Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-534/08 (J. M.)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-534/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 534/08, rješavajući apelaciju Jelene Milić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64 /08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jelene Milić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-07-000 271 od 22. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj 094-0-

Mal-06-000124 od 15. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jelena Milić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Foče podnijela je 14. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000 271 od 22. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 094-0-

Mal-06-000124 od 15. marta 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 094-0-Mal-06-000124 od 15. marta 2007. godine apelantica je obavezana da Fondu stanovanja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužilac-protivtuženi) na ime otkupne cijene stana koji se nalazi u Foči, u ulici Njegoševa b.b. (u daljnjem tekstu: predmetni stan) plati iznos od 2.381.00 KM sa obračunatom zakonskom zateznom kamatom počevši od 13. aprila 2003. godine kao dana padanja u docnju pa do konačne isplate. Alternativno, sud je presudio da se raskida Ugovor o otkupu stana broj Ov. 368/03 od 28. marta 2003. godine zaključen između Općine Srbinje (sada Foča) kao prodavca i apelantice kao kupca a apelantica je obavezana da tužiocu plati troškove parničnog postupka u iznosu od 2.518.00 KM. Istom presudom odbijen je apelanticin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže tužioca-protivtuženog da otkloni nedostatke na stanu koji je predmet otkupa u iznosu od 2.000.00 KM.

3. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelantica zaključila Ugovor o otkupu stana broj Ov. 368/03 od 28. marta 2003. godine sa Općinom Foča kao prodavcem, u kojem su navedeni svi elementi predviđeni članom 17. Zakona o privatizaciji državnih stanova («Službeni glasnik RS» br. 11/00, 18/01-60/07), a otkupna cijena je utvrđena na iznos od 2.381.00 KM (tačka 4. ugovora). Predmetnim ugovorom apelantica se obavezala da će utvrđeni iznos otkupne cijene stana platiti u roku od 15 dana od dana ovjere potpisa na ovom ugovoru u sudu. Osnovni sud je, također, utvrdio da je u ugovoru o otkupu stana, a i u kontroli zakonitog utvrđivanja otkupne cijene stana, putem ovlaštenog organa Općine Foča - Odjeljenja za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove od 2. augusta 2002. godine, naznačeno da predmetni stan nema nedostataka. Budući da apelantica nije platila otkupnu cijenu stana u roku od 15 dana od ovjere ugovora i to 40% u gotovini, a 60% starom deviznom štednjom, sud je apelanticu obavezao da plati otkupnu cijenu stana ili, alternativno, da se raskida ugovor o otkupu stana jer su se za to stekli zakonski uvjeti, a takva mogućnost je predviđena i članom 5. ugovora o otkupu stana.

4. Osim toga, Osnovni sud je u obrazloženju presude dao razloge za odbijanje apelanticinog protivtužbenog zahtjeva kojim je tražila da sud obaveže tužioca-protivtuženog da joj, zbog vizuelnog otklanjanja nedostataka na stanu koji iznose najmanje 2.000 KM, plati taj iznos, odnosno prebije predmetna potraživanja. Osnovni sud je naveo da je apelantica ovakav zahtjev za umanjenje otkupne cijene stana na osnovu oštećenja mogla postaviti prema prodavcu, Općini Foča, sa kojim je zaključila ugovor o otkupu stana, a ne prema tužiocu-protivtuženom, Fondu stanovanja, koji je osnovan zato da ubire sredstva na ime otkupljenih stanova, kako je to propisano članom 35. Zakona o privatizaciji državnih stanova i posebnim Zakonom o Fondu stanovanja Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 11/00 i 56/06) i čl. 484. i 121. Zakona o obligacionim odnosima.

5. Protiv prvostepene presude apelantica je izjavila žalbu. Okružni sud je donio Presudu broj 015-0-Gž-07-000 271 od 22. novembra 2007. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U odnosu na žalbeni prigovor da tužilac-protivtuženi nije aktivno legitimiran u ovoj parnici, nego da je aktivno legitimirana Općina Foča koja je sa apelanticom u ugovornom odnosu, Okružni sud je naveo da taj prigovor nije u skladu sa zakonom. Naime, Okružni sud je naveo da je tačno da je ugovor o otkupu stana sa apelanticom zaključila Općina Foča kao prodavac, a ne Fond stanovanja Republike Srpske kao tužilac-protivtuženi iz ove parnice. Međutim, Okružni sud je naveo da aktivna legitimacija tužioca-protivtuženog proizlazi iz odredbe člana 4. Zakona o Fondu stanovanja Republike Srpske kojom je propisano da je djelatnost Fonda prikupljanje i distribucija finansijskih sredstava za stambene potrebe građenja, te odredbe člana 35. Zakona o privatizaciji državnih stanova kojom je propisano da se sredstva koja se stvore otkupom stanova uplaćuju na račun Fonda stanovanja Republike Srpske. Dakle, prema zaključku Okružnog suda, u konkretnom slučaju tužilac-protivtuženi je subjekt prava čija je zaštita predmet spora i on je aktivno legitimiran da zahtijeva uplatu ugovorene cijene za otkup stana bez obzira na to koje je pravno lice kao prodavac zaključilo ugovor o otkupu stana. Osim toga, Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti iz čl. 428-433. Zakona o parničnom postupku, pa se presuda ili rješenje kojim se završava spor male vrijednosti ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kako to propisuje odredba člana 433. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Najzad, Okružni sud je naveo da se odluka o troškovima postupka na koju se apelantica žalila ne može ispitati s obzirom na to da je apelantica samo paušalno u žalbi navela da pobija prvostepenu presudu i u dijelu zbog odluke o troškovima postupka, ali u obrazloženju žalbe nije navela niti jedan razlog zbog kojeg pobija tu odluku.

6. Apelantica smatra da su joj pobijanim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim navedenih prava, apelantica se poziva i na povredu prava iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojem sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Suština apelacionih navoda svodi se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, apelantica je navela da sudovi nisu: «[...] postupali zakonito i fer [...] i pored očigledno relevantnih dokaza i činjenica iznijetih tokom postupka». Apelantica je iznijela hronologiju postupka u kojem su donesene osporene presude navodeći da su one: «[…] nerazumljive jer je apelantica u različitim odnosima (zakonskim) sa tužiteljem-Fondom stanovanja [Republike Srpske] i prodavcem stana – Opštinom [Foča]». Osim toga, apelantica je navela da su joj sudovi: «[...] uskratili pravo na žalbu [...] te potpuno uskratili pravo na reviziju, [...] tretirajući ovaj spor kao spor male vrijednosti (iako se radi o pravu na nekretninu čiju tržišnu vrijednost niko nije utvrđivao)».

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su Okružni i Osnovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelantica se, također, pozvala i na član 13. Evropske konvencije. Međutim, apelantica nije na bilo koji način obrazložila svoje navode o kršenju ovih prava, niti je navela u vezi sa kojim od prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovodi u vezu ovo pravo s obzirom na to da je akcesorne prirode. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelanticini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Također, Ustavni sud smatra da se pobijanim odlukama koje se tiču isplate kupoprodajne cijene za predmetni stan ni na koji način ne pokreće pitanje povratka izbjeglica i raseljenih lica, u smislu člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-534/08 (J. M.) | Sudska praksa | Aktio