Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-444/08 (A. P.)
Odluka donesena 21. 07. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Šta se ne smatra imovinom
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-444/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 444/08, rješavajući apelaciju Aide Pezer, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aide Pezer podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj 06 0 U 000076 07 U od 6. decembra 2007. godine, Odluke Ministarstva prostornog uređenja, obnove i povratka Srednjobosanskog kantona broj 05-28-
132/07-69 od 9. jula 2007. godine i Odluke Ministarstva prostornog uređenja, obnove i povratka Srednjobosanskog kantona broj 05-28-
132/07-52 od 19. juna 2007. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aide Pezer podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj 06 0 U 000076 07 U od 6. decembra 2007. godine, Odluke Ministarstva prostornog uređenja, obnove i povratka Srednjobosanskog kantona broj 05-28-
132/07-69 od 9. jula 2007. godine i Odluke Ministarstva prostornog uređenja, obnove i povratka Srednjobosanskog kantona broj 05-28-
132/07-52 od 19. juna 2007. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Aida Pezer (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Viteza, koju zastupa Sean Spahić, advokat iz Zenice, podnijela je 9. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 000076 07 U od 6. decembra 2007. godine, Odluke Ministarstva prostornog uređenja, obnove i povratka Srednjobosanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05-28-132/07-69 od 9. jula 2007. godine i Odluke Ministarstva broj 05-28-132/07-52 od 19. juna 2007. godine.
2. Rješavajući o izboru korisnika donacije za Općinu Vitez, Ministarstvo je donijelo Odluku broj 05-28-132/07-52 od 19. juna 2007. godine kojom je izvršen izbor 26 korisnika donacije za Općinu Vitez. Sastavni dio navedene odluke čini i Lista za vrednovanje potencijalnih korisnika prijavljenih za obnovu ratom uništenih objekata na kojoj se apelantica nalazi na 29. mjestu.
3. Odlukom Ministarstva broj 05-28-132/07-69 od 9. jula 2007. godine odbijen je apelanticin prigovor izjavljen protiv prvostepene odluke. U obrazloženju odluke je navedeno da je nadležno općinsko tijelo u dostavljenom prijedlogu bodovalo određeni broj kandidata među kojima i apelanticu. Međutim, Ministarstvo nije utvrđivalo brojne povrede prvostepenog organa u postupku izbora kandidata za donaciju i primjene Uputstva o provođenju procedure za odabir korisnika programa pomoći na koje je apelantica u prigovoru ukazala, već je prigovor odbijen zbog nedostatka sredstava i reduciranja liste.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 06 0 U 000076 07 U od 6. decembra 2007. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina tužba podnesena protiv odluke Ministarstva od 9. jula 2007. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, prema stanju spisa i mišljenju ovog suda, Ministarstvo pravilno postupilo kada je donijelo osporenu odluku u skladu sa Uputstvom o provođenju procedura za odabir korisnika programa pomoći u obnovi stambenih jedinica radi povratka («Službene novine Srednjobosanskog kantona» broj 5/06; u daljnjem tekstu: Uputstvo). Dalje, sud je uvidom u spis utvrdio da je apelantica živjela u mjestu Ahmići u obiteljskoj kući, kao član obitelji, sa roditeljima, te da je navedena kuća obnovljena 1999. godine, što je vidljivo i iz kućne liste. Apelanticin otac je 1999. godine darovao apelantici kuću u mjestu Ahmići, za koju je, prema priloženim dokazima, utvrđeno da je devastirana. Međutim, navedenu kuću apelantica nije posjedovala i imala u vlasništvu 1991. godine, zbog čega je prema Uputstvu i isključena iz Liste potencijalnih korisnika donacije. Naime, prema općim kriterijima Uputstva, korisnik pomoći na dan 30. april 1991. godine mora imati prebivalište u stambenoj jedinici koja je predmet rekonstrukcije, a prema stanju spisa apelantica na navedeni datum nije imala prebivalište u stambenoj jedinici koja je predmet rekonstrukcije. Na osnovu navedenog, sud je primjenom člana 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci presude.
5. Apelantica smatra da su joj pobijanim odlukama organa uprave i Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da prvostepeni organ uprave nije pravilno primijenio kriterije za odabir potencijalnih korisnika donacije u skladu sa Uputstvom, dok drugostepeni organ nije razmatrao apelanticin prigovor koji se odnosio na pravilnu primjenu Uputstva, već je njen prigovor odbijen zbog nedostatka sredstava. Dalje, apelantica smatra da je Kantonalni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je zaključio da nije posjedovala i imala u vlasništvu kuću za koju traži donaciju, te da je na tako utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenio materijalno pravo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.
a) Dopustivost prima facie
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su organi uprave i Kantonalni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
b) Dopustivost ratione materiae
10. U vezi sa apelanticinim navodima o povredi prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na to da pojam «imovina», prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine). Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu ili imovinu za koju apelant ima «legitimno očekivanje» da će je dobiti (vidi Evropski sud, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A, broj 332, tačka 31). Međutim, ovaj pojam ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/02). Dakle, navedeni član Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije može se primijeniti samo na postupke koji imaju za predmet spora «imovinu», u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a ne na postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na stjecanje imovine. U konkretnom slučaju, očekivanje dobijanja novčanih sredstava u vidu donacije ne može predstavljati apelanticinu imovinu jer predstavlja očekivanje stjecanja neke imovine. Dakle, u pitanju je eventualna buduća a ne njezina postojeća «imovina». Stoga, apelacija je u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nedopuštena jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović