Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1498/08 (K. A. i A. A.)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1498/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 1498/08, rješavajući apelaciju Kemala Alića i Amira Alića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kemala Alića i Amira Alića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-

Gž-07-001840 od 24. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kemal Alić i Amir Alić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zvornika, koje zastupa Edvin Agić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 22. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-001840 od 24. aprila 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2009/05 od 5. novembra 2007. godine obavezana je Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da Kemalu Aliću na ime neisplaćene plaće za mjesec februar i mart 2001. godine kao i na ime neisplaćenog regresa za godišnji odmor za 1999, 2000, 2001. i 2002. godinu isplati iznose pobliže navedene u izreci presude čiji zbir ukupno iznosi 2.446.22 KM. Istom presudom obavezana je tužena da Amiru Aliću na ime neisplaćene plaće za mjesec februar i mart 2001. godine kao i na ime neisplaćenog regresa za godišnji odmor za 1999, 2000, 2001. i 2002. godinu isplati iznose pobliže navedene u izreci presude čiji zbir ukupno iznosi 2.414.22 KM. Zakonske zatezne kamate dosuđene su apelantima počevši od 26. oktobra 2005. godine, tj. od dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, a troškovi parničnog postupka apelantima su dosuđeni u iznosu od 1.080.00 KM.

3. U obrazloženju presude sud je naveoda je iz provedenih dokaza utvrdio da su apelanti u spornom periodu bili u radnom odnosu u profesionalnoj vojnoj službi kod tužene, da su u tom periodu koristili godišnje odmore, te da im tužena za te periode nije isplaćivala plaću, odnosno naknade za korištenje godišnjeg odmora. Sud je ocijenio neosnovanim prigovor tužene o zastarjelosti potraživanja kao i prigovor neblagovremenosti predmetne tužbe imajući u vidu odredbe člana 45. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), odnosno izmijenjeni član

103. ZOR-a, jer se u konkretnom slučaju radi o novčanim potraživanjima apelanata. S tim u vezi, sud je naveo da se navedena zakonska odredba može odnositi na ocjenu blagovremenosti osporavanja pojedinačnih akata donesenih od poslodavca koji ne predstavljaju novčana potraživanja. Prigovor zastarjelosti potraživanja sud je, također, ocijenio neosnovanim i u smislu odredaba člana 4. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja), kojima je propisano da opće obaveze FBiH predstavljaju dugovi nastali u periodu od 1. aprila 1996. godine do 31. decembra 2002. godine, a, između ostalih, te su obaveze nastale na osnovu neisplaćenih plaća i dodataka FMO-a i Vojske FBiH. Citiranim zakonom je propisano da će Federacija izmiriti opće obaveze preuzete članom 4. i to neisplaćene plaće i naknade uposlenika FMO-a i VFBiH u gotovini. Dalje, sud je naveo da je članom 7. stav 1. istog zakona propisano da će FBiH naprijed navedeno izmiriti u periodu od četiri godine počevši od fiskalne 2004. godine. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio prema podacima iz potvrde tužene od 21. oktobra 2005. godine, a visinu pripadajuće kamate utemeljio na odredbama čl. 277. i 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

4. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-001840 od 24. aprila 2008. godine žalba tužene je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da se dosuđeni iznos za Kemala Alića sa iznosa od 2.446.22 KM snižava na iznos od 400,00 KM, a za Amira Alića sa iznosa od 2.414.22 KM snižava na iznos od 400,00 KM, dok se dosuđeni troškovi postupka snižavaju sa iznosa od 1.080.00 KM na iznos od 169,34 KM. Dalje, odbijen je zahtjev apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 300,00 KM. U obrazloženju svoje odluke Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije pravilno raspravio i razriješio materijalni prigovor zastarjelosti potraživanja kad je udovoljio tužbenim zahtjevima apelanata vezanim za potraživanje naknada iz radnog odnosa i to plaća i regresa za utvrđeni period.

5. Budući da su apelanti tokom postupka isticali da je tužena priznala njihova potraživanja donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja, Kantonalni sud je obrazložio da niti jednom odredbom tog zakona tužena nije izričito priznala potraživanje apelanata, te da se, stoga, donošenje tog zakona ne može smatrati priznanjem duga, u smislu odredbe člana 387. ZOO-a. Naime, priznanje duga mora biti učinjeno tako da se njime na jasan način očituje dužnikova volja da se povjeriocu prizna dug i to, kako pravni osnov, tako i visina duga. Sud je učinio nespornim da je odredbama člana 4. stav 1. tačka 4. navedenog zakona utvrđeno da se u unutarnji dug FBiH ubrajaju i obaveze prema osnovu neisplaćenih plaća i dodataka FMO-a i Vojske FBiH u iznosu od 31,3 miliona KM, međutim, apelanti tokom postupka nisu ničim dokazali da je navedenom obavezom obuhvaćeno i njihovo potraživanje. Dalje je navedeno da je neosnovano pozivanje apelanata na odredbe člana 4. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja jer je tim odredbama samo utvrđena obaveza tužene koja je preuzela izmirenje neisplaćenih netoplaća u periodu od četiri godine, počevši od fiskalne 2004. godine, pri čemu će se godišnjim proračunom Federacije i Zakonom o izvršenju proračuna utvrditi kategorije i iznos gotovinskog plaćanja u tekućoj fiskalnoj godini.

6. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, imovinu i nediskriminaciju iz člana II. stav 3. tačke e) i k), te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština navoda o povredi ovih prava svodi se na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti navode da je činjenično stanje pravilno utvrđeno jer ono faktički nije sporno ali smatraju da je tužena priznala dug donošenjem zaključaka o listi odgođenih plaćanja iz budžeta FBiH za 2002. godinu, zatim izdavanjem potvrda, kao i Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja, te da je tim prekinut rok zastarijevanja, u smislu člana 387. ZOO-a, i da je počeo iznova teći, shodno članu 392. ZOO-a.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravično suđenje i imovina

9. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

Zabrana diskriminacije

11. Ustavni sud je mišljenja da su navodi apelanata o kršenju prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani jer apelanti osim paušalnog pozivanja na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine svoje navode nisu potkrijepili bilo kakvim dokazima iz kojih bi proizlazilo da postoji vjerovatnoća da je povreda prava na zabranu diskriminacije moguća u konkretnom slučaju.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1498/08 (K. A. i A. A.) | Sudska praksa | Aktio