Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1465/08 (G. B.)
Odluka donesena 21. 07. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Prava iz radnog odnosa
- Otpremnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1465/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 1465/08, rješavajući apelaciju G. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija G. B. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 014713 08 Gž od 13. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 014713 03 P od 27. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. G. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Rajko Ćužić, advokat iz Mostara, podnio je 19. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 014713 08 Gž od 13. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 014713 03 P od 27. decembra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 014713 03 P od 27. decembra 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), na ime otpremnine zbog odlaska u mirovinu isplati iznos od 2.457.00 KM sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja i troškovima parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među strankama nesporno da se apelantov zahtjev odnosi na novčana potraživanja iz radnog odnosa. Na konkretan slučaj se, kako je Općinski sud dalje obrazložio, primjenjuje rok zastarjelosti od tri godine koji je propisan odredbama člana 106. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99 i 32/00; u daljnjem tekstu: ZOR). Sud ja naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelantu radni odnos kod tužene prestao 31. augusta 2000. godine, te da njegovo pravo na isplatu penzije teče od 1. septembra 2000. godine od kada je prestao primati plaću. Budući da je apelantu radni odnos prestao 31. augusta 2000. godine, od tog datuma pa do podnošenja tužbe sudu 22. decembra 2003. godine protekao je rok od tri godine u kojem je apelant mogao zahtijevati isplatu otpremnine od tužene. Stoga je Općinski sud utvrdio da je nastupila zastara potraživanja, te da je apelantova tužba neosnovana.
4. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude, donio Presudu broj 58 0 P 014713 08 Gž od 13. marta 2008. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio presudu Općinskog suda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ocijenio da je pravilan stav prvostepenog suda da apelantu teče trogodišnji rok iz člana 106. ZOR-a za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari računajući od dana kada mu je prestao radni odnos, odnosno od trenutka kada je ostvario pravo na mirovinu, tj. od 1. septembra 2000. godine. Kantonalni sud je naglasio da je apelant u trenutku ostvarivanja prava na mirovinu bio u radnom odnosu kod tužene i ostvario uvjete na otpremninu, međutim, tužbu je podnio izvan roka propisanog članom 106. ZOR-a. Sporno potraživanje nastalo je 1. septembra 2000. godine kada je utvrđen prestanak radnog odnosa apelantu radi odlaska u mirovinu, a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 22. decembra 2003. godine, dakle, izvan roka propisanog odredbom člana 106. ZOR-a. Sadržajem žalbe, kako je dalje naveo Kantonalni sud, nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost prvostepene presude, zbog čega je apelantova žalba odbijena kao neosnovana.
5. Apelant smatra da su mu presudama Kantonalnog suda i Općinskog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju iz čl. II/3.e) i k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i to odredaba ZOR-a kojima su propisani rokovi zastarjelosti. Apelant je naveo da se sud pravilno poziva na član 106. ZOR-a, ali da pogrešno određuje početak toka roka zastarjelosti od tri godine. Apelant ističe da je pravo na otpremninu akcesorne naravi i isključivo je vezano za odlazak u mirovinu, a ne za datum prestanka radnog odnosa zbog odlaska u mirovinu, kako to pogrešno zaključuje prvostepeni sud. Također, navodi da je ocjena provedenih dokaza i primjena materijalnog prava bila proizvoljna i diskriminirajuća. Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine pobijane presude i predmet vrati sudu na ponovno odlučivanje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi u pobijanim odlukama na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na zabranu diskriminacije
10. Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani i apelantovi navodi da je diskriminiran u uživanju prava na pravično suđenje protivno članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije budući da apelant u tom smislu nije iznio nikakve argumente, odnosno ove navode nije ničim potkrijepio, osim paušalnih navoda da je ocjena provedenih dokaza i primjena materijalnog prava bila proizvoljna i diskriminirajuća.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović