05 od 12. septembra 2005. godine i Rješenje broj 01-03-1227/05 od 27. septembra 2005. godine kojim je odbijen tužiočev prigovor, te da se obaveže apelant da ga vrati na rad na radno mjesto «prvi metalostrugar», kao i da mu na ime izgubljene zarade isplati mjesečno po 163,00 KM sa zakonskim kamatama i troškovima postupka.
3. Presudom Osnovnog suda broj RS-28/05 od 20. marta 2006. godine utvrđeno je da su apelantovo Rješenje broj 01-03-1147/05 od 12. septembra 2005. godine i Rješenje broj 01-03-
1227/05 od 27. septembra 2005. godine nezakoniti i da se u cijelosti poništavaju. Stavom II iste presude obavezan je apelant da tužioca vrati na radno mjesto «prvi metalostrugar» prema Ugovoru o radu broj 01-1821/04 od 1. novembra 2004. godine i da mu na ime izgubljene zarade za period od 12. septembra 2005. godine kao dana prestanka radnog odnosa do dana donošenja prvostepene presude kao dana presuđenja isplati mjesečno po 163,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ukupni iznos počevši od dana presuđenja pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 750,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
4. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je sud nakon provedenog postupka utvrdio da je tužilac bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod apelanta, na radnom mjestu «portir-čuvar», te da mu je rješenjem navedenim u izreci presude otkazan ugovor o radu zbog učinjene teže povrede radne obaveze. Naime, u Rješenju broj 01-03-1147/05 od 12. septembra 2005. godine je navedeno da je tužilac: «…na radnom mjestu portir-čuvar kriv što je 4. septembra 2005. godine kapiju preduzeća koju je čuvao u određenom dužem vremenu ostavio otvorenu, neobezbjeđenu i nekontrolisanu, a kroz koju je istoga dana drugi radnik iznio kantu kradenog motornog ulja, čime je tužilac učinio težu povredu radne obaveze iz člana 91. stava 2. tač. 2. i 9. Zakona o radu ('Službeni glasnik Republike Srpske' br. 38/00, 40/00, 41/00, 47/02, 38/03, 66/03, 68/03 i 20/07, u daljnjem tekstu: ZOR) i člana 21. stav 1. tačka 1. Pravilnika o odgovornosti radnika u preduzeću ('Famok' AD Kostajnica od 21. maja 2002. godine; u daljnjem tekstu: Pravilnik), [pa mu je] zbog povrede radne obaveze otkazan ugovor o radu, čime mu je prestao radni odnos kod [apelanta]». Prema ocjeni Osnovnog suda, u disciplinskom postupku koji je vođen protiv tužioca nije utvrđeno da je on učinio povredu radne obaveze koja bi se mogla podvesti pod odredbe člana 24. Pravilnika, budući da iz dokaznog postupka proizlazi da u disciplinskom postupku pokrenutom i vođenom protiv tužioca nije utvrđeno i dokazano da povredu radne obaveze koju je učinio tužilac karakteriziraju upravo one kvalifikacione okolnosti opisane u članu 24. Pravilnika. Navedena činjenica o tome da je drugi radnik iznio kantu kradenog motornog ulja nije, prema ocjeni suda, na pouzdan način dokazana, odnosno nema dokaza da je drugi radnik iznio kantu kradenog motornog ulja iz kruga preduzeća. Sud je naveo da je utvrđeno da je protiv navedenog radnika pokrenut disciplinski postupak ali da je obustavljen.
5. Osnovni sud je na kraju zaključio da apelant nije na pouzdan način dokazao povredu radne obaveze koju je učinio tužilac time što je ostavio otvorenu kapiju na ulazu u krug preduzeća, a koju karakteriziraju kvalifikacione okolnosti iz člana 24. Pravilnika čije je postojanje uvjet da bi se mogla izreći mjera prestanka radnog odnosa, pa je zaključio da su apelantova osporena rješenja nezakonita.
6. Osim toga, Osnovni sud je zaključio da je osnovan i drugi dio tužbenog zahtjeva kojim je tužilac tražio da se apelant obaveže da ga vrati na rad na radno mjesto «prvi metalostrugar», prema Ugovoru o radu od 1. novembra 2004. godine, i da mu na ime izgubljene zarade za period od 12. septembra 2005. godine kao dana prestanka radnog odnosa do dana presuđenja isplati mjesečno po 163,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ukupan iznos od dana presuđenja pa do isplate.
7. Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Ž-06-000 390 od 13. novembra 2007. godine kojom je apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu stava II izreke, tako što je umjesto «vraćanja tužioca na rad na radno mjesto prvi metalostrugar prema ugovoru o radu od 1. novembra 2004. godine», apelanta obavezao «da tužioca vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena». Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je ispitao pobijanu presudu u skladu sa članom 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da je utvrdio da je odluka Osnovnog suda pravilna i zakonita. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je apelant bio dužan dokazati postojanje razloga za otkaz ugovora o radu zbog teže povrede tužiočeve radne obaveze, shodno članu 115. stav 3. ZOR-a. U konkretnom slučaju, Okružni sud je zaključio da iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da apelant nije dokazao postojanje povrede koja je tužiocu stavljena na teret.
8. Okružni sud je naveo da je apelant u toku prvostepenog postupka i u žalbi ukazivao na to da je izricanje mjere prestanka radnog odnosa opravdano zbog postojanja kvalifikacionih okolnosti iz člana 21. stav 1. tačka 1, odnosno neizvršavanja ili nesavjesnog, neblagovremenog i nemarnog izvršavanja radnih i drugih obaveza radnika. Međutim, Okružni sud je ukazao na to da je članom 24. Pravilnika određen preduvjet za izricanje mjere otkaza ugovora o radu iz ovog razloga, a to je nastupanje posljedica predviđenih ovim članom, odnosno da se: «…opisanom povredom onemogućava ili znatno ometa organizacija rada u preduzeću, ometa rad drugih radnika, ne postiže planirani obim proizvodnje i radni učinak, ne ostvaruje radna norma više od 60%, nanosi veća šteta preduzeću, neopravdano ne izvrši prodaja ili naplata pa nastane veća šteta, ako nastane prekid rada u proizvodnji duži od 3 sata, a u drugim dijelovima preduzeća ili službama duže od 5 sati, ako nastane veća šteta zbog neispunjenja obaveze prema poslovnim parterima ili dođe do prekoračenja ugovorenog roka pa to dovede do raskida ugovora o poslovnom odnosu ili ako nastanu drugi poremećaji u preduzeću sa većim posljedicama». U konkretnom slučaju, Okružni sud je zaključio da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da tužiočevo ponašanje nije imalo za posljedicu nastanak neke od okolnosti predviđene članom 24. Pravilnika, pa, stoga, ni prestanak radnog odnosa zbog ovog razloga nije zakonit. Stoga je Okružni sud zaključio da je u odnosu na ovo pitanje prvostepena presuda pravilna i zakonita. Međutim, Okružni sud je ocijenio osnovanim apelantov žalbeni prigovor kojim je ukazao na to da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada ga je obavezao da tužioca vrati na poslove «prvi metalostrugar» koje je obavljao prema Ugovoru o radu broj 01-1821/04 od 1. novembra 2004. godine, što je suprotno odredbi člana 117. ZOR-a (član 130. ZOR-a; prečišćeni tekst). Naime, navedenom zakonskom odredbom je predviđeno da: «…kada utvrdi nezakonitost prestanka radnog odnosa, sud će naložiti poslodavcu da radnika vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju stručnim i radnim sposobnostima radnika». S obzirom na to da predmet pobijanja nije bilo rješenje kojim je tužilac raspoređen na poslove portira, a koje je obavljao u vrijeme otkaza ugovora o radu, Okružni sud je, na osnovu ovlaštenja iz člana 229. tačka 4. ZPP, preinačio presudu kao u dispozitivu.
9. Apelant se žali da su mu pobijanim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je iznio hronologiju postupaka u kojima su donesene pobijane odluke smatrajući da su razlozi zbog kojih je tužiocu otkazan ugovor o radu osnovani.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da su Okružni i Osnovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović